Domovi kulture, škole, fiskulturne sale i na desetine takvih ustanova i objekata, koji su nekada bila mjesta obrazovanja i kulture u bh. gradovima i selima, tokom rata u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine pretvorena su u mjesta zatočenja nesrba s tih područja, poprište strašnih zločina, mučenja i egzekucija.
Do početka agresije, bez obzira na nacionalni, etnički i vjerski predznak, svi su išli u iste škole, obrazovali se i posjećivali domove kulture. To su bila mjesta susreta i društvenog života.
Domovi kulture i mnoge škole su po izbijanju rata bili pretvoreni u prostore za mučenja i ubijanja. Samo od nekih su domovi kulture u Drinjači, Pilici, Kozluku, a škole u Liplju, Grbavcima, Petkovcima…
Prekrajanje historije
"Dom kulture u Pilici je jedan od simbola, ključnih dokaza kontinuiteta zločina sa svim elementima genocida nad Bošnjacima počinjenim od 1992. do 1995. godine. Pilica svjedoči i o pokušaju prekrajanja historijskih činjenica. Danas se ispred nje nalazi spomenik srpskim borcima", poručio je Muamer Džananović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Podsjetio je da su 5. juna 1992. godine u Pilici zatočeni zvornički Bošnjaci koji su iz tog objekta 8. juna izvedeni na strijeljanje u privatnu klaonicu koja je poznata kao "Gerina klaonica".
"Jula 1995, tokom genocida u Srebrenici, tu je opet dovedeno oko 500 Bošnjaka. Oni su strijeljani u Domu kulture u Pilici", istakao je Džananović.
Napravio je historijski osvrt na dešavanja na području Zvornika 1992. godine.
"Nakon što je značajan dio Bošnjaka petkovačkog kraja na neki način držan u obruču od 8. aprila, kada je započelo zauzimanje gradskog jezgra Zvornika, svi oni koji nisu bili Srbi su uglavnom zatočeni, mučeni i strijeljani. Bošnjaci petkovačkog kraja, koji su živjeli u Đulićima, Klisi, Kučić Kuli, Šetićima i okolnim selima i zaseocima, najmanje 20-tak sela, su na neki način krajem maja živjeli u jednom obruču jer je većina okolnih sela i mjesta već zauzeta od strane snaga Jugoslavenske narodne armije i snaga Teritorijalne odbrane tzv. Srpske opštine Zvornik, ali i drugih brojnih 'paravojnih jedinica' koje je uglavnom slala Državna bezbjednost Srbije", pojasnio je Džananović.
Razdvajanje muškaraca i žena
Nakon što su Bošnjaci, odnosno njihovi predstavnici, obavili nekoliko pregovora s lokalnim stanovništvom iz Petkovaca, gdje je uglavnom živjelo srpsko stanovništvo, dogovoreno je njihovo iseljenje ka Sapni koja je tada bila zvornička mjesna zajednica, a koju su držale snage Republike Bosne i Hercegovine.
"Ona se nalazi relativno blizu tom kraju i bilo je moguće preko linija razgraničenja prevest bošnjačko stanovništvo iz Đulića i Klise. Tokom noći uoči 1. juna 1992. godine, stanovništvo tih sela, kao i određeni broj stanovnika s drugih područja Zvornika koji su se nalazili tu, skupili su se u Klisi misleći da će sutradan preći ka slobodnoj teritoriji. Tu se, prema izjavama prisutnih i drugim dokazima, nalazilo između 5.000 i 6.000 stanovnika. Nažalost, plan srpskih vlasti u Zvorniku, vojske i policije je bio nešto drugačiji. Ti ljudi su morali ostaviti sve materijalno i 1. juna su u organizovanoj policijsko-vojnoj akciji, pješice sprovedeni do Bijelog potoka, koji se nalazio u neposrednoj blizini Đulića i Klise", podsjetio je Džananović.
Naglasio je da je u Bijelom potoku izvršeno identično razdvajanje koje će biti sprovedeno i u julu 1995. godine u Srebrenici.
