Portal Telesport dao je možda najbolju analizu sinoćnjeg fantastičnog sraza manchester Cityja i Real Madrida u kojem smo vidjeli sve što jedan nogometni fan može poželjeti od meča, ali i koja još jednom dokazuje da su Madriđani jednostavno "građeni drugačije".
U nastavku vam prenosimo Telesportovu analizu sinoćnjeg meča Lige prvaka.
Nakon što je pretprošle sezone Manchester City rutinski izbacio Real Madrid u osmini finala Lige prvaka, klubovi su se ovaj put susreli u polufinalu. Momčad Pepa Guardiole je ponovo pobijedila; zabila je četiri gola, od čega dva u prvih desetak minuta, a uz to je stvorila još tri ili četiri zicera. City je naprosto bio bolji i veći dio utakmice je dominirao. Međutim, kad se sve zbroji, Guardioli je nakon utakmice ostao osjećaj koji vjerojatno više ostavlja okus poraza nego pobjede, jer usprkos svemu tome u Madrid nosi samo jedan gol prednosti.
“Real Madrid je Real Madrid”, komentirao je nakon utakmice. “Ovo je bila dobra nogometna utakmica, obje momčadi imaju nevjerojatnu količinu kvalitetnih igrača na terenu i nevjerojatan karakter. Rezultat je mogao biti bolji, ali za proći u finale protiv ovakvog suparnika moraš odraditi dobar posao u obje utakmice, a mi smo prvi dio odradili i odigrali smo dobru utakmicu. Ovo će biti dobar test karaktera naše momčadi jer moramo putovati u Madrid i pokušati dobiti utakmicu.”
Pomalo je izlizano isticati karakter koji Real Madrid ima, ali to je i Guardiola stavio u prvi plan. Real se u utakmicu vratio isključivo zbog mentaliteta svoje momčadi. Taktičkog objašnjenja naprosto nema.
City je u utakmicu krenuo u formaciji 4-3-3. Objektivni problem je bio to što Guardiola na raspolaganju nije imao bočne igrače. Kyle Walker je ozlijeđen, João Cancelo je protiv Atlético Madrida dobio žuti karton i morao je odraditi suspenziju, a Benjamin Mendy je odavno zaboravljen.
U takvim okolnostima Guardiola se odlučio za Johna Stonesa na desnom i Oleksandra Zinčenka na lijevom beku, a to je puno drugačija struktura momčadi u odnosu na ono kad imate Walkera koji ima brzinu kojom može pokrivati dubinu i Cancela koji ulazi u sredinu kao drugi zadnji vezni. City s Walkerom i Cancelom poprima oblik koji je neusporedivo otporniji na kontranapade, a to je posebno važno kada igrate protiv momčadi kao što je Real Madrid.
Međutim, City je, čak i bez strukture u kojoj obrambenu sigurnost nakon izgubljene lopte crpi iz atipično postavljenih bekova, potpuno dominirao početkom utakmice. Događaji na travnjaku išli su na njegov mlin.
Realova igra ide na ruku Cityju
City je preuzeo posjed lopte, a Guardiola je izvukao Kevina De Bruynea na stranu kako bi dobio maksimalnu kontrolu.
Na slici dolje vidimo tri Cityjeva veznjaka (igrači označeni krugom) u različitim ulogama. Rodri drži svoju poziciju u sredini, a De Bruyne se izvukao skroz uz lijevu aut liniju i sa stoperom (Aymeric Laporte, iznosi loptu) i lijevim bekom (Zinčenko, označen strelicom) zatvara trokut s kojim City dolazi na suparničku polovicu. De Bruyne i Zinčenko se rotiraju, vezni odlazi prema aut liniji i mirno prima loptu, a bek ulazi u sredinu i pozicionira se visoko, zajedno s krilom koje stoji široko i ima zadatak prikovati suparničkog bočnog igrača kako bi mu onemogućilo iskakanje naprijed. Istovremeno, Bernardo Silva kao treći veznjak ulazi u džep prostora koji se otvara iza leđa Realove vezne linije i dolazi u istu liniju sa Zinčenkom.
Princip je vrlo jednostavan. City ima plan stvoriti gužvu lijevo te navući Real na stranu na kojoj rotira i stvara trokute u kojima izmjenjuje kratka dodavanja, kako bi preko Rodrija ili Laportea okrenup stranu i prebacip loptu na Riyada Mahreza desno. Planski se preoptereti lijeva strana kako bi se na desnoj moglo izolirati krilo s dovoljno mjesta za individualni duel, a zadnji vezni je tu kako bi se preko njega prebacilo težište igre. Rodri je imao 107 dodira s loptom i devet dugih lopti, Laporte pet dugih lopti, a Mahrez je osvojio 6/9 svojih duela, pet puta je izravno probio suparnika, asistirao i dao dva ključna dodavanja te četiri puta pucao na suparnička vrata.
Zašto Real to nije prevenirao? Zašto se nije povukao kako bi bolje kontrolirao međuprostor u koji su se uvlačili Bernardo Silva i Zinčenko te zašto Vinícius Júnior nije bio pozicioniran dublje kako bi onemogućio da Mahrez ostane u izolaciji protiv Ferlanda Mendyja?
