Relativno kratak, ali krvavi rat u Ukrajini ulazi u četvrtu fazu. U prvoj, Rusija je pokušala svrgnuti vladu Volodimira Zelenskog i povući zemlju u svoj zagrljaj u trodnevnoj kampanji; u drugoj, pokušala je osvojiti Ukrajinu — ili barem njenu istočnu polovicu, uključujući glavni grad Kijev — oklopnim napadima; u trećem, poražena na sjeveru, Rusija je povukla svoje potučene snage, fokusirajući se umjesto toga na jugoistočna i južna područja, sa planom za osvajanje tih dijelova Ukrajine. Sada počinje četvrta, i možda odlučujuća, faza.
Za nas rođene nakon Drugog svjetskog rata, ovo je najposljedičniji rat u našem životu. Na njegovom ishodu počiva budućnost evropske stabilnosti i prosperiteta. Ako Ukrajina uspije sačuvati svoju slobodu i teritorijalni integritet, smanjena Rusija bit će obuzdana; ako ne uspije, povećavaju se šanse za rat između NATO-a i Rusije, kao i izgledi za rusku intervenciju u drugim područjima na njenoj zapadnoj i južnoj periferiji. Ruska pobjeda potaknula bi Kinu da hladno posmatra i procjenjuje zapadnjačku hrabrost i vojne kapacitete; ruski poraz izazvao bi spasonosni oprez u Pekingu. Ruska čista brutalnost i potpuno neopravdana agresija, spojena lažima istovremeno zlokobnim i smiješnim, ugrozili su ono što je preostalo od globalnog poretka i normi međudržavnog ponašanja. Ako takvo ponašanje dovede do poniženja na bojnom polju i ekonomskog haosa kod kuće, te se norme mogu donekle obnoviti; ako se vlada Vladimira Putina izvuče, njihova obnova trajat će generaciju ili duže, piše The Atlantic.
Bit će dovoljno vremena za optužbe. Njemačka je dugo tvrdila da pruža ruku pomirenja Rusiji, a zapravo je odlučila voditi politiku utemeljenu na pohlepi i naivnosti. Nije bila sama u zabludi i licemjerju. Više od desetljeća, američko vodstvo pokazalo se nesposobnim, zajedno s crvenim linijama koje su se topile i ravnodušnošću prema razaranju nacija u Evropi i sravnjivanju gradova i gasiranju civila u Siriji. Samodopadnost na stranu oko vođenja s leđa čini se posebno za osudu sada, jer vidimo kako izgleda svijet bez američkog vodstva.
U godinama koje dolaze, krivi političari pokušat će opravdati ove gluposti, a historičari će ih kiselo secirati. Ono što je sada važno je da ispravno prosuđujemo sadašnji trenutak. I ovdje se opet Zapad suočava s potencijalnim neuspjehom. Oni koji govore o zastoju na bojnom polju, koji će možda trajati godinama, vjerovatno čine veliku pogrešku kao kad su odbacili mogućnost učinkovitog ukrajinskog otpora prije dva mjeseca. Hitno je potrebna odlučna akcija kako bi se preokrenula ravnoteža između skupog uspjeha i nesreće.
U najintenzivnijim sukobima ove vrste, vojske se upuštaju u svojevrsni natjecateljski kolaps, pobjeda ide na stranu koja može duže izdržati. Ukrajinci su svoje gubitke i iscrpljenost dobro čuvali u tajnosti, kako bi i trebali, ali kako jesu nadjačani, a videći svoje civile pobijene i mučene, moraju osjetiti naprezanje. Kako se borbe prebacuju na otvorena područja gdje gerilske taktike i ručne protuoklopne rakete i rakete zemlja-zrak više neće biti tako učinkovite, suočavaju se s zastrašujućim, ako ne i nemogućim izgledima. Motivirani su koliko mogu biti vojnici, a također i kreativni taktičari. Ali oni nisu superljudi i očajnički trebaju sve što im arsenali Zapada mogu pružiti.
