U Srbiji, politički život je kroz decenije prošao kroz mnoge promjene, ali neki obrasci ostali su nepromijenjeni. Danas, kao i prije više od dvije decenije, politička scena u Srbiji osciluje između podjela koje vode ka dubokim društvenim i političkim tenzijama. Iako su na čelu države stajali različiti ljudi, strategije za očuvanje vlasti, iako prilagođene novim okolnostima, oslanjaju se na vrlo slične metode.
Polarizacija: "Mi" vs "Oni"
Jedan od ključnih mehanizama koje je prethodni režim Slobodana Miloševića koristio u osiguranju svoje vladavine bio je stvaranje dubokih političkih i društvenih podjela. Narativ koji je tadašnji režim promovisao mogao bi se svesti na jednostavnu, ali efikasnu podjelu: "mi" (lojalisti režimu) protiv "njih" (opozicija i "strani agenti").
Ovaj "referendum za opstanak Srbije", kako su ga zvali, uspješno je koristio ratnu traumatizovanost i strah od vanjskog neprijatelja da bi mobilisao građane na političko jedinstvo koje je bilo u interesu samo vlasti.
Danas, pod rukovodstvom Aleksandra Vučića, slična strategija još uvijek nije nestala. Iako se narativi mijenjaju u skladu sa novim izazovima, Vučić također koristi narativ "opozicije kao izdajnika", okrivljujući političke rivale da su instrumenti Zapada i NATO-a.
Vučićev apel da opozicija potpiše 67 potpisa za održavanje savjetodavnog referenduma, kako bi se utvrdila podrška koju ima među građanima, podsjeća na slične taktike iz Miloševićevih vremena.
Manipulacija medijima: Od Miloševića do Vučića
Sličan obrazac može se uočiti i u kontrolisanju medija. Za vrijeme Miloševićevog režima, mediji su bili ključni alat za širenje propagande i oblikovanje javnog mnijenja. Državne televizije i novine nisu samo prenosile vijesti, već su aktivno učestvovale u oblikovanju političke stvarnosti, često optužujući opoziciju za "izdaju" i "zavjere".
Mirjana Marković, supruga Slobodana Miloševića, u svojim govorima često je kritikovala opoziciju nazivajući je "zastupnicima nemani" koje su pokušale da razore zemlju.
Danas, uprkos promjenama u tehnološkom okruženju, kontrola medija ostaje ključna za Vučića. Iako Srbija ima brojne privatne medije, mnogi od njih ostaju pod jakim uticajem vlasti, a kritički novinari često su marginalizovani, omalovažavani ili čak napadani. Narativ koji se koristi u medijima ostaje u velikoj mjeri sličan onom iz Miloševićevih dana, opozicija je "izdajnička", "zapadni agenti" koji ugrožavaju nacionalne interese.
Izdaja i nacionalni interesi
Kroz historiju, jedan od najjačih aduta vladavine Slobodana Miloševića bio je poziv na nacionalnu uzdanicu i očuvanje "srpstva". Kroz mobilizaciju masovnih skupova i apelovanje na patriotizam, Milošević je uspješno stvorio atmosferu u kojoj je svako ko nije bio u njegovom političkom taboru bio optužen za izdaju. Danas, Vučić nastavlja da koristi slične mehanizme, često se pozivajući na „srpske interese“ i „patriotizam“ da bi opravdao svoju politiku.
Međutim, dok je Milošević bio simbol neposredne borbe protiv Zapada, Vučić se povremeno prikazuje kao "europejac" koji vodi politiku balansiranja između Istoka i Zapada. Ipak, svaka kritika vlasti od strane opozicije brzo se etiketira kao dio "strane agende", a građanima se servira slika da bi njihov glas za opoziciju značio izdaju Srbije.
Historija se ponavlja?
U trenutnom političkom okruženju, Aleksandar Vučić se suočava sa značajnim izazovima, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. Eksterni pritisci, poput sankcija Sjedinjenih Američkih Država na Naftnu industriju Srbije, dodatno pogoršavaju već teško stanje u ekonomiji. S obzirom na ekonomsku nestabilnost, rastući broj protesta, uključujući one koje organizuju studenti, Vučić je odlučio da dodatno pojača narativ o opasnostima koje prijete od strane Zapada i „izdajničke“ opozicije.
Ove mjere imaju za cilj da stvore sliku narodne jedinstvenosti u borbi protiv vanjskog neprijatelja i očuvanje stabilnosti vlasti, dok se istovremeno pokušava ublažiti pritisak koji dolazi od ekonomske krize i sve brojnijih protesta.
Društvo koje je prešlo kroz traumatičan period devedesetih godina, danas se ponovo suočava sa dubokim političkim podjelama, koje podsjećaju na one koje su postojale tokom Miloševićevih godina. Iako su ekonomski i geopolitički uslovi drugačiji, strateški pristupi vlasti ostali su slični. Politička polarizacija, manipulacija medijima i poziv na nacionalnu odbranu od „stranih neprijatelja“ postali su efikasan alat za očuvanje vlasti.
Da li će građani opet prepoznati ovu društvenu krizu i reagovati na sličan način kao 2000. godine, ostaje da se vidi.
