Priča o tenzijama između Rusije i Ukrajine je prilično duga i seže sve do Srednjeg vijeka i razdoblja prije formiranja modernih nacija.
Tada je na prostoru današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije postojala zajednička i prilično moćna istočno-slavenska država Kijevski Rus.
Zasebne kulture
Kršćanstvo je primila u 10. stoljeću od Bizanta, a stoljeće kasnije postala je kulturno najrazvijenija država u Evropi, njegujući čvrste veze sa zapadnim dinastijama.
Napadi Mongola tokom 13. stoljeća rascjepkali su je na više manjih kneževina. Putevi ruske i ukrajinske nacije tokom proteklih stoljeća su se dodatno raslojavali i razilazili, te su se kroz te procese formirale dvije zasebne kulture, dva jezika, dvije pravoslavne crkve…
Rusija se povijesno čvrsto razvijala u smjeru moćnog carstva, dok Ukrajina nije imala dovoljno sreće i spretnosti izgraditi vlastitu državu.
U 17. stoljeću veliki su dijelovi današnje Ukrajine postali dio ruskog imperija i tek je nakon njegovog raspada 1917. Ukrajina nakratko postala neovisna, nakon čega ju je Staljinova sovjetska Rusija opet bahato pripojila sebi.
Uslijedilo je razdoblje nove ukrajinske patnje u kojemu je najstrašniji bio tzv. Gladomor, era genocida uz pomoć umjetno izazvane gladi koja je bila oblik psihološkog pokoravanja ukrajinskoga seljaštva koje je pružalo snažan otpor kolektivizaciji.
Ukrajina je koncem 1991., zajedno s Rusijom i Bjelorusijom, bila jedna od tri sestrinske republike koje su zajednički „blagoslovile” raspad Sovjetskog Saveza.
Zadržati utjecaj
Moskva je htjela zadržati utjecaj u susjedstvu kroz formiranje Zajednice neovisnih država, ali i uz pomoć jeftinog plina. No, Ukrajina je, za razliku od Bjelorusije, uporno i nenasilno nastojala pobjeći od ruskog zagrljaja, okrećući se sve više zapadu i nastojeći pritom ne iritirati sirovog susjeda.
Moskva ih u početku nije jače pritiskala jer su bili zabavljeni golemom ekonomskom krizom i čečenskim ratom, ali i zbog toga što Zapad nije odavao dojam da ih kani integrirati u svoj blok.
Osim toga, 1991. godine neovisna Ukrajina je bila treća nuklearna sila na cijelom svijetu: imala je najbrojniji nuklearni arsenal na svom teritoriju nakon Amerikanaca i Rusa. Broj nekadašnjih sovjetskih nuklearnih bojevih glava raspoređenih u Ukrajini bio je veći od ukupnoga arsenala Velike Britanije, Francuske i Kine zajedno.
U martu 1994. Ukrajina je krajnje savjesno, zbog vlastite i međunarodne sigurnosti, donijela odluku da se potpuno odriče atomskoga oružja. Danas se zbog toga vjerojatno kaju, no tad je to bio njihov poticaj i poruka i svim drugim bivšim sovjetskim republikama da učine isto.
Međunarodni sporazum
Zadnjih 1.900 ukrajinskih nuklearnih bojnih glava poslano je 1996. u Rusiju na reciklažu, a Ukrajina je zauzvrat međunarodnim sporazumom dobila jamstvo Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i ostalih nuklearnih sila o poštivanju njnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Moskva je 1997. godine i zbog toga potpisala „Veliki ugovor“ kojim je priznala sve ukrajinske granice, uključujući i poluotok Krim na kojemu su većinu stanovništva činili etnički Rusi.
Dok Putin nije došao na vlast u Kremlju, Rusi i Ukrajinci živjeli su jedni kraj drugih uglavnom relaksirano, kao istinski bratski narodi. Prva veća diplomatska kriza dogodila se u jesen 2003. kad je Rusija je na području Kerčkih vrata počela jednostrano graditi nasip u smjeru ukrajinskog otoka Kosa Tusla.
Ubrzo je sve eskaliralo nakon ukrajinskih predsjedničkih izbora 2004., kad je Putin snažno podupirao proruskog kandidata Viktora Janukoviča, ali je „narančasta revolucija“ spriječila njegovu lažiranu pobjedu.
Na tim izborima je trijumfirao prozapadni političar Viktor Juščenko, koji je netom prije preuzimanja funkcije misteriozno otrovan dioksinom na večeri (otrov mu je podmetnut u hranu). Juščenko je atentat ipak uspio preživjeti, ali su mu otrovne supstance trajno narušile zdravlje i nagrdile lice.
Američki predsjednik George Bush 2008. je godine pokušao pripremiti teren za prijem Ukrajine i Gruzije u NATO, odnosno primiti te dvije zemlje u službeni program za pripremu članstva.
Oštar protest
Putin je oštro protestirao protiv te ideje. Realizaciju Bushove ideje na kraju su spriječile Njemačka i Francuska: na NATO-ovom summitu u Bukureštu Ukrajini i Gruziji je obećana perspektiva članstva, ali bez konkretnih datuma.
Kako proces brzog ulaska u NATO nije funkcionirao, Ukrajina se pokušala povezati sa Zapadom i uz pomoć Sporazuma o približavanju Evropskoj uniji.
Moskva je iznova izvršila ogroman ekonomski pritisak na Kijev, blokiravši dotok plina i uvoz robe iż Ukrajine. Vlada tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča koji je pobijedio na izborima 2010. stavila je na „led” već pripremljeni Sporazum sa EU te isprovocirala opozicione proteste koji su u februaru 2014. doveli do njegovoga bijega u Rusiju.
Kremlj je iskoristio krizu moći u Kijevu i u martu 2014. nasilno anketirao Krim, što je označilo stvarni početak nikad proglašenog rata.
Istodobno su ruske paravojne snage pokrenule ustanak u Donbasu, proglasivši „narodne republike“ u Donjecku i Luhansku koje je sad i službeno priznao Putin. Ukrajinska vojska je u junu 2015. uspjela potisnuti separatiste no tad su se u sukob neslužbeno uključile i ruske snage iz Rusije.
Od prošloga decembra "gangster" iz Kremlja od Zapada uporno zahtijeva da mu čvrsto zajamči da Ukrajina nikad neće postati članica NATO-a. Te zahtjeve NATO odbacuje, jer je članstvo u savezu pitanje slobodne volje samostalnih i suverenih država.
