Jednog sasvim običnog ponedjeljka na jednoj sasvim običnoj autobuskoj stanici u Bosni i Hercegovini, jedna putnica na peronu toliko je bila iznenađena kada je vidjela da za volanom jednog od autobusa sjedi osoba ženskog spola, da je osjetila potrebu da svoje otkriće podijeli s najbližom osobom u tom trenutku.
„Vidite, ženska vozi bus", rekla mi je ushićeno.
Na moje možda i malo neugodno: „Da, i"?, polupomirljivo i totalno neuvjerljivo mi je uzvratila:
„Pa, nisam to dugo vidjela".
Ustvari, gospođa je bila u čudu što osoba ženskog spola uopće vozi autobus, mada ne znam da li je to zbog toga što smatra da joj tu nije mjesto, ili da nije dorasla tom „muškom" zanimanju ili možda (mada čisto sumnjam) misli da su žene nedovoljno zastupljene u današnjem društvu kao vozačice autobusa.
A ova crtica uslijedila je nakon što sam u redu čekala da kupim autobusku kartu dok se jedan stranac, očigledno turista, pokušavao sporazumjeti s prodavačicom karata.
A da njihova konverzacija, uglavnom išaretom, nije urodila plodom pokazuje činjenica da je ona njemu, umjesto povratne karte za odredište na koje je krenuo, izdala dvije karte u istom smjeru.
Srećom, vozač je primijetio grešku te je ovog zbunjenog turistu vratio na šalter da uzme povratnu kartu, a da vrati ovu jednu viška u jednom smjeru.
Ove dvije crtice jednog sasvim običnog ljetnog dana na jednoj sasvim običnoj autobuskoj stanci u BiH ilustruju eroziju shvatanja i širine vidika u našem društvu, eroziju obrazovanja, opće neznanje...
A kao što znamo znanje je moć, a shodno tome - neznanje je nemoć.