Ruska vojska – otkrivena kao nesposobna u taktici, nemaštovita u operativnom dizajnu, glupa u strategiji i nesposobna u osnovnoj logistici i održavanju – može dobro učiniti samo dvije stvari: izbaciti ogromne količine vatrene moći i brutalizirati civile. Zaista je jako krvavo. Ako je, kao što se čini vjerovatnim, pretrpjela gubitke (ubijene, ranjene, nestale i zatočene) četvrtine ili više snaga koje je imala u ovom ratu, može se kolebati na rubu kolapsa. Pokazatelje možemo vidjeti u izvještajima s bojišta: napuštena oprema, oficiri koje su ubili vlastiti ljudi, očajnički pokušaji navlačenja mladića u vojnu službu i jedinice za strijeljanje dezertera. Ruska vojska nije uspostavila, a kamoli zadržala kontrolu nad zrakom. Rusija je bacila tri četvrtine svojih kopnenih borbenih snaga u Ukrajinu, gdje su bile otjerane s jednoga dijela i ozbiljno oštećene u drugim, a sada nema pravih rezervi na koje bi mogla računati.
Čemu onda nadolazeća eskalacija rata na istoku i jugu? Šta objašnjava očajničko bacanje kocke od strane ruskog vrhovnog zapovjedništva? Može se pretpostaviti da ni Putin, ni njegovi viši savjetnici, pa čak ni viši podređeni zapovjednici nemaju tačnu sliku situacije na terenu. Znaju da su poniženi, ali nemaju osjećaj bojnog polja. Kao upravitelji vojske koja se ne može adekvatno brinuti za svoje ranjene i koja napušta svoje mrtve, njih nije briga za ljudsku cijenu koju plaćaju. U sistemu izgrađenom na lažima i korupciji, oni primaju ili prosljeđuju lažno optimistične informacije. Nakon što su nastojali promijeniti pojam istine na Zapadu, oni su sada postali žrtve vlastitih sveprisutnih neistina.
I tako će Putin narediti ofanzive koje, ako se suoče s dobro opremljenim ukrajinskim neprijateljem, mogu učinkovito uništiti njegovu vlastitu vojsku. Izazov za Zapad je osigurati da je to njegova sudbina.
Evropljani su, što ne iznenađuje, daleko od ujednačenih reakcija: U Njemačkoj je ministar vanjskih poslova iz Zelene stranke nepokolebljiv; kancelar je nestalan; neki članovi njegove vlastite stranke su plahi. Britanija je sjajno asertivna. Poljska i baltičke države su pozitivno herojske, dok su Mađarska, Austrija i još nekoliko drugih ambivalentne ili još gore.
Sjedinjene Države čine mnoge ispravne stvari. Osigurale supuno prenosnih projektila, kao i dronove i nesmrtonosnu opremu. Olakšale suprenos teže opreme, poput slovačkih raketa zemlja-zrak S-300, koje su nadomjestile sistemima Patriot. Predsjednik Joe Biden i neki od njegovih ključnih pomoćnika rekli su prave stvari o pravu Ukrajine da slobodno postoji unutar svojih zakonitih granica. Ali u drugim aspektima, Amerika je podbacila.
U Washingtonu ratni metronom kuca presporo. Administracija nije iskoristila gotovo jednoglasnu podšku Ukrajini u Kongresu – što je čudo dvostranačja u ovom spornom razdoblju američke politike – da traži mnogo veće iznose (u desecima milijardi dolara) za ukrajinsku vojsku. Polako je krenula u nabavku za Ukrajinu težeg oružja za koje zna da je potrebno. Washingtonova pozornost odluta na domaći plan koji je prije rata bio u problemima, a koji sada gubi na značaju. Čini se da nema viših čelnika sklonih uklanjanju birokratskih prepreka i smanjivanju birokracije. U Pentagonu je kao i obično. Neke ruske banke su sankcionirane, ali druge ne. A multinacionalne korporacije još nisu bile suočene s jednostavnim ultimatumom: možete poslovati u Sjedinjenim Državama ili u Rusiji, ali ne u obje države.