Odgovor je vrlo jednostavan i svodi se na to da bi tako radio protiv sebe i sveo se na ono što je Diego Simeone igrao s Atléticom u prvoj utakmici protiv Cityja. Real obično igra tako da raširi teren i svede utakmicu na što više individualnih dvoboja. To je Realov stil igre, tako najbolje do izražaja dolazi individualna kvaliteta koju Carlo Ancelotti ima na raspolaganju.
Takav stil igre načelno odgovara Cityju. To se pokazalo prije dvije godine u osmini finala, a pokazalo se i sada. Guardiola želi raširiti teren, a kad igra protiv Liverpoola ili Atlética, onda ga suparnički treneri žele suziti. Jedan za zonsku obranu, drugi za presing, ali obojica žele suprotnu stvar od Pepa. Real ga također želi raširiti, a to onda ide na ruku Cityju koji ima taktičke mehanizme da iskoristi takve uvjete. Njegova kvaliteta igre s loptom u posjedu naprosto je prevelika da bi mu se suprotstavilo razvukavši linije.
Tu do izražaja dolazi presing. City je bez Cancela i Walkera ostao bez dvije vrlo važne figure u zatvaranju suparničkih kontri, s obzirom na to da je Cancelo zatvarao sredinu odličnim čitanjem igre, a da je Walker čovjek-oružje kojeg suparnici niti ne napadaju svjesni njegove brzine i sposobnosti da kontrolira dubinu. Međutim, City je bez obzira na to bio agresivan u izlascima u pritisak.
Benzemi nije trebala ni prava šansa
Ponovo je De Bruyne ključna figura. City izlazi u pritisak u strukturi 4-4-2, krila se povlače, a on iskače iz sredine i preuzima ulogu vođe pritiska. Ulazi u presing prema stoperu, pozicionira se tako da štiti sredinu terena i prisiljava Davida Alabu da odigra prema beku, a ne prema Toniju Kroosu i Luki Modriću. Kad Alaba odigra na beka kojem je planski ostavljeno malo više mjesta, aktivira se okidač i Mahrez iskače prema njemu te pokušava presjeći dodavanje, Gabriel Jesus ostavlja daljnjeg stopera i spušta se na Kroosa, De Bruyne ostaje na bližem stoperu, Bernardo Silva markira Modrića, a Rodri ostaje u korekciji.
U suštini, Realova razvučenost ponovo radi protiv njega. Ancelotti — ali i Zinédine Zidane te svaki trener unatrag do Ancelottija u prvom mandatu — želi Modrića na širokom prostoru na kojem može izbaciti suparnika, želi krila široko i Karima Benzemu izoliranog jedan-na-jedan protiv suparničkog stopera kojeg je izvukao iz pozicije. To ima smisla jer Real je iznimno kvalitetna momčad u individualnim dvobojima. Međutim, za izaći iz Cityjeva pritiska — pa čak i ovog krnjeg, bez Cancela i Walkera koji teško da bi ispao kao što se to dogodilo Fernandinhu kod drugog gola — trebate napraviti rotaciju i stvoriti liniju dodavanja na slobodnog čovjeka, a za to su distance između Realovih linija prevelike; kako po vertikali, tako i po horizontali.
Ali Real ima nešto drugo.
Karim Benzema zabio je gol kada je Real disao na škrge. Par minuta prije Mahrez je imao čistu šansu u kojoj se odlučio pucati, a ne dodavati. Par minuta kasnije je pogodio vratnicu, a onda je Phil Foden natrčao na odbijanac i pogodio čovjeka na crti. Laporte je imao zicer, Bernardo Silva je imao solidnu šansu, kao i Jesus. De Bruyne i Foden su svojim kretanjem lijevo otvarali rupe u koje su uskakali Bernardo Silva i Zinčenko, Rodri je okretao strane, a Mahrez je stvarao višak. City je dominirao utakmicom i bio je bolji suparnik nižući šansu za šansom.
Međutim, Benzemi nije trebala šansa; bilo mu je dosta i nešto što možemo jedva označiti kao polušansu. Utrpao je gol i njime Realu dao kisik koji mu je u tom trenutku bio nužan da se ne bi ugušio.
Real nije napravio nešto konkretno kako bi taktički okrenuo utakmicu. Benzema je zabio, a Vinícius je jednom pobjegao jer Fernandinho nije napravio ono što je napravio prije trećeg gola kada je u istoj situaciji oduzeo loptu i asistirao Fodenu. Sve je bilo isto svih 90 minuta, Real je samo preživio na snagu volje. Izgubio je s jednim golom u utakmici u kojoj je objektivna razlika bila dva ili tri gola i u kojoj Guardiola vjerojatno ima okus poraza jer je trebao stvoriti veću razliku.
A nije jer Real je Real. To su termiti koji te polako nagrizaju i kojih se gotovo nemoguće riješiti. Zato su šanse u ovom polufinalu još uvijek 50-50, jer ako Real zabije tri gola u utakmici u kojoj je ovako odigrao i ode na uzvrat sa samo jednim golom minusa nakon što ga je suparnik potpuno nadigrao, što tek može ako odigra dobro?