"Ovo stanovništvo je u koloni prošlo iznad Osnovne škole u Petkovnicima, koja je važna jer su u njoj bili zatočeni Bošnjaci jula 1995. Došli su do mjesta Bijeli potok gdje su identično kao i Bošnjaci jula 1995. u Potočarima, radvojeni vojno sposobni muškarci, među kojima je bilo i starijih maloljetnika, od žena, djece i staraca. Dio civilnog stanovništva - žene, djeca i starci, su prevezeni do Memića u Kalesiji, a vojno sposobni muškarci su prevezeni do prostorija Tehničko-školskog centra u Karakaju. Do razdvajanja, 1. juna se već desilo nekoliko pojedinačnih ubistava", rekao je Džananović.
Masakr u Bijelom Potoku predstavlja ubistvo bošnjačkih civila koje su 1. juna 1992. u Bijelom Potoku počinili pripadnici Vojske Republike Srpske i paravojnih formacija. Oko 675 muškaraca i dječaka iz nekoliko sela zvorničke općine razdvojeno je od svojih porodica, a zatim ubijeno. Njihova su tijela pokopana u raznim masovnim grobnicama širom Podrinja. Do danas nisu pronađeni ostaci oko 245 žrtava.
"Nakon što su dovedeni u Tehničko-školski centar u Karakaju, stjerani su s kamiona, tučeni su raznim predmetima. Mnogo bi vremena trebalo da se govori o svemu što se tu dešavalo tih pet dana koliko su tu bili zatvoreni. Značajan dio njih se ugušio usljed nametnih uslova. Prema izjavama preživjelih, puštano je i grijanje. Tu su izvođeni i strijeljani. U tih pet dana, prema izjavama svjedoka, ubijeno je oko 200 Bošnjaka. Preostali Bošnjaci - oko 400 njih, je 5. juna 1992. organizovano, uz pratnju policije, u autobusima Drina transa, istim koji su vozili Bošnjake jula 1995, prevezeno do Doma kulture u Pilici", podsjetio je Džananović.
Gerina klaonica
U Pilicu su prevezeni u jako lošem stanju, pretučeni i izgladnjeli.
"Smješteni su u Dom u Pilici. Tu je nekoliko njih prozvano imenom i prezimenom, izvedeni su, a nakon toga su se čuli pucnji. Dokazano je da su ubijeni. U Dom kulture u Pilici su dolazile razne delegacije, a zatočeni su bili u jako nehumanim uslovima. Treći dan od njihovog boravka, dakle 8. juna 1992. godine natjerani da se popnu na kamione s ceradom i tu su u grupama vođeni na lokaciju poznatu kao 'Gerina klaonica' i tu su strijeljani. Preživjela su samo dvojica Bošnjaka - Fedahija Hasanović i Vejsil Hamzić", ispričao je Džananović.
Fedahija Hasanović je svjedočio da su s njim u kamionu bila 64 Bošnjaka. Kada je došao do "Gerine klaonice" vidio je da kamioni u taj objekat ulaze rikvercom. Spletom okolnosti on je preživio.
Vejsil Hamzić je svjedočio da je prilikom dolaska do "Gerine klaonice" vidio oko 200 ubijenih Bošnjaka.
"Dakle, svi Bošnjaci su tada izvedeni iz Doma kulture u Pilici. Dakle, rađeno je 'čišćenje' i na neki način pripremanje za dovođenje Bošnjaka jula 1995. godine. Tada ih je u taj objekat dovedeno 500. Tu su i strijeljani", naglasio je Džananović.
Ubijeni Bošnjaci su po ustaljenoj proceduri pokopani u primarne, sekundarne i tercijalne masovne grobnice.
Danas je Dom kulture u Pilici u ruševnom stanju i svjedoči neadekvatnom tretiranju društva prema takvim lokacijama i žrtvama na tom području. Porodice žrtava se i danas, nakon više od tri decenije, bore da označe mjesta egzekucija njihovih najmilijih.
