Trebalo je 25 godina kako bi Skupština Hercegovačko-neretvanskog kantona počela, i to tek djelomično, primjenjivati ono što je rečeno u Ustavu Federacije BiH i države Bosne i Hercegovine. A to je da su službeni jezici bosanski, hrvatski i srpski, a pisma latinica i ćirilica. Tek su na sjednici Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona održanoj 2. augusta 2021.godine zastupnici usvojili amandmane na Ustav, kojima se (još ne u potpunosti) provodi presuda Ustavnog suda Federacije BIH, u predmetu U-48/17. Ovim amandmanima su tretirana pitanja konstitutivnosti srpskog naroda u Ustavu HNK, upotreba službenih jezika i pisama i pitanje neustavnog naziva „bošnjački jezik“ u tekstu Ustava HNK objavljenom na hrvatskom jeziku.
„Nadamo se da će ova dobra poruka iz Mostara, iz HNK, imati malo širi odjek. Da će se čuti i dalje, kada su u pitaju izmjene izbornog zakona i da ćemo biti dosljedni i osigurati predstavnicima konstitutivnih naroda da sami upravljaju svojom političkom sudbinom“, rekao je nakon usvajanja amandmana Tomislav Martinović, zamjenik predsjednika Skupštine HNK.
No, ovo ne bi trebala biti jedina promjena u kantonalnom ustavu. Naime, u hrvatskoj verziji temeljnog zakona kantona umjesto službenog naziva – bosanski jezik, pisalo je bošnjački. Srpski jezik se nije ni spominjao.
„Dogovoreno je da je definicija naziva jezika onako kako je u Ustavu Federacija BiH. A Ustav Federacije, u svakoj jezičkoj varijanti kaže da su službeni jezici, bosanski, hrvatski i srpski, a pisma latinica i ćirilica“, ističe Šerif Špago, predsjednik Skupštine HNK.
Iako su, dakle, amandmani na Ustav HNK objavljeni u „Službenim novinama HNK“ br. 6/2021 od 23.08.2021. godine, na stranicama Vlade HNK i dalje su navedeni kao službeni jezici hrvatski i „bošnjački“, a jedini službeno pismo latinica.
„Razlog zbog kojeg stranica Vlade HNK nije ažurirana, niti je izmijenila dokument ne znam, ali sigurno ću uputiti to pitanje na sljedećoj sjednici Skupštine HNK prema Vladi HNK, jer nema razloga da ne bude provedeno nešto što je usvojeno prošle godine. Ono što sam mogla primijetiti jeste da i na Službenoj stranici Skupštine HNK nije ništa izmijenjeno. Jedino što je ažurirana opcija odabira jezika gdje je ubačena opcija i srpskog jezika kada se pristupa“, kaže kantonalna zastupnica Selma Drljević Sefić.
Vesna Saradžić, također zastupnica u Skupštini HNK, na čiju je inicijativu ovo pitanje nekoliko puta pokretano, također kaže da joj nije jasno zašto se nešto što je usvojeno još prošle godine, i na što se čekalo više od dvije decenije, sada ne realizuje.
„Jako puno vremena je prošlo. Klub poslanika Srba u Skupštini HNK je još 2016. uputio amandmane Ustav HNK, s namjerom da se isprave te diskriminatorske odredbe ustava. Nedugo nakon toga i Klub Bošnjaka je uradio isto, i onda smo objedinili te amandmane. I to je rezultiralo presudom Ustavnog suda“, pojašnjava Vesna Saradžić, zastupnica u Skupštini HNK.
U praksi se ništa nije promijenilo
I pored toga što je većina kantonalnih zastupnika za izmjene koje se odnose na konstitutivnost srpskog naroda u tom dijelu Bosne i Hercegovine i priznavanja srpskog jezika i ćiriličnog pisma, te promjenu termina „bošnjački“, u praksi je drugačije. U školama se i dalje nastava izvodi na hrvatskom i bosanskom, uz nedovoljan broj časova za izučavanje ćirilice, posebno u školama s planom i programom na hrvatskom. Zbog svega ovog, Srpsko prosvjetno kulturno društvo „Prosvjeta“ Mostar organizovalo je školu za one koji žele pohađati časove srpskog jezika, istorije i kulture.
