Postoje, nalaze se u pustinji u Turkmenistanu, promjer im je 70-ak metara, duboka su 30 metara i gore neprestano već desetljećima.
Bez imalo sumnje riječ je o jednom od najneobičnijih mjesta na svijetu koje se prometnulo u jednu od poznatih turkmenistanskih turističkih atrakcija. Koliko će to još dugo biti, tek predstoji vidjeti jer su vlasti već nekoliko puta koketirale s idejom gašenja te nevjerojatne plamteće pukotine u pustinji Karakum, nedaleko sela Darvaza. No, krenimo od samog početka, a on je – nekako je i logično – svojevrsni misterij. Evo što su i kakve tajne kriju “vrata pakla” u Turkmenistanu!
Kako su ‘Vrata pakla’ (popularan im je naziv, na engleskom, Door to Hell ili Gates of Hell, a u biti se zovu krater Darvaza odnosno, od 2018. godine službeno Sjaj Karakuma) tačno nastala ni dan danas nije sa sigurnošću utvrđeno. I, naravno, ona vas neće odvesti do pakla, već do nalazišta plina, kojem uostalom i duguju svoj ‘vječni’ sjaj. Naime, mjesto na kojem se vrata nalaze skriva ogromne zalihe prirodnog plina, a sam Turkmenistan se može pohvaliti sa šestim najvećim zalihama prirodnog plina na svijetu.
Prema najpopularnijoj verziji priče, Vrata pakla, koja se nalaze u području koje je 2013. godine proglašeno i rezervatom prirode, nastala su ljudskim djelovanjem. Naime, navodno su sovjetski znanstvenici tražili naftu i bili uvjereni da su je pronašli. Kad su 1971. godine krenuli s bušenjem, ispod bušilice se otvorio veliki krater koji ju je progutao. Kada su shvatili da su zapravo otvorili nalazište plina naposljetku su isto zapalili kako bi dugoročno spriječili istjecanje otrovnih plinova, vjerujući da će ono izgorjeti i samo se ugasiti kroz najviše nekoliko sedmica, piše pun kufer.
No, to se nije dogodilo. Podcijenili su količinu plina, odnosno metana koji se tamo nalazi. S druge strane, lokalno stanovništvo te neki turkmenistanski geolozi pričaju malo drugačiju priču – o tome da je krater nastao još 1960-ih godina i da je stajao nezapaljen sve do 1980-ih.
Kako god bilo, jedan je čovjek odlučio ‘otići u pakao’. Bio je to istraživač George Kourounis, čija je ekspedicija na dno plamtećeg kratera – kamo se zaputio kako bi prikupio uzorke tla (ne bi li se vidjelo postoji li neki organizam koji je u stanju preživjeti takvo okruženje) – bila djelomično financirana i od strane National Geographica te dokumentirana u serijalu Die Trying. U krater se spustio 2013. godine, a podvigu su prethodile godinu i pol dana duge pripreme – od dobivanja dozvole, sređivanja logistike, okupljanja tima i vježbanja.
Nekoliko se puta čak dao zapaliti kako bi se navikao na blizinu vatre i kako ne bi paničario prilikom spuštanja u vrelo grotlo. Isto tako, vježbao je spuštanje u krater iznad klanca i to u punoj opremi koja je uključivala posebno odijelo, aparaturu za disanje te poseban pojas za penjanje izrađen od kevlara.
„Kada prvi put ugledate krater, on je poput nečega iz filma znanstvene fantastike. Imate tu golemu, prostranu pustinju u kojoj nema gotovo ničega, i u njoj tu goruću jamu koja zjapi… Toplina koja izlazi iz nje žari […] Morate zaštititi lice rukom kada stojite na rubu kratera. Razmišljao sam, OK, možda sam zagrizao više nego što mogu sažvakati“, ispričao je svojedobno taj kanadski istraživač. Kada se spustio na dno kratera, kazao je, imao je dojam kao da je na drugom planetu – prizor je nalikovao vatrenom koloseumu sastavljenom od hiljada malih plamenova, a zvuk je bio nalik onome motora aviona.
