Gruzija, zemlja na dalekim zabačenim evropskim obroncima Kavkaza, rusku invaziju na Ukrajinu dočekala je s posebnom nelagodom i zebnjom.
Dok ruski tenkovi nisu zapeli na ukrajinskim prostranstvima zbog odlučnog otpora Ukrajinaca, u Tbilisiju je zazvonilo na uzbunu, a opći dojam je bio da bi, u slučaju brzog ruskog slamanja Kijeva, upravo Gruzija (uz Moldaviju) neminovno bila prva sljedeća Putinova meta.
Neugodno iskustvo
Gruzija ima već neugodno ratno iskustvo s Moskvom iz 2008. godine, kao i činjenicu da su Rusi priznali neovisnost njihovih dviju odmetnutih pokrajina, Abhazije i Južne Osetije (to je nešto manje od trećine njihova teritorija), koje su i nastale uz "nesebičnu" rusku pomoć, piše "Jutarnji list".
Ruski tenkovi su razmješteni u tim paradržavnim tvorevinama - Abhaziji i Južnoj Osetiji - na samo nekih 40-ak km od gruzijskoga glavnog grada Tbilisija, a tamo su instalirani i raketni sisemi Iskander ili, kako malodušno kaže gruzijski ministar vanjskih poslova David Zalkaliani, "tako su blizu Tbilisiju da im ne treba dodatna mobilizacija snaga da za par minuta prevrnu cijelu Gruziju naglavačke".
Stoga svi upozoravaju da je Gruzija zemlja koju Vladimir Putin također ima u svojim osvajačko-imperijalnim planovima, koja bi trebala biti dio njegova političko-ideološkog lena i bitna je sastavnica njegove zamišljene i sve više imaginarne nove ruske imperije.
Gruzija se čak i prije Ukrajine "odmetnula" i okrenula prema Zapadu, tražeći izlaz u članstvu u bruxelleskom klubu, ali i NATO-u. Moskva je stalno upozoravala da neće dopustiti širenje NATO-a upravo na Ukrajinu i Gruziju, gdje je podrška članstvu u NATO-u, kako nam kaže gruzijski analitičar Gija Abašidze, nakon ruske intervencije u Ukrajini porasla na više od 70 posto, a za članstvo u EU na gotovo 90 posto. Tamošnji mediji izvještavaju kako se u Tbilisiju gotovo svakodnevno održavaju protesti podrške Ukrajini, da velik broj građana nosi plavo-žute lente na odjeći, a da su ukrajinske zastave na mnogim balkonima, dućanima, kafićima i automobilima po Tbilisiju.
Velike kalkulacije
No, gruzijska vlada jako kalkulira ili, kako kaže gruzijski politolog i bivši urednik na Radiju Slobodi David Kakabadze, zauzela je prilično kapitulantski stav prema ratu u Ukrajini, pokazujući time svoj strah prema mogućim reakcijama Moskve.
Kakabadze kaže kako je argument vlade "nemojmo da nam se ponovi 2008. godina", ali to je pozicija koja samo hrani politički i agresivni ego protivnika.
"Naivno je vjerovati da će Rusija biti blagonaklona prema Gruziji ako se ona bude ponašala neutralno i da će nam u znak zahvalnosti vratiti otete teritorije.
To je vrlo diletantska politika koja neće dati nikakve pozitivne rezultate", smatra Kakabadze.
On je uvjeren da taj argument ne drži vodu i da samo može Gruziju gurnuti u bezdan.
Abašidze napominje da je nakon Turske Rusija drugi trgovinski partner Gruzije i to ne treba smetnuti s uma. Kakabadze je uvjeren da u slučaju da Putin ostvari ono što je naumio u Ukrajini, Gruzija može postati njegov sljedeći cilj, bez obzira na ovakvu navodno proračunatu poziciju vlade.
No, Abašidze napominje da je Gruzija vrlo solidarna s Ukrajinom, ali i smatra da Gruzija treba biti oprezna i ne zaletavati se jer je na vjetrometini, ali opet ne smije pokazati slabost niti izgubiti obraz, "što je za nas ovdje na Kavkazu gotovo najvažnije".
Naime, Gruzija je, kako kaže premijer Iraklij Garibašvili, podržala Ukrajinu, ali se nije priključila sankcijama protiv Rusije jer "vodit ćemo se prije svega svojim nacionalnim interesima".
Abašidze smatra da se u Ukrajini vodi i rat u kojem ovisi i sudbina Gruzije, ali da će se stvari sada okrenuti više u smjeru "neutralnosti Gruzije", ali s nekim jamstvima sigurnosti od strane Zapada.
"Sve ovisi o Berlinu i Parizu, i rekao bih da je neutralnost s jakim sigurnosnim jamstvima trenutno 'jača' varijanta od mogućeg članstva u NATO-u", kaže Abašidze.
