Britanska vlada poduzela je prve korake ka razotkrivanju svog sporazuma s EU o Sjevernoj Irskoj – takozvanog Sjevernoirskog protokola. Mnogi Evropljani su zbunjeni ovim. Kako vlada – koja je ne samo potpisala ovaj pravni sporazum, već ga je i pregovarala “riječ po riječ, zarez po zarez”, da citiramo pregovarača EU-a o Brexitu Michela Barniera – samo pokida obvezujući međunarodni ugovor koji je stupio na snagu tek prošle godine?
Ali iznenađeni, nisu. Ne baš. Zato što se Ujedinjeno Kraljevstvo u svom odnosu s EU sve više počinje ponašati kao Rusija – jednostranim stvaranjem činjenica na terenu.
Naravno, postoje mnoge očite razlike između onoga što Rusija radi u Ukrajini i onoga što Velika Britanija radi u Sjevernoj Irskoj. Rusija je pokrenula rat kako bi izbacila evropski utjecaj iz Ukrajine, dok Velika Britanija "samo" primjenjuje nevojnu opstrukciju. Ali postoje zapanjujuće sličnosti: Moskva i London namjerno krše međunarodne ugovore koje su sami potpisali i oboje se protive EU kako bi unaprijedili svoje geopolitičke ambicije. Rusija i Velika Britanija mogu biti žestoki protivnici u Ukrajini. Ali njihovo ponašanje je vođeno sličnom dubokom i rastućom frustracijom zbog vlastite nesposobnosti da izvrše geopolitički utjecaj, piše Caroline de Gruyter za Guardian.
I Rusija i Velika Britanija sjede na rubu Evrope. Obje zemlje su oduvijek stajale jednom nogom u Evropi, a drugom izvan nje, geografski, politički i kulturno. Ponekad su ove nejasnoće politički korisne. Obje su bivše imperijalne sile koje su vijekovima igrale važnu ulogu u evropskoj sigurnosnoj arhitekturi, a u isto vrijeme imale su većinu teritorija, podanika i interesa izvan Evrope. Većina ruske kopnene mase bila je u Aziji, koju je bilo teško zadržati u okrilju kao što su tropske ispostave bile za Britansko carstvo. Evropa je bila samo jedna od mnogih šahovskih ploča na kojima su Moskva i London povlačili svoje geopolitičke poteze.
Dekolonizacija i raspad Sovjetskog Saveza to su promijenili. London i Moskva su se osjećali slabiji i to ih je približilo Evropi. Djelomično da bi nadoknadila svoj kolonijalni gubitak, UK je čak 1973. godine postala članica tadašnjih Evropskih zajednica. Rusija nikada nije postala članica EU. No nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. došlo je do razgovora o ruskom članstvu u NATO-u i ruskom približavanju unutrašnjem tržištu EU. Rusija je postala članica Vijeća Evrope (vodeće organizacije za ljudska prava, koja obuhvata 46 evropskih država članica), pa čak i Eureke, europske inovacijske mreže. Također je organizirala strukturirano, navodno blisko partnerstvo s NATO-om.
I za Moskvu i za London, međutim, pridruživanje nekim evropskim strukturama bilo je frustrirajuće iskustvo. Na Bečkom kongresu 1814.-1815. Rusija i Britanija zajedno su odlučivale o budućnosti kontinenta sa još samo tri velike sile: Habsburškim carstvom, Francuskom i Pruskom. Ali u poslijeratnoj Evropi stvari više nisu funkcionirale na taj način. U EU i drugim evropskim klubovima utemeljenim na pravilima, velike sile često su imale samo onoliko utjecaja koliko i manje države članice. Bili su samo jedni među mnogima. Od 1945. godine Evropa se trudi da velike zemlje drži pod kontrolom kako bi zaštitila manje nacije. Svi moraju igrati po istim pravilima.
Ova ideja nikada nije dobro prošla u Londonu i Moskvi, kojima je više ugodna politika moći. Osjećali su se omalovaženo, sputano, a ponekad i ismijano. Tako je, gotovo odjednom, započeo polagani proces otuđenja – daleko od Evrope, natrag u duhove i fantazije.
Brexit nije pao s neba. Kao ni rat u Ukrajini. Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo sada su spremne stvoriti svijet u kojem je poštivanje moći zakon, a veličina oružanih snaga ili kopnena masa bitni su. Prošle godine, u profilu Borisa Johnsona u časopisu Atlantic, Johnsonov pomoćnik je to potvrdio, rekavši da Ujedinjeno Kraljevstvo ne može nastaviti podržavati multilateralni, međunarodni sistem koji je slomljen. Britanija je "živjela vanjsku politiku svijeta koji je nestao", rekao je. S Pekingom i Moskvom koji svima pokazuju granice poretka utemeljenog na pravilima, "Britanija si više ne može priuštiti da bude 'status quo sila' koja naivno pokušava oživjeti ugašeni sistem."
Rusija i UK sada su jedine velike evropske zemlje izvan EU. Ali oni su nezadovoljni izvan evropskih struktura koliko i unutar njih. Njihova ogorčenost je nesmanjena. Kao ekonomska velesila, EU projicira svoja pravila – ugrađujući svoje vrijednosti i načela – daleko izvan svojih granica. Njen prosperitet djeluje kao magnet za zemlje bez imperijalnog kompleksa. Kada je Ukrajina na vlastiti zahtjev sklopila sporazum o pridruživanju s EU-om, Rusija je vidjela samo jedan način da reagira: poremećaj. Godine 2014. okupirala je dijelove istočne Ukrajine i anektirala Krim, iako je 1994. Rusija izričito garantovala ukrajinski suverenitet (u zamjenu je Ukrajina predala svoj nuklearni arsenal). Isto se dogodilo i Gruziji.
Za razliku od Rusije, Velika Britanija ima dugu demokratsku tradiciju. No, vidjevši da protokol Sjeverne Irske dobro funkcionira za većinu građana Sjeverne Irske i da se sjevernoirska ekonomija nakon Brexita okreće Irskoj i EU-u, vlada Ujedinjenog Kraljevstva ima sličan odgovor kao Rusija kada vidi ukrajinsku plovidba prema Evropi: poremećaj. Okreće se svom alatu "bivše velike sile" kako bi potkopala protokol, kao što je omogućavanje krijumčara koji ciljaju na jedinstveno tržište EU-a.
Na konferenciji u Berlinu u nedjelju, Wolfgang Schmidt, šef njemačkog kancelara – i najbliži savjetnik kancelara, Olaf Scholz – identificirao je ono što je vjerovao da je na kocki za EU od invazije na Ukrajinu i Putinovog pokušaja da “ vratiti sat unatrag”. Rekao je, “da li je dopušteno da moć prevlada nad zakonom”.
Konačno, i Rusija i Britanija uvijek su željele vidjeti kako evropske sile slabe jedna drugu. Taj refleks je još uvijek tu. Evropska unija, sa svim svojim nesavršenostima, polarna je suprotnost tim srednjovjekovnim igrama moći, te je stoga temeljna prijetnja njihovoj zastarjeloj viziji svijeta. Zbog toga su sada, svaki na svoj način, ujedinjeni na potkopavanju EU.
