Doktor psihologije Remzija Šetić objavio je zanimljiv status na Facebooku u kojem se osvrće na godinu unazad i implikacije koje je stvorila atmosfera pandemije, kako je ona utjecala i utječe na naše psihičko zdravlje. I do čega bi generalno stanje u našem društvu moglo dovesti ne budemo li se "trznuli".
Status Raport prenosi u cjelosti:
Iz mentalne zasićenosti, zamora, isrcrpljenosti i moralne bijede, neće nas niko izvući, to moramo sami.
Godinu dana se borimo sa pandemijom i različitim krizama. U fazama prolazimo kroz različite psihičke reakcije koje odgovaraju akutnim reakcijama na stresne događaje i uglavnom se ispoljavaju u vidu pojačane zabrinutosti, straha, anksioznosti, potištenosti, tuge, ljutnje, itd.
Povremenom stabilizacijom epidemioloških prilika dolazi do oporavka i čekamo novi krug. Međutim, pored kontinuiranog izvora stresa vezanog za potencijalnu inficiranost Covid 19, brigu za sebe i svoje bližnje, mi u Bosni i Hercegovini imamo kontinuiran stres od društvene, političke i ekonomske krize. Trenutno, pokazatelji idu u pravcu da dostižemo visok stepen zasićenosti, zamora, mentalne iscrpljenosti koja je nastala zbog dugotrajnog stresa.
Posebno bih izdvojio stres vezan za nemogućnost predviđanja kraja svemu što se dešava jer u kontinuitetu smo izloženi negativnim informacijama koje šire nesigurnost, uništavaju nadu, uništavaju naše individualno i kolektivno samopouzdanje, ponižavaju, vrijeđaju.
Zbog toga sve češće od ljudi čujemo da se osjećaju PRAZNO i da ne mogu da identificiraju misli i emocije koje doživljavaju. Dakle, dešava nam se MENTALNA ISCRPLJENOST, MENTALNA ZASIĆENOST, MENTALNI ZAMOR, a problemi koje imamo čine se da su izvan naše odgovornosti i čini se da ih je nemoguće prevladati. Polako nas obuhvata osjećaj nevezanosti i apatije, to može napraviti pustoš na svim aspektima našeg života.
Osjećamo se zarobljeno u svojoj situaciji i nemamo snage da bilo šta uradimo. Trenutno, značajno patimo i put nas vodi do potpunog sagorijevanja i razvoja ozbiljne psihopatologije, ili do akumuliranja prethodno navedenih osjećaja koji će jednog dana negdje eksplodirati, a eksplozija može biti unutar nas ili da ta ekspolozija ide izvan nas – prema našoj okolini u svakom smislu.
Kako god, nijedna eksplozija nije dobra. Sve je dobro dok imamo bar trunku osjećaja kontrole nad svojim životom, na bilo koji način. Pa tako i odluka da se vakcinišemo u Srbiji je važna za jačanje osjećaja kontrole, kao i poštovanje mjera predostrožnosti, ili bilo šta što će nas trenutno ojačati. Međutim, nemamo kontrole nad širenjem negativnih informacija u društvu.
Čak i kada se trudimo da selektiramo informacije, političari se dobro potrude da naprave takav skandal koji nas ponovo podsjeti u kako „lošem“ društvu živimo, i da opet nanovo umanjimo percepciju kontrole i pojačamo percepciju egzistencijalne ugroženosti. Zasuti smo informacijama koji produbljuju sve prethodno navedene negativne doživljaje, a polako se u nama stvara ljutnja.
Ljutnja je emocija koja nastaje kada imamo percepciju da nam neko ciljano nanosi bol, povrijeđuje naše samopouzdanje, krši pravila, itd. Pojedinačno i kolektivno postajemo preplavljeni ovom intenzivnom i neugodnom emocijom koja neće dobro donijeti ni po pojedinca, a ni po društvo. Dokazi u historiji govore da se mi nikad nismo dobro nosili sa tom emocijom, nismo je znali kontrolisati, a što može preći u bijes koji može nanijeti nesagledive posljedice.
Zbog toga je važno da odgovorni pojedinci shvate da se igraju sa vatrom, a bosanskohercegovački temperament u kombinaciji sa ljutnjom i bijesom može biti itekako opasan. Ovakva kriza može roditi mnogo toga lošeg, a neko bi rekao i dobrog, mada ja ne vjerujem da mi imamo takav kapacitet jer iz iskustva i historije (historia est magistra vitae), činjenice da nemamo pozitivne lidere i izgrađene institucije, igranje sa „vatrom“ nas vodi u ozbiljne i nesagledive posljedice.
Daj Bože da ne bude ovako! Bar nam je ostalo da prizivanjem Boga u pomoć ostvarimo kakav takav prividan osjećaj kontrole, jer se volimo iza Boga kriti za sve naše propuste, a da li ćemo od Boga moliti da nam da snage da promijenimo svoje stanje, prihvatimo realnost i shvatimo gdje griješimo već 30 godina, to je sada na nama da se zapitamo.
Došlo vrijeme da stanemo pred ogledalo, porazgovaramo sa samim sobom i zapitamo se gdje je naša odgovornost u ovome svemu što se dešava. Da, odgovorni smo svi mi, umorni smo i iscrpljeni, svi mi negdje smo bar malo doprinjeli da pojedinci siju loše oko nas, svi smo mi podržavali nekompetentnost, tolerasili bahatost, stvarali kult ličnosti, širili nacionalizam, osuđivali i progonili, tražili krivce gdje krivih nema, okretali glavu i pravili se da ne vidimo i ne čujemo, banalizirali i obezvrjeđivali, svaki pokušaj promjene na vrijeme osuđivali na propast, i danas smo umorni.
Došlo je vrijeme preuzimanja odgovornosti. Preuzimanjem odgovornosti možda počnemo praviti plan kako se lično i društveno izvući iz blata u kojem se nalazimo, i konačno nešto iz historije naučimo. Ne može nama niko pomoći dok mi sami ne priznamo da moramo sami sebi pomoći i odredimo šta to kod sebe trebamo mijenjati.
Lekcija koja nam definitvno treba je traganje za duhovnim mirom, pomirenjem, saradnjom, dogovorom, poštenjem, radom, solidarnošću, empatijom, razumijevanjem, prihvatanjem, iskrenošću i tolerancijom. Iz mentalne zasićenosti, zamora, isrcrpljenosti i moralne bijede, neće nas niko izvući, to moramo sami. Svoje stanje sami moramo mijenjati. Tu nema donacija, na svu (ne)sreću.