Suprotan efekt
Kakabadze kaže kako taj strah pred Rusijom koji iskazuje vlada može samo izazvati suprotni efekt i ohrabriti Putina na ponavljanje ukrajinskog scenarija i u Gruziji, pogotovo jer se zna da je njegov plan - obnavljanje ruskog imperija, a tu je Gruzija važan element.
No, gruzijski analitičar pak kaže kako Vlada smatra da će time udobrovoljiti Putina da mimoiđe Gruziju ili da ju politički ne destabilizira, ali to je, po njemu, vrlo loša i kukavička kalkulacija, koja neće spriječiti Kremlj da krene na Gruziju ako su to odlučili, kao što se dogodilo s Ukrajinom, premda je bilo jasno da je ulazak praktički nemoguć u skorije vrijeme.
"Oni svoju takvu svoju poziciju opravdavaju time da su na 'nišanu ruskih kalašnjikova' ili da im je ruski nož pod vratom", kaže Kakabadze, koji navodi ispitivanje javnog mnijenja koje ukazuje na to da jedan manji dio stanovništva, uglavnom glasača vladajuće stranke Gruzijski san, odobrava takvu politiku, dok je velika većina ili neodobrava ili se takvog pristupa s pravom boji.
On smatra kako bi vlada morala nešto poduzeti ako već sami kažu da su na "nišanu kalašnjikova" i pojačati sigurnost zemlje, a ne ništa ne raditi kako se Rusi ne bi naljutili jer Gruzija poduzima neke korake da bi se zaštitila i odbranila.
Kakabadze pak navodi da se u svemu tome nije proslavio niti Zapad, u prvom redu Bruxelles, kojem je Gruzija čak i dalje i veća nepoznanica od Ukrajine.
"Nažalost, Evropa nije izvukla nikakve pouke iz rata 2008. godine, jer da je tada reagirala na pravi način, možda do svega ovoga s Ukrajinom, kao i opasnosti od širenja sukoba, ne bi niti došlo", kaže Kakabadze koji je podsjetio da niti nakon aneksije Krima nije bilo adekvatne reakcije, nego je Putin dobivao na snazi misleći da je Zapad zapravo slab i kalkulantski te da neće žrtvovati komociju svojih građana zbog neke tamo Ukrajine i Gruzije.
Putin se ohrabrio
Zapad nije ozbiljno shvatio Putina, a on je onda smatrao i ohrabrio se da može ponoviti "šprancu", i to je dovelo do sadašnje invazije.
Zbog toga je došlo do sukoba između vlade i opozicije, ali i predsjednice Salome Zurabišvili koja je osudila rusku agresiju i nezadovoljna je takvom, blago rečeno, suviše opreznom vladinom politikom, pa je otputovala u Bruxelles i čula se s Antonyjem Blinkenom, a da se nije konzultirala s vladom, što je odmah izazvalo i određene potrese na ionako uvijek rovitoj i nestabilnoj gruzijskoj političkoj sceni.
Predsjednici Zurabišvili zbog takvog njezina stava raste popularnost jer traži da vlada bez oklijevanja stane uz Ukrajinu i na pozicije Zapada.
Traži i da se ruske televizije, prije svega RT i neki državni programi koji su u službi ruske ratne propagande, prestanu emitirati na području Gruzije.
Opozicija također traži da se vlada jasno odredi prema ruskoj agresiji i bude uz, kako kažu, zapadne saveznike te zahtijevaju da vlada zatraži "prekoredno" primanje u NATO zbog nacionalne sigurnosti, dok iz vlade odgovaraju da bi se gruzijska ionako loša ekonomska situacija još dodatno zakomplicirala ako bi se zatvorilo rusko tržište za njihove, u prvom redu, poljoprivredne i mliječne proizvode ili da ostanu bez ruskih turista koji su tamo daleko najbrojniji.
Irakli Garibašvili je rekao da bi gruzijsko gospodarstvo došlo u bezizlaznu situaciju ako bi prihvatili politiku sankcija protiv Rusije.
Moskva je čak izrazila Tbilisiju zahvalnost zbog odustajanja od sankcija, najavljujući da će dodatno otvoriti rusko tržište gruzijskim proizvodima.
No, unatoč tomu što sankcije nisu uvedene, neke tvrtke samostalno odustaju od izvoza svojih proizvoda u Rusiju, poput jednog od najvećih tamošnjih mliječnih koncerna, Sante, koji je odustao od izvoza u Rusiju te svoje proizvode šalje kao humanitarnu pomoć Ukrajini.
A i gruzijske banke također odbijaju Visa i Mastercard kartice izdane u Rusiji, a druga najjača ruska banka VTB bila je primorana prodati svoje gruzijske podružnice, poput Sberbanka u Hrvatskoj.
Konstanta ruske politike
Kakabadze objašnjava da je politika Rusije prema zemljama koje smatra svojom sferom utjecaja uvijek destabilizirajuća, ako ta zemlja nije potpuno pokorna. Tako je i u Gruziji - ruska politika uvijek je išla na destabiliziranje unutarnje situacije ako nije mogla uspostaviti kontrolu.