„SPDK Prosvjeta u okviru svojih aktivnosti organizuje dopunsku nastavu srpskog jezika, istorije i kulture za djecu koja nemaju mogućnost u javnim obrazovnim ustanovama u Mostaru i HNK izučavati svoj maternji jezik u redovnom nastavnom planu i programu. Svjedoci smo da djeca i u višim razredima ne znaju pisati ćirilicu, posebno u školama koje uče po hrvatskom planu i programu. Stav roditelja je bio takav da djecu zasad ne žele izdvajati ili segregirati u neke druge škole ili provoditi neke radikalnije poteze. Zasad smo se odlučili na ovakav način, a nadamo se da će doći vrijeme da se u redovnom nastavnom planu i programu uvede tzv. nacionalna grupa predmeta“, govori Sanja Bjelica Šagovnović, predsjednica SPKD Prosvjeta Mostar.
Tea D., iako je učenica 4. razreda srednje škole, tek sada je u prilici sistemski učiti ćirilicu i srpski jezik.
„U školi smo učili hrvatski jezik, istoriju i kulturu. Nismo imali priliku kroz osnovnu, a ni srednju školu učiti ovo što imamo sada kroz ovu dopunsku nastavu koju organizuje Prosvjeta u prostorijama Crkvene opštine Mostar.“
Sa sličnim poteškoćama se susreću i Admir i Zehra S., čije kćerke pohađaju nastavu u jednoj osnovnoj školi u zapadnim mostarskim gradskim kvartovima. „Djecu smo upisali u ovu školu, jer zakon nalaže da dijete treba ići u najbližu osnovnu školu, a ova nam je bukvalno ispred zgrade. Odavno je trebalo doći vrijeme kada će svi biti ravnopravni i u mogućnosti učiti na svom jeziku. Nažalost, čekamo, kao i drugi roditelji i đaci, evo godinama, ali ništa se ne mijenja. Djevojčice uče isključivo na hrvatskom jeziku, i više znaju o Republici Hrvatskoj nego o svojoj domovini i zemlji gdje žive – Bosni i Hercegovini. Uđite u školu i pogledajte, u svakoj učionici je grb tzv. „Herceg-Bosne“, a u mnogima i križ. Nama ne smeta ničija vjera, nacija ili jezik i ne bismo da nas se pogrešno shvati! Ali, smeta nam diskriminacija kroz koju prolaze djeca koja su eto „drugačija“ od većine u tom razredu. U javnim obrazovnim ustanovama!“, ogorčeno govore roditelji.
OSCE: Ukloniti diskriminaciju
Obrazovanje kao osnovno ljudsko pravo mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kojem osnovu. Stoga je važno da svako društvo, pa tako i ono u Bosni i Hercegovini sa svim nivoima vlasti, prepozna diskriminaciju u obrazovanju i bori se protiv nje. Više od dvije decenije nakon završetka rata, mnoga se djeca u BiH još uvijek suočavaju s diskriminacijskim praksama u obrazovanju, a zatim i nedostatkom inkluzivnog, kvalitetnog obrazovanja. To, u suštini, dovodi u pitanje njihovo pravo na obrazovanje. Obrazovne politike i prakse u BiH još uvijek su sklone etnonacionalnim podjelama, za razliku od promicanja međusobnog razumijevanja, tolerancije i poštovanja različitosti – navode u OSCE-u.
Konvencija o pravima djeteta prepoznaje pravo svakog djeteta na obrazovanje, te se u njoj navodi kako obrazovanje, između ostalog, mora biti usmjereno na: „…razvoj poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda (...); razvoj poštivanja roditelja djeteta, njegovog ili njenog vlastitog kulturnog identiteta, jezika i vrijednosti, nacionalnih vrijednosti države u kojoj dijete živi, države odakle on ili ona potječe, te civilizacija drugačijih od njegove ili njene; pripremu djeteta na odgovoran život u slobodnom društvu, u duhu razumijevanja, mira, tolerancije, ravnopravnosti spolova, prijateljstva među svim narodima, etničkim, nacionalnim i vjerskim grupama i osobama starosjedilačkog statusa“.
No, u Bosni i Hercegovini mnoga djeca su još uvijek diskminisana upravo po osnovu svoje nacionalnosti, vjere i jezika.
