"Pozorište bi trebalo tjerati ljude da misle. Dobro pozorište to sigurno radi. Da preispituju sebe i svijet oko sebe. Bez toga dobijamo generacije ovaca. Možda to nekome odgovara, ali to nije svijet u kojem vrijedi živjeti", kazala je u intervju za Raport, Vedrana Božinović, jedna od najpoznatijih bh. glumica, koja se je poznata i kao i kao kolumnistica i dramaturginja.
Vedrana je sa 16 godina postala novinarka, radeći kratko na Radiju 99 1992. godine, da bi potom prešla u magazin Dani. Međutim, ljubav prema glumi bila je jača. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirala je 1998. godine te magistrirala glumu na East 15 Acting School u Londonu 2006. Igrala je u mnogobrojnim filmovima. Koliko je Vedrana svestrana dovoljno govori upravo uloga dramaturginje u kojoj se okušala od 2016. godine, a čiju uspješnost potvrđuje i veliki broj nagrada.
Tokom prošle godine je imenovana za umjetničku direktorice Drame u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Vedrana Božinović samo za naš portal govorila je o svim novim predstava i budućim profesionalnim planovima. Otkrila nam je kako je snimati sa Danisom Tanovićem, ali i kako gleda na trenutnu političku krizu u BiH.
Danisova snimanja su opuštena
Glumite u novoj seriji "Kotlina", slavnog slavnog bh. reditelja Danisa Tanovića koja se snima u sarajevskom Zemaljskom muzeju. Kako protiče snimanje? Jeste li Vi zadovoljni?
Samo činjenica da će se u Sarajevu raditi tri serije za mene je bila velika radost. Pokretanje domaće produkcije na ovakav način je izuzetno značajno ne samo za one koje publika vidi na ekranima ili poznaje, nego za cijelu industriju koja stoji iza svega što se snima – armiju filmskih radnika, odličnih, vrijednih i izuzetnih ljudi. Mislim da bi bilo neprocjenjivo važno da se nastavi sa planiranjem i podrškom domaćoj produkciji i nadam se da je ovo samo početak. Što se tiče Kotline već sam završila dio snimanja u Zemaljskom muzeju, očekuje me nastavak u januaru i uzbuđena sam i srećna i imam veliku tremu. Od toga da li sam ja zadovoljna uvijek je mnogo važnije da li će biti zadovoljna publika. Jedva čekam reakcije.
Radili ste sa Danisom Tanovićem i Smrt u Sarajevu, sada radite i snimanje serije "Kotlina". Kako je raditi sa Danisom Tanovićem?
Uvijek je divno raditi sa ljudima koji su profesionalci i koji znaju šta žele, ali koji su u isto vrijeme dovoljno otvoreni da saslušaju saradnike. Lijepo je raditi sa Danisom. Snimanja su naporan posao sa mnogo čekanja, mnogo ponavljanja, počinju rano i završavaju kasno, ali je atmosfera uvijek slika reditelja. Danisova snimanja su opuštena i u isto vrijeme izuzetno precizna. Koliko si se zapravo umorio osjetiš tek kad dođeš kući.
U oktobru ove godine imenovani ste za umjetničku diretkoricu Drame u Narodnom pozorištu Sarajevo. Kao dramturg prvo sa čim ste se uhvatili u koštac bila je Hasanaginica. U jednom od intervju ste kazali da je rad na Hasanaginici za vas bilo kopanje po sebi, po mjestima koja vas najviše bole. Šta ste naučili upravo iz ovog rada? I koji je trenutak bio presudan kada ste odlučili da se otisnete u dramturške vode?
Sve se i desilo upravo radi Hasanaginice, na kojoj sam ja prvo dugo radila samostalno, a zatim, upravo zato jer je znao da se baš time bavim, dobila priliku da radim kao dramaturg sa rediteljem Andrašom Urbanom u Ujvideki Sinhazu, novosadskom mađarskom teatru, koga su angažovali da radi ovaj komad. Svaki tekst je, ako želite dobar rezultat, kopanje po mjestima koja najviše bole. Možda je Hasanaginica specifična radi toga što je ja nikada nisam doživljavala kao lirsku priču, nego uvijek kao strašnu priču o porodičnom nasilju. Ne vjerujem u to da iko treba da šuti i trpi, niti se slažem sa tim da je nečija veličina u tome da dostojanstveno umre dok mu se čini nepravda. Ne želim da to bude lekcija koju učim svoju djecu. Nepravda se mora otkriti kako bi se zaustavila. Ne kako bi se, kad je već kasno, veličala žrtva.
Jednako pamtim svaki proces
Planirate li neke nove projekte kako u Narodnom pozorištu u Sarajevu, tako i glumačke projekte?
Kao glumica sredinom marta mjeseca putujem u Belgiju, gdje ću u Liježu početi da radim na predstavi War Reporters, međunarodnoj koprodukciji Begije, Francuske, Hrvatske i BiH. Osnova priče je izvještaj o najmlađem poginulom u masakru na Kapiji u Tuzli, mada se predstava bavi istinom, umjetnošću i odnosom čovjeka prema informacijama koje prima.