Iza svake političke krize u Gruziji, a bilo ih je mnoštvo u ovih 30-ak godina neovisnosti - stajala je Moskva i sigurno da i sada želi primijeniti isti zahvat.
"To je konstanta ruske politike prema postsovjetskom prostoru", kaže Kakabadze i dodaje kako je teško procijeniti kakve su sada Putinove namjere prema Gruziji i nekim drugim metama, poput Moldavije, jer je evidentno da mu ne ide kako je želio u Ukrajini, pa onda i na drugim pravcima.
"Ovaj zastoj i zadrška u Ukrajini dovode do toga da je teško predvidjeti Putinove dugoročne korake, s jedne strane on može, upravo zato što se suočava s porazom ili barem s neostvarenim planovima, krenuti u posve nerazumno ponašanje, pa proširiti sukob, ali može se i primiriti, no on je sada dosta nepredvidiv", kaže Kakabadze i napominje kako neki prilično vjerodostojni podaci govore da je morao povući dio vojnika i tehnike iz Abhazije i Južne Osetije, što potvrđuje da stvari u Ukrajini ne idu "po loju".
"Teško je reći koji su kapaciteti ruske armije i koliko je on spreman ići u Ukrajini do kraja, ali svakako da od onoga što će se tamo događati ovisi dosta toga i ne samo za njegovo ponašanje prema bliskom susjedstvu, u koje spada Gruzija i Moldavija, nego kako će se sve odraziti na unutarkremaljske, odnosno unutarruske odnose", smatra Kakabadze.
On nadalje kaže kako uopće ne sumnja da su Putinu Gruzija i Moldavija podcrtane u njegovu "ratnom rokovniku".
Uznemireni Gruzijci
Ljudi su svakako uznemireni, smatra Kakabadze, jer imaju i iskustvo iz 2008. godine i ne očekuju bilo kakvu milost od Putina, pogotovo kada se vidi na koji se način obračunava i kako uništava ukrajinske gradove, ne štedeći niti civilno stanovništvo. "Na Gruziju i Gruzijce nije ništa manje 'ljut' nego na Ukrajince", kaže David Kakabadze.
Zbog svega toga Gruzija, kaže Kakabadze, mora biti na pravoj strani povijesti, na strani pravde jer bi mogla skupo platiti svoju neaktivnost. Svoje takve poteze opravdavaju i time da se ne mogu posve pouzdati u pomoć Zapada u slučaju najgoreg scenarija.
Eventualni Putinov uspjeh u Ukrajini, vjeruje Kakabadze, otvorio bi Pandorinu kutiju i teško je zamisliti da u nekom raspletu ne bi, na kraju, došlo do onoga čega se svi boje - izravnog sukoba Rusije i Zapada. Osim toga, Gruzija je postala i utočište za velik broj Rusa koji zbog izolacije i sve većih represija i jačanja diktature ili zbog svog protivljenja ratu i bojazni od mobilizacije napuštaju Rusiju, što također može imati utjecaja na unutarnju političku situaciju u Gruziji, koja ima otprilike stanovnika kao i Hrvatska.
Prema podacima tbiliških medija, u Gruziju je došlo već oko 30 hiljada Rusa, a preko nje je prošlo još najmanje toliko koji su nastavili put u neku treću zemlju. Iako se na prvi pogled ne primjećuje neko veliko antirusko raspoloženje prema Rusima koji su stigli, neki tamošnji mediji napominju kako bi dolazak još većeg broja Rusa, a pretpostavke su da bi se jačanjem Putinova očekivanog autoritarnog stiska i učinka sankcija taj broj mogao itekako povećati, mogao izazvati politički problem. Mnogi Rusi imaju u Gruziji kuće ili stanove.
Dugoročni neprijatelj
Portal Meduza navodi kako je atmosfera jako proukrajinska među Gruzijcima te da je sve više grafita po Tbilisiju, u kojem živi oko trećina stanovništva, u kojima se vrijeđa i ismijava Putin, ali i Rusija. Svojim stavom i agresivnom politikom Putin je i od još jednog Rusima vrlo bliskog (pravoslavnog) narodu učinio dugoročnog neprijatelja.
Gruzija navija za Ukrajinu kako bi se i ona, na tome, oduprla sve većem kremaljskom pritisku, a pred rusku politiku stavlja još jedno zagonetno neodgovoreno pitanje - zašto se tako bliski narodi okreću od Rusije u drugom smjeru i smatraju da im vezivanje uz Moskvu neće donijeti ništa dobro?
Hoće li se u Gruziji stanje zakomplicirati ovisi i o ukrajinskom otporu te sve većim nagađanjima o rastu uzavrele atmosfere nepovjerenja unutar samog Kremlja zbog, srećom, nepovoljne situacije na ukrajinskom ratištu.