Sjedinjene Države nisu uspjele poduzeti mnoge simbolične akcije koje su važne u ratno vrijeme. Ako britanski premijer Boris Johnson može posjetiti Kijev (kao što je to učinila Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, te čelnici vlada i visoki dužnosnici drugih nacija), mogu i državni sekretar Antony Blinken ili potpredsjednica Kamala Harris. Ako druge zemlje mogu ponovno otvoriti ambasade u Ukrajini, mogu i Sjedinjene Države, koje nikada nisu smjele zatvoriti svoje ambasade. Umjesto da tretiraju molbe Zelenskog Kongresu kao jedinstven događaj, SAD bi trebale pronaći načine, svakodnevno, slaviti njegovu hrabrost i hrabrost njegovog naroda, te neprestano podsjećati američki narod o čemu je ovdje riječ. Dio ratnog vodstva je pozorište i uprava bi ga trebala prihvatiti. Trenutak zahtijeva malo Shakespeareovog Henryja V, ali ono što je bilo izloženo bilo je previše Beckettovog Čekajući Godota.
Sjedinjene Države nisu bile spremne poduzeti neke korake zbog vlastitih samoodvraćajućih uvjerenja o ponašanju Rusije. Trebalo bi prihvatiti da su Ukrajinci sada svjetski stručnjaci u borbi protiv Rusa - ne mi. Svojom su vještinom i uspjehom dokazali da mogu podnijeti mnogo više nego što im pripisujemo. Dakle, umjesto da se pitaju trebaju li im avioni s fiksnim krilima ili mogu koristiti zapadni vojni hardver, SAD bi trebale pogriješiti na strani velikodušnosti. A ako je potrebna američka stručnost, ona se može pružiti bez izravnog ulaska SAD-a u rat. Prije Pearl Harbora, američka dobrovoljačka gupa, poznata kao leteći tigrovi, poslana je u Kinu kako bi upravljala lovcima P-40 protiv tamošnjih japanskih zračnih snaga. Grupa je to učinila uz podršku američke vlade. Nešto slično se može napraviti i u Ukrajini, samo ako postoji volja za to.
Ako je Sovjetski Savez mogao rasporediti hiljade savjetnika u Sjeverni Vijetnam usred Vijetnamskog rata bez izazivanja nuklearnog sukoba, SAD bi mogao rasporediti savjetnike u zapadnu Ukrajinu, ili barem u Poljsku, za obuku ukrajinskih vojnika. Umjesto toga, šaljemo ukrajinske vojnike u Biloxi, Mississippi, kako bi naučili kako upravljati dronom Switchblade, gdje njihove čestitke dolaze od ministra odbrane na Zoom poziv s njegovog stola u Pentagonu. Bilo bi bolje da im ruka ogrli ramena na nekom blatnjavom polju puno bliže njihovoj domovini.
Rat bi se mogao pogoršati. Ako Rusi koriste hemijsko oružje, Sjedinjene Države trebale bi preispitati svoju nespremnost da uvedu zonu zabranjenog leta iznad Ukrajine. Obamina administracija, čiji mnogi veterani služe u ovoj Bijeloj kući, doživjela je jadan neuspjeh kada je proglasila crvenu liniju oko upotrebe hemijskog oružja u Siriji, a zatim se udaljila od nje. Ukrajinci i Sirijci su okrutno platili za tu malodušnost. Ali to ne znači da je mudro ili moralno ne djelovati ovdje u ime kukavičke dosljednosti. Korištenje hemijskog oružja otvara put pokolju civila u razmjerima koji su doista genocidni. Ako se to dogodi, slobodni svijet to mora zaustaviti.
Ono što će Sjedinjene Države i njihovi saveznici učiniti u sljedećih nekoliko sedmica ovisi više nego što američki narod shvaća. Dokazi upućuju na to da ruske vojske mogu, ako ih dočekaju dobro opremljene ukrajinske snage, biti temeljito razbijene i poražene. Iako će sama Rusija vjerovatno ostati paranoična i izolirana diktatura nakon ovog rata, može se ocrniti, čak i kada je njezina vlastita ludost svodi na redove trećerazredne sile. Ali rat je rat, a budućnost je uvijek neizvjesna. Sve što je sada jasno jest da će neuspjeh u pružanju adekvatne podrške Ukrajini imati strašne posljedice, i to ne samo za tu herojsku i napaćenu naciju.
