Neposredno nakon pada Sovjetskog Saveza 1991. godine, dugogodišnji sovjetski disident i borac za ljudska prava Vladimir Bukovsky pozvao je na suđenje vođama komunističkog režima. Bukovsky je tvrdio da, baš kao što su Nürnberški procesi pokazali povezanost između nacističke ideologije i Hitlerove ubilačke vladavine, tako bi i javno suđenje sovjetskim vladarima moglo pokazati neraskidivu vezu između sovjetske komunističke ideologije i izgladnjivanja, progona, mučenja i smrti mnogih miliona, piše Washington Post.
Danas, kada su invazija Vladimira Putina na Ukrajinu i nebrojeni drugi prestupi njegovog režima inspirirani i opravdani ideologijom iz sovjetskog doba, vidimo koliko je tragično što se takvo obračunavanje nikada nije dogodilo.
Kad se spustila željezna zavjesa, nakratko se činilo da bi takvo suđenje moglo biti moguće. KGB je bio dramatično oslabljen i mnogi njegovi oficiri bili su spremni progovoriti. Sovjetski arhivi su djelomično otvoreni, što je omogućilo pristup zapisima rasprava Politbiroa. Sam ruski narod bio je otvoreniji za kritiku komunističkog sistema nego što je ikada prije bio ili će opet biti.
Ipak, ideja nikada nije zadobila popularnost, bilo među ruskom vladajućom klasom ili među zapadnim elitama, dijelom zato što su postojali i snažni argumenti protiv nje. S jedne strane, SSSR je trajao 70 godina, što znači da su oni koji su bili najodgovorniji za njegove zloupotrebe odavno otišli i nisu mogli biti izvedeni pred lice pravde. I mnogi zapadni intelektualci bili su uvjereni da se komunizam uništio iznutra, bez potrebe da ispali niti jedan metak. Liberalna demokratija konačno je prevladala; bilo je malo potrebe za proširenim javnim obračunom pljački sovjetskog režima.
Međutim, danas su liberalno-demokratske vrijednosti opkoljene, što je najviše alarmantno u Ukrajini. Putin sigurno nije boljševik, ali njegovu vladavinu pokreće isti imperijalistički nacionalizam i nepoštivanje ljudskih prava koji su Sovjetskom Savezu dali moć.
Nacionalizam nije bio dio izvorne sovjetske komunističke ideologije, koja je počivala na ideji klasnog neprijatelja - kapitalista - koji je morao biti iskorijenjen kako bi se stvorilo društvo jednakih. Ipak, Josip Staljin je brzo shvatio da klasni rat nije dovoljan za mobilizaciju ruskog naroda u borbi protiv fašizma. Okrenuo se naciji kao pokretačkoj sili, uskrsnuvši careve - sam simbol kapitalističkog ugnjetavanja - kao službene heroje i brišući cijele zemlje i etničke grupe u ime sovjetske nacionalne veličine.
Komunistička ideja totalitarne vladavine i starija imperijalistička ideja ponovnog sastavljanja ruskih historijskih zemalja pokazale su se kao moćni partneri. Sovjetske škole počele su podučavati izopačenu verziju ruske historije, onu koja je opravdavala ekspanzionizam režima i bjelila njegova zvjerstva.
Budući da Rusija nikada nije imala svoju verziju Nürnberga, ova historija nikada nije službeno ispravljena. Samo nekoliko godina nakon pada željezne zavjese, javno je mnijenje postalo nostalgično za staljinizmom. Dok je u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata bilo nezamislivo deklarirati čežnju za danima Hitlera, u postsovjetskoj Rusiji stranke koje su se eksplicitno pozivale na Staljina i dalje su mogle skupiti milione glasova. Ruski narod ostao je zarobljen u lažnoj stvarnosti jer je nastavio vjerovati u lažnu historiju.
Kada je Putin došao na vlast i nagovijestio svoju namjeru da krene stopama najvećih ruskih vođa, Petra Velikog, Katarine Velike i Staljina, znao je da će ga ruski narod razumjeti i podržati.
Paralele između imperijalizma iz sovjetskog doba i Putinovih nedavnih akcija su upečatljive. Na početku Drