MUDROST STARIH CIVILIZACIJA

Tehnologija iz prošlih vremena: Ovo su genijalni izumi koje i danas koristimo

Arheološki nalazi širom svijeta otkrivaju rješenja drevnih civilizacija koja su ponekad vijekovima ispred svog vremena
FOTO: Wikipedia

S vremena na vrijeme arheolozi naiđu na ostatke prošlosti koji znaju zbunjivati svojom naprednošću koja kao da nije mogla pripadati vremenu u kojem su nastali ti artefakti. Neki u tome nalaze 'prste' nekih drugih, ponekad i izvanzemaljskih civilizacija, a onima nešto realnijima jasno je da su plod znanja i pameti kultura u kojima su nastali, a koje ponekad nadmeno podcjenjujemo

Naime, kako stoji u odličnom pregledu takvih dostignuća objavljenom na portalu Big Think, o tehnološkom napretku volimo razmišljati kao o postepenom i linearnom procesu, što nije uvijek slučaj.

Arheološki nalazi širom svijeta otkrivaju rješenja drevnih civilizacija koja su ponekad vijekovima ispred svog vremena.

S druge strane, ne može se reći ni da takvi predmeti ili procesi nadmašuju današnje. Neki od njih – Big Think navodi rimski beton kao primjer – dugo su vremena bili zaboravljeni, a onda u novije doba ponovo stvoreni, pa i unaprijeđeni.

Pritom, ako je i prolazilo dugo vrijeme do 'obnove', problem je više bio u nedostatku izvornih uputa nego u nesposobnosti kasnijih pokoljenja. Na isti način, piše Big Think, ono što je stvoreno u davnini nije plod genijalnosti jednog čovjeka izvan utjecaja okoline, nego dio kulture i civilizacije u kojoj su izumitelji živjeli i radili.

Grčka vatra

Kad je flota Omejidskog Kalifata opsjedala Konstantinopol 674., njihovi brodovi bili su pogođeni plamtećim kuglama. U početku nisu bili zabrinuti, vatra je već bila uobičajeno oružje u takvim prilikama, ali onda su otkrili da je ne mogu ugasiti. Gorjelo je čak i more oko brodova. Bila je riječ o strašnom izumu koji su zvali raznim imenima, a ono najpoznatije je 'grčka vatra'. Recept za nju nije sačuvan, ali historičari smatraju da je riječ o mješavini u kojoj su bili petrolej ili sumpor ili barut.

Najvjerojatniji kandidat je petrolej, jer za barut se nije znalo na tom području do 14. vijeka, a sumpor nije tako razarajući. Ono što je doista impresivno nije svojstvo nemogućnosti gašenja, nego ispaljivanje plamenih kugli. Do danas nije otkriveno kojim sredstvom su branitelji Konstantinopola mogli lansirati svoje tajno oružje dovoljno daleko da bi pogodili brodove udaljene stotine metara od kopna ili u pomorskim bitkama brodova.

Mehanizam s Antikitere

Ko je gledao posljednji nastavak sage o Indiani Jonesu, dobio je neku ideju o čemu se radi, no ondje je cijela priča holivudizirana. Ali ona stvarna dovoljno je impresivna. Riječ je o mehanizmu nađenom uz obale grčkog otočića Antikitere, smještenog nedaleko od Krete. Otkriven je 1901. u olupini potonulog broda, u sanduku punom različitih dijelova. Izvorni predmet je u jako lošem stanju i nije kompletiran, ali se pretpostavlja da se sastojao od 37 bronzanih zupčanika u drvenoj kutiji. Original, s pokušajima rekonstrukcije, danas se može vidjeti u Nacionalnom arheološkom muzeju u Ateni.

Svojedobno se smatralo da je mehanizam, star više od 2200 godina, radio kao neka vrsta drevnog računala. No danas je općenito prihvaćena teza da je riječ o nekoj vrsti mjerača vremena, modelu Sunčevog sistema kojim se može računati i pratiti vrijeme. Detaljna istraživanja otkrila su njegovu iznimnu složenost.

Kako se navodi na Big Thinku, pokušaj repliciranja iz 2021. došao je do zaključka da se radi o 'kreaciji genija koji je kombinovao cikluse iz babilonske astronomije, matematike izučavane na Platonovoj Akademiji i astronomskih teorija stare Grčke'. Njime su se mogli računati eliptična orbita Mjeseca i kretanja oko Sunca, pojava Mjesečevih mijena, kretanje planeta, ciklusi između Olimpijskih igara i još mnoštvo stvari.

Čelik iz Damaska

Mačevi napravljeni od čelika iz Damaska potječu s Bliskog istoka, a nastali su u 9. vijeku i bili poznati i po izgledu i po izdržljivosti. Bili su višestruko oštriji i snažniji od zapadnjačkih mačeva korištenih u krstaškim ratovima. Ime se ne odnosi samo na sirijski glavni grad, nego je izvedenica iz arapske riječi za vodu, zbog njihove površine koja je podsjećala na nju, a stvorena je jedinstvenim kovačkim procesom. U tom postupku pločice čelika zvanog wootz, koji potječe iz Indije, Šri Lanke i Irana, topljene su s ugljenom i potom se lagano hladile.

Potražnja za tim čelikom bila je vijekovima vrlo visoka, ali je prestala izumom vatrenog oružja. Zanimanje je ponovo oživio američki metalurg C.S. Smith sudjelujući u projektu Manhattan za proizvodnju prve atomske bombe. Problem je bio to što wootz više nije dostupan. Od šezdesetih godina prošlog vijeka razni istraživači počeli su isprobavati nove kovačke tehnike kojima bi postigli slične rezultate, no do danas nisu sasvim uspjeli, osim što je studija iz 2018. najavila mogućnost dodavanja vanadija kao jednu od opcija.

Houfeng Didong Yi, prvi seizmograf

Stvoren prije skoro dvije hiljade godina, instrument po imenu Houfeng Didong Yi smatra se prvim mjeračem seizmičkih aktivnosti. Potječe, jasno, iz Kine, u kojoj su potresi od davnina bili vrlo česti. Napravio ga je poznati astronom, kartograf, matematičar, pjesnik, slikar i izumitelj Zhang Heng, a koji je živio u vrijeme dinastije Han (78.-139. godine). Dizajn instrumenta je funkcionalan i estetski privlačan. Mehanizam se sastoji od velike ukrašene bakrene posude, na koju je namješteno osam cijevi, a izgledale su kao glave zmajeva. Ispod svakog zmaja bila je bakrena žaba s velikim razjapljenim ustima.

Zhangov seizmoskop, kako je objasnila tajvanska studija iz 2009., nije samo registrirao potrese, nego i smjer odakle dolaze. Iz originalnih izvora nejasno je kako je zapravo radio, ali smatra se da su vibracije ljuljale klatno u posudi, što je slalo kuglicu kroz zmajevu glavu i ubacivalo je u žablja usta, čime se pokazivao smjer potresa.

Rimski beton

Mnoge građevine iz tog vremena ne bi bilo moguće sagraditi bez rimskog betona. Latinskog imena Opus caementicium, taj se beton sastojao od vulkanskog pepela i vapna, a prema riječima Plinija Starijeg, oni su povezivali kamene komadiće u kompaktnu masu, otpornu na valove i svakim danom sve snažniju. Najstarije spominjanje rimskog betona datira iz 25. godine, u rukopisu pod naslovom 'Deset knjiga o arhitekturi', čiji je autor arhitekt i graditelj Vitruvije.

On preporučuje graditeljima korištenje vulkanskog pepela iz grada Pozzuolija kod Napulja, po kojem je i nastalo ime materijala pozzolana. Taj se pepeo miješao s vapnencem u omjeru 3:1 ili 2:1, a ovaj drugi recept je za građevine pod vodom. U vrijeme nastanka rukopisa rimski beton bio je novitet i malo se koristio. To se promijenilo 64. godine, kad je požar uništio dvije trećine Rima. Neron je nametnuo zakon kojim su u obnovi trebali graditi jače temelje.

Prelazak na rimski beton, koji doista ne puca, kako tvrdi Plinije, omogućio je gradnju spektakularnih hramova poput Panteona, najstarije i najveće kupole bez potpornih stupova.

Bagdadska baterija

Arheolozi koriste naziv Bagdadska baterija za keramičku posudu, bakrenu cijev i željeznu šipku pronađene u današnjem Iraku. Vjeruje se da su ta tri predmeta bili sastavni dijelovi za uređaj kojim je nastajao elektricitet, ali s nejasnom namjenom. Prve teorije govorile su da je instrument služio kao ćelija te da je njegovom galvanizacijom na druge predmete nanošen tanki sloj metala, takozvanom galvanostegijom ili elektroplatiranjem.

Premda ta teorija još živi, malo je vjerojatna, jer iz tog perioda i s tog područja nisu poznati predmeti koji su bili obloženi na taj način. Paul Keyser sa Univerziteta Alberta u Kanadi postavio je 1993. uvjerljiviju hipotezu. Po njemu je 'baterija' služila ne samo kao galvanska ćelija, nego i za ublažavanje boli nanesene električnim šokovima. Time su ondašnji liječnici zamijenili razne ribe koje proizvode elektricitet, a koje su u grčkoj i rimskoj medicini korištene protiv glavobolje i drugih stanja.