Kayden Coleman (34) je advokat, vaspitač i transrodni muškarac koji je rodio dvoje djece i to sedmogodišnju kćerku Azaelia i desetomjesečnog sina Jurnee. Danas slobodno govori o traumatičnim iskustvima tokom trudnoće i naglašava da je nužno da se poradi na edukaciji o trans trudnoći. U najnovijem intervjuu objašnjava kako je bio pogrešno prijavljen, kako nije imao odgovarajuću njegu niti je uživao u privilegijama jedne trudnice.
Kayden se odlučio da započne proceduru iz ženskog u muški pol još 2009. godine, ali nije imao operaciju na genitalijama i zadržao je svoje ženske reproduktivne organe. U martu 2013. imao je mastektomiju radi uklanjanja dojki i morao je privremeno da prestane da uzima testosteron.
Navodi da je bio izuzetno šokiran kada je shvatio da je u petom mjesecu trudnoće sa prvim djetetom, kojeg je rodio 2014. godine. Prošlog januara je bila ista situacija - ponovo bio zapanjen saznanjem da je trudan, očekujući dijete sa svojim dečkom Dominikom (30). Sada sa ponosom pokazuje fotografije dvoje djece na Instagramu, ali i dalje je zapanjen koliko su mu obe trudnoće bile posebno teške.
Bilo je puno trauma. Najviše maltretiranja imao sam od strane medicinskog osoblja, kada su me pitali o identitetu i kada su me redovno pogrešno upisivali. Poslije to zadaje dodatne peripetije. Nisu mi dali ni da boravim u porodilištu u bolnici gdje je trebalo da idem na preglede jer je kao to odjeljenje za žene. Mnoge ljekarke su mi nudile da uradim abortus i to nekoliko puta, što sam naravno odbio - kaže Kayden.
Mnogi su mislili da je on zapravo debeo muškarac, pa nije mogao da uživa povlastice trudnica, da ne čeka u redu, da ima svoje parking mjesto i sjedište u gradskom prevozu.
Nisam morao puno da budem napolju jer sam se bojao da će neko da me napadne, iako nikoga ne provociram. Oni drugi su mislili da imam pivski stomak. Svašta mi se izdešavalo i sada se trudim da radim na tome da se podigne svijest o trans trudnoćama i da se pokrene neka radionica na tu temu - kaže za Today.
Biti transkluzivan podrazumijeva više od pukog poznavanja terminologije. To je više od toga da imate nekog trans prijatelja.
To je dug proces. Stalno obrazovanje. Razumijevanje ljudi koji su drugačiji. Ne radi se samo o tome da citirate nečije mudre riječi, da se slažete ili ne slažete sa nekim. Mora da postoji sporazum i spoznaja onoga kroz šta ta osoba prolazi. Mi trans ljudi samo tražimo pravičnost, sigurnost i inkluzivnu njegu, to je sve - objasnio je.
Danas se poziva na nacionalno istraživanje o transrodnoj diskriminaciji koje je otkrilo da je 28 odsto ispitanika prijavilo da je uznemiravano u medicinskim ustanovama. Dva odsto je čak reklo da su žrtve nasilja u ljekarskoj ordinaciji. U stvari, 22 procenta transrodnih i ne-binarnih ljudi rađaju se kod kuće umjesto u bolnicama - u poređenju sa 1 procentom u opštoj populaciji - što ih dovodi u veći rizik.
Kayden je poput mnogih žena zapao i u postporođajnu depresiju i navodi da je dugo imao suicidne misli.
Kada sam saznao da sam ponovo trudna, prvo što sam pomislio bilo je, ne želim da imam drugu takvu situaciju. Ali zapravo, nije mi trudnoća bila toliko loša. Generalno sam uživao u njoj i činjenici da mi zbog toga brada postaje gušća.
Kayden je od malena želio da "izađe" iz tijela djevojčice i nikada nije volio to što mu rastu grudi. Ipak za operaciju promjene pola, u smislu promjene i genitalija nije se odlučio jer mu je tada sve to bilo skupo, piše Noizz.
Znao sam da želim tranziciju 2007. godine, ali u to vrijeme nije bilo previše resursa, a tranzicija između žena i muškaraca nije bila uobičajena. U to vrijeme sam se identifikovao kao lezbejka, a moja djevojka se nije slagala sa tim da se operišem, pa sam tako tek dvije godine kasnije započeo proces. Morao sam da prestanem da uzimam testosteron šest nedjelja prije operacije i mjesec dana nakon toga sam prvi put zatrudnio. Mislio sam da se samo debljam, ali zapravo sam bio u drugom stanju.
Kad se rodila njegova kćerka bilo je puno ljudi koji su mu rekli da im je žao i da će djevojčica kad odraste da shvati šta se desilo i da će je to potpuno zbuniti i promijeniti joj percepciju ljudske reprodukcije.
Rekli su mi da treba da mi je oduzmu i nazivali su me čudovištem. Ali važno je da ljudi shvate da imamo punu autonomiju nad svojim tijelima i da možemo da radimo šta god želimo. Sada ljudi nemaju problema sa nama jer vide dva muškarca koji šetaju dijete, ne znaju da sam je ja rodio pa se slobodno krećemo. Ja smatram da imam dovoljno sreće da imam funkcionalnu matericu i reproduktivni sistem koji mi omogućava da nosim dijete i stvaram život, pa zašto bih onda morao da odbijam taj dio sebe samo zato što sam trans?
