Nakon samita EU - Zapadni Balkan, koji se održavao u Sloveniji, vanjskopolitički analitičar Vlado Varušić napisao je sjajnu analizi za Jutarnji list.
Prenosimo je u cijelosti i bez jezičkih intervencija:
Iako je u Sloveniji na neformalnom skupu EU - Zapadni Balkan označen i završetak babljeg ljeta, šest država te regije ostalo je opet kratkih rukava. Dobile su dobrohotna tapšanja po ramenu i topla obećanja da nada umire posljednja, a mogućnost članstva u EU živi vječno.
Dakle, na summitu EU je Albaniji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji rečeno da se na njih računa i da će jednoga lijepog dana i oni postati dijelom ujedinjene Europe. Iako je završni dokument prilično obuhvatan, u njemu nema vremenskog okvira za ulazak u bruxelleski klub, premda je Janez Janša dao prilično rastezljiv rok do 2030. godine. No, Bruxelles im je napomenuo da su ekonomski najviše vezani uz EU, otkud dobivaju najviše kredita, investicija i donacija, a dobit će ih i još za reforme te to valjda znači - kad vam već toliko "para" dajemo, nećemo se toga odreći.
Doduše, možda neka od zemalja i uđe u tih sljedećih desetak godina, ali ostavljeni su da se peku na laganoj vatrici i iščekuju što će se dogoditi. Sve te zemlje imaju i različite statuse: Albanija i Sjeverna Makedonija su pred pregovorima, ali ih zasad koče Nizozemska i Bugarska, a Kosovo i BiH, kao posljednji, još čekaju poziv da obave formalnosti i za sam "poziv" za članstvo. Bez obzira na sve te teškoće, sve te zemlje pokazuju želju da postanu, jednoga dana, dio EU. Crna Gora je najviše odmakla, ali je politička kriza, u koju je zapala, udaljava od željenog cilja. Srbija, iako deklarativno predsjednik Vučić i dalje govori da je to njezin strateški cilj, već dvije godine nije otvorila niti jedno novo pregovaračko poglavlje, a od ona dva-tri koje je otvorila, nije zatvorila niti jedno.
Upravo se Vučić s Brda kod Kranja vraća najviše potišten. Naime, jedna stavka mu sigurno izaziva uznemirenost, a to je da je predsjednik Europskog vijeća Charles Michel priznao kako je "NATO temelj sigurnosti EU", dok je europski šef za vanjsku politiku Josep Borrell sporazum o AUKUS-u nazvao "pozivom na buđenje EU" te se založio za jačanje europskih mehanizama sigurnosti. Na njima, pak, najviše inzistira povrijeđeni Emmanuel Macron koji je, uz Dansku i Nizozemsku, najveći protivnik "proširenja EU". Ta stavka najviše brine Srbiju. Naime, Vučić je proglasio "vojnu neutralnost", Putin ga stalno upozorava da niti ne pomišlja na članstvo u NATO-u, Srbija se ubrzano naoružava uglavnom ruskim i kineskim oružjem, ali se iz Michelovih riječi može iščitati da u Bruxellesu računaju na nepisanu praksu da sve nove članice EU prvo ulaze u NATO kao dio najvažnije inicijacije za ulazak u EU. Pogotovo ako dođe do osnivanja "obrambenih snaga" EU, kako će Vučić reagirati? Vučićev je "poraz" to da se u završnom dokumentu nigdje izrijekom ne spominje "Otvoreni Balkan" koji on predstavlja kao svoj najvažniji projekt (iako tri od šest zemalja u njega ne žele), nego se samo spominje obveza "zajedničkog regionalnog tržišta".
Najveću podršku za proširenje pružaju Austrija, Njemačka, Slovenija i Hrvatska (Vučićevi mediji nekako zaobilaze spomenuti Hrvatsku) koje bi ubrzale postupak jer bi, kako kažu, te zemlje "sreću" mogle potražiti na drugoj strani, vezivanjem uz Rusiju i Kinu, a onda to dodatno komplicira prilike u regiji.
