Ruske tajne službe godinama instaliraju agente po evropskim zemljama, odakle vode nevidljivi rat protiv Zapada. Infiltriraju se u informatičke kompanije, špijuniraju političare, rade sabotaže i ubijaju disidente. To je borba za moć i utjecaj, za sirovine i novac, a traje daleko dulje od rata u Ukrajini. Koliko je nevidljivi rat blizak onom vidljivom, moglo se vidjeti prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, kad je veliki broj korisnika američkog Viasata odjednom ostao bez satelitske internetske veze. Oko 5.800 vjetroturbina u Njemačkoj izgubilo je kontakt s mrežnim čvorištem, a prava meta napada bila je ukrajinska vojska.
Njemačka je jedna od glavnih meta ruskog "nevidljivog" rata, piše sedmičnik Der Spiegel. U julu je ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock (Zeleni) izjavila da je zabrinuta zbog napada na njemačke električne mreže. Dok su istočnoevropske države, SAD i Velika Britanija godinama upozoravale na ruske obavještajne službe, vlade u Berlinu, Parizu i Rimu radije su žmirile, piše Spiegel. Koji smatra da su njemačke vlade po pitanju opasnosti ruske špijunaže bile jednako naivne kao i kad je riječ o ovisnosti o ruskim energentima, prije svega plinu.
"S ruskim agresorskim ratom protiv Ukrajine, prijetnja ruske špijunaže, kampanja dezinformiranja i kibernetičkih napada dobila je drugu dimenziju", kaže njemačka ministrica unutrašnjih poslova Nancy Faeser iz Socijaldemokratske stranke (SPD). Njezino ministarstvo je upozorilo da su, s obzirom na njemački savezni sistem, ovlasti na saveznoj razini neadekvatne za rješavanje trenutne prijetnje. Nakon terorističkog napada na SAD 11. septembra 2001. godine njemačka vanjska obavještajna agencija, BND (Bundesnachrichtendienst), čak je obustavila operacije kontrašpijunaže na temelju teorije da Njemačka mora usmjeriti pozornost na novu vrstu neprijatelja. Zato sada Wolfgang Wien, zamjenik direktora BND-a, upozorava da "moramo biti svjesni činjenice da je Rusija u našim mrežama". Agencija, rekao je, ima solidan uvid u kibernetički svijet i ono što tamo vide je uznemirujuće.
Kao na bojnom polju u Ukrajini, gdje se pokazalo da je uloga vojnika još uvijek važna, tako se Rusija u špijunskom djelovanju u Njemačkoj i dalje oslanja na kadrove, osobe.
Među slučajevima koji su izbili u medije je Maria Adele K, o kojoj je Jutarnji list pisao. Pasoš Adele K. ima serijski broj pripadnika elitne jedinice GRU (ruska vojna tajna služba) osnovane 2009. godine, koja za zadatak ima likvidaciju protivnika: pokušali su ubiti bivšeg špijuna Sergeja Skripala u Velikoj Britaniji, a stoje i iza ubistva u parku u Berlinu. Zapadni izvori navode da GRU i SVR (ruska vanjska obavještajna služba) drže do 70 "ilegalaca" na Zapadu, što nije puno. Brojniji su agenti koji rade za ambasade i konzulate Ruske Federacije, zaštićeni diplomatskim statusom. Prema procjeni zapadnih obavještajnih službi, samo u Njemačkoj je na početku ove godine djelovalo više od 150 ruskih špijuna s diplomatskim imunitetom. Njihovi sugovornici često ne znaju čime se bave, i pomažu im iz taštine ili pohlepe za novcem; vrlo malo ih to radi iz političkog uvjerenja.
Ralph G. možda je surađivao iz iz političkog uvjerenja. Potpukovniku pričuve njemačkih oružanih snaga sudi se od augusta u Düsseldorfu, jer je davao informacije agentu GRU od oktobra 2014. do marta 2020. Na Balu zračnih snaga u Bonnu upoznao je ruskog atašea Mihaila Starova. Nekoliko mjeseci kasnije, Starov je posjetio rezervnog oficira u njegovom domu u Erkrathu u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Ralph G. mu je navodno imenovao dužnosnike Bundeswehra za koje je mislio da bi mogli biti naklonjeni Rusiji. Lako ga je bilo otkriti, jer je koristio adrese e-pošte registrirane na web.de i Gmailu. Navodno nije radio za novac, ali je nekoliko puta išao na plaćen put u Moskvu, na sigurnosnu konferenciju.
Primjer djelovanja ruskih špijuna je slučaj Ilnura N, ruskog doktoranda na Univerziteta u Augsburgu. U ljeto 2019. godine s njim je, dok je stajao u redu da kupi ribu, počeo razgovarati "slučajni" kupac i to na - ruskom. Bio je to Leonid Strukov, službeno zamjenik generalnog konzula u Münchenu. Njemačke vlasti su uvjerene da je riječ o oficiru SVR-a. Strukov mu je rekao da je često u Augsburgu, rekao da bi se volio s njima naći na pivu. Ilnur N. priča kako mu je tada Strukov rekao da pomaže bivšem kolegi u ruskoj banci koji je tražio mogućnosti ulaganja u aviokompanije. Pitao je N.-a može li pomoći pružanjem neke ekspertize o novim poljima istraživanja u zrakoplovnoj tehnologiji. N. se složio. Sakupio je datoteke iz javnih izvora, ali je također koristio svoj pristup univerzitetskoj arhivi podataka kako bi dobio neke informacije temeljene na naknadama.
Nije dao nikakve osjetljive podatke, ali ga je svejedno plaćala zamjenica generalnog konzula – nekada 100 eura, nekada 200, a kasnije i do 600 eura. Ruski špijun bio je posebno zainteresiran za evropsku raketu Ariane 6 – i tu je N. također bio izvor vrijednih podataka. U nekom je trenutku mladi naučnik počeo pričati Strukovu o vlastitom istraživanju razvoja kriostata, spremnika u kojem se stvaraju ekstremno niske temperature za testiranje materijala za svemirska putovanja. Strukov se u početku nije činio zainteresiranim, ali je na kasnijem sastanku postavio konkretna pitanja o složenom pitanju.
Također je pitao može li mu N. dati neke od dokumenata sa svojih istraživanja. Ako treba, mogao bi samo fotografirati ekran mobitelom. Sve je zaustvila BfV, Savezna služba za zaštitu ustavnog poretka (Bundesamt für Verfassungsschutz) koja je tada već imala Strukova pod nadzorom. N. je u biti bio koristan idiot za Ruse, kao i mnogi njihovi doušnici.
