Vladimir Putin danas puni 70. godina i postavlja se pitanje kako je uspio postati autokrat koji je pokrenuo katastrofalnu invaziju na Ukrajinu?
Sedam ključnih trenutaka u životu pomoglo je oblikovati njegovo razmišljanje i objasniti njegovu rastuću otuđenost od Zapada, prenosi BBC.
Počeo sa džudom (1964)
Rođen u Lenjingradu 1952. godine, koji je još uvijek imao ožiljke od 872 dana opsade u Drugom svjetskom ratu, mladi Vladimir bio je mrzovoljan i borben dječak u školi - njegov najbolji prijatelj prisjetio se da se "mogao potući sa bilo kim" jer "nije imao straha" .
Uprkos tome, mršavi dječak u gradu preplavljenom uličnim bandama trebao je prednost, pa je u dobi od 12 godina počeo trenirati prvo sambo, rusku borilačku vještinu, a potom i džudo.
Bio je odlučan i discipliniran, a do svoje 18. godine imao je crni pojas u džudu i treće mjesto na državnom juniorskom takmičenju.
Naravno, to se od tada koristilo kao dio njegove pomno odgojene mačo ličnosti, ali također je potvrdilo njegovo rano uvjerenje da u opasnom svijetu morate biti samouvjereni, ali i shvatiti da, prema njegovim vlastitim riječima, kada je tučnjava neizbježna "morate prvi udariti, i to toliko jako da vaš protivnik ne ustane na noge".
Posao u KGB-u (1968)
Generalno, ljudi su izbjegavali ići u sjedište političke policije KGB-a (tajna policija u Sovjetskom savezu) u Lenjingradu, jer ih je toliko prošlo preko njegovih ćelija za ispitivanje do radnih logora (gulag) u Staljinovo doba.
Unatoč tome, kada je imao 16 godina, Putin je ušao na recepciju i pitao prilično zbunjenog službenika za stolom kako se može priključiti KGB-u.
Rečeno mu je da mora imati odslužen vojni rok ili diplomu, pa je čak pitao koja je diploma najbolja.
Rečeno mu je - i od tog trenutka Putin je odlučio diplomirati pravo, nakon čega je dobio posao. Za Putina, pametnjakovića s ulice, KGB je bio najveća banda u gradu, koja je nudila sigurnost i napredovanje čak i nekome bez stranačkih veza.
Ali, to je također predstavljalo priliku da bude pokretač - kako je sam rekao o špijunskim filmovima koje je gledao kao tinejdžer, "jedan špijun mogao je odlučiti o sudbini hiljada ljudi".
Selidba u Istočnu Njemačku (1989)
Uprkos svim njegovim nadama, Putinova karijera u KGB-u nikad nije krenula. Bio je solidan radnik, ali ne i visoki letač.
Uprkos tome, posvetio se učenju njemačkog jezika i to mu je omogućilo imenovanje u KGB-ovom uredu za vezu u Dresdenu 1985. godine, u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj.
Ondje se smjestio u ugodan život, ali u novembru 1989. istočnonjemački režim počeo se urušavati, šokantnom brzinom.
Dana 5. decembra ogroman broj ljudi je okružio zgradu KGB-a u Dresdenu. Putin je očajnički nazvao najbliži garnizon Crvene armije da zatraži zaštitu, a oni su bespomoćno odgovorili "ne možemo učiniti ništa bez naređenja iz Moskve. A Moskva šuti".
Putin je naučio bojati se iznenadnog kolapsa centralne vlasti – i odlučio je da nikada ne ponovi ono što je smatrao pogreškom sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova, da ne odgovori brzo i odlučno kada se suoči s protivljenjem.
Nafta za hranu (1992)
Putin je napustio KGB kada se Sovjetski Savez raspao, ali je ubrzo osigurao mjesto desne ruke reformističkog novog gradonačelnika onoga što je sada bio Sankt Peterburg.
Ekonomija je bila u slobodnom padu, a Putin je bio zadužen za pregovore kako bi pokušao pomoći građanima da prežive, mijenjajući 100 miliona dolara nafte i metala za hranu.
U praksi niko nije vidio nikakvu hranu, ali prema istrazi, brzo suzbijenoj, Putin, njegovi prijatelji i gradski gangsteri spremili su novac u džep.
U "divljim 90-im", Putin je brzo naučio da je politički utjecaj unovčiva roba, a da gangsteri mogu postati korisni saveznici. Kad su svi oko njega profitirali na svojim pozicijama, zašto ne bi i on?
Invazija na Gruziju (2008)
Kad je Putin postao ruski predsjednik 2000., nadao se da će moći izgraditi pozitivan odnos sa Zapadom – pod vlastitim uvjetima, uključujući sferu utjecaja širom bivšeg Sovjetskog Saveza.
Ubrzo se razočarao, zatim razljutio, vjerujući da Zapad aktivno pokušava izolirati i poniziti Rusiju.
Kada je gruzijski predsjednik Mihail Sakašvili obavezao svoju zemlju na priključivanje NATO-u, Putin je vidio "crveno", a pokušaj Gruzije da povrati kontrolu nad otcijepljenom regijom Južna Osetija, koju podržava Rusija, postao je izgovor za kaznenu operaciju.
Ruske su snage u pet dana razbile gruzijsku vojsku i natjerale Sakašvilija na ponižavajući mir.
Zapad je bio ogorčen, ali u roku od godinu američki predsjednik Barack Obama ponudio je "resetiranje" odnosa s Rusijom, a Moskva je čak dobila pravo domaćina Svjetskog prvenstva u nogometu 2018. godine.
Putinu je bilo jasno da bi se "slab i nepostojan Zapad uznemirio i puhao, ali naposljetku ustuknuo pred odlučnom voljom".
Protesti u Moskvi (2011-2013)
Široko rasprostranjeno - i vjerodostojno - uvjerenje da su parlamentarni izbori 2011. bili namješteni izazvalo je proteste koji su potaknuti kada je Putin objavio da će se ponovno kandidirati 2012. godine.
Poznati kao "Bolotnaya protesti", po moskovskom trgu koji su ispunili demonstranti, ovo je predstavljalo najveći izraz javnog protivljenja pod Putinom.
Njegovo je uvjerenje bilo da je skupove inicirao, poticao i usmjeravao Washington, optužujući lično američkog državnog sekretara Hillary Clinton.
Putinu je to bio dokaz da su rukavice skinute i da Zapad dolazi direktno po njega, te da je on zapravo sada u ratu.
Izolacija od Covida (2020-2021)
Kad je Covid-19 zahvatio cijeli svijet, Putin je otišao u izolaciju neuobičajenu čak i za autokrate.
Svako ko bi ga želio sresti bio je izoliran dvije sedmice pod stražom, a zatim je morao proći kroz hodnik okupan ultraljubičastim svjetlom koje ubija bakterije i dezinfekcijskim sredstvom.
U to vrijeme, broj saveznika i savjetnika koji su mogli vidjeti Putina dramatično se smanjio na šačicu pristalica i jastrebova.
Izložen manjem broju alternativnih mišljenja, Putin je, čini se, "naučio" da su sve njegove pretpostavke ispravne, a sve predrasude opravdane, te je sjeme invazije na Ukrajinu posijano.