Narodno pozorište, u kojem sam od novembra imenovana za umjetničkog direktora Drame, radi punom parom. Nakon januarske premijere Cara Edipa u režiji Diega De Brea, isti mjesec počinjemo sa probama za Ibzenovu Hedu Gabler, koju režira Nermin Hamzagić, a čija je premijera zakazana za 18.03. Već u februaru ćemo obaviti audicije za dvije nove predstave. Jednu na velikoj sceni režira Mirjana Medojević, crnogorska rediteljka sa adresom u Sloveniji, koja će postaviti tekst Benjamina Bajramovića Boredl Eden, koji je 2020. proglašen najboljim savremenim tekstom pisanim na jezicima bivše Jugoslavije na Hartefaktovom konkursu. Dok će u StoLabaratoriji, prostoru stolarije Narodnog pozorišta, Alen Šimić raditi na svom autorskom projektu Umjetnik u gladovanju.
Različite tekstove ste obrađivali i sa svakom od njih vjerujem da ste saznali nešto o sebi. Samo neki od njih su Kapital, Hasanaginica, M.I.R.A., Don Kihot… Zanimljivo je da se radi o tekstovima različite tematike. Koja je za Vas bila najzahtjevnija, a koju ćete zasigurno uvijek pamtiti?
Možda sam najviše strahovala od Kapitala, koji je rađen po djelu Karla Marksa. Kad sam počela da čitam Kapital gotovo sam plakala prvih dana jer bih se jednoj rečenici morala vraćati bezbroj puta. Onda se nekako sve otvorilo i to je vjerovatno najuzbudljivija knjiga koju sam pročitala u životu. Zato jer sam vrlo bolno shvatila dvije stvari – radnik rađa radnika, kapitalista kapitalistu, i to je nešto što je gotovo nemoguće promijeniti. A druga je da su svi ratovi koji su se vodili na ovim prostorima, sve ove godine koje su nam uništene, pojedene, svi životi koje još uvijek oplakujemo zapravo služili samo i isključivo za sticanje prvobitnog kapitala. Jer se prvobitni kapital stiče samo krvlju, pljačkom, paljenjem i uništenjem.
Otvorenost i zaigranost mladih ljudi, crnogorskih glumaca, a tada još studenata FDU na Cetinju, bila je katarzično iskustvo, mada ja u katarze ne vjerujem. Ali, jednako pamtim svaki proces. Uvijek po tome koliko su glumci sa kojima smo radili ulazili u probe otvoreni, spremni da se daju i izađu izvan čuvene zone konfora. Jako sam ponosna na sve predstave. I na činjenicu da sam imala priliku da sarađujem sa rediteljem kakav je Andraš Urban, kojeg izuzetno cijenim.
Nemam planove za 2022.godinu
Pozorište i kultura su u teškoj poziciji zbog pandemije koronavirusa. Jednom prilikom ste kazali da nas pozorište tjera da mislimo i da se preispitujemo. Gdje vidite pozorište u budućnosti?
Mislim da neće moći postojati svijet u kojem neće biti pozorišta. Odnos glumca i gledaoca u trenutku, u istom prostoru, u kojem, bez ikakve mistifikacije, jedni druge čujemo kako dišemo, ne može zamijeniti nikakva tehnologija. To je valjda jasno naročito sada, tokom pandemije, u kojoj smo u jednom trenutku svi gledali sve preko ekrana i uz fizičku distancu. Ja sam zaljubljena u pozorište i to je nepovratno i za sva vremena, pa kao zaljubljena vjerovatno nisam objektivna. No, i pored toga mislim da svako društvo koje želi biti ozbiljno mora ulagati u kulturu, umjetnost, nauku. Bez toga nepostojimo. Pri tome ne mislim na nacionalnu umjetnost, kulturu ili nauku, na očuvanje tradicije ili nekih nacionalnih vrijednosti, nego na najširi smisao ovih pojmova. Pozorište bi trebalo tjerati ljude da misle. Dobro pozorište to sigurno radi. Da preispituju sebe i svijet oko sebe. Bez toga dobijamo generacije ovaca. Možda to nekome odgovara, ali to nije svijet u kojem vrijedi živjeti.
Dugo ste pisali kolumne, a nekada ste bili i novinarka. Kako sada vidite cijelu situaciju u našoj zemlji, mnogi navode da smo u najgoroj političkoj situaciji od Dejtonskog sporazuma?
Imam napade panike. Danas sam, za razilku od tih devedesetih, majka koja je odgovorna za živote svoje djece. Bojim se svijeta u kojem rastu. Zveckanje ratom vidim kao način da nas drže pod kontrolom. I ne želim da vjerujem u to da je moguć još jedan rat. Mada jako često o tome slušam. Prije izvjesnog vremena kćerka me pitala da li mislim da će biti rata. I jako sam se iznenadila, jer sam mislila da je to pitanje moje generacije, ne njene. Rekla sam – ma ne. I u istom trenutku pomislila kako je meni moja mama odgovorila isto na isto pitanje koje sam postavila neke 91. Voljela bih da budem u pravu. Voljela bih.
Po čemu ćete pamtiti 2021. godinu, i kakve planove imate za 2022. godinu? Koji Vam je najvažniji plan?
Po tome da nije bila puno bolja od 2020. Imala sam uspješnu poslovnu godinu, svi smo živi i zdravi, sve nekako ide na čemu sam beskrajno zahvalna Bogu, ali je teško biti sretan kad te okružuje toliko nesreće. Jako mi je teško živjeti u svom balončiću dok se oko mene ruši svijet. Nemam planove. Samo želju da preživimo.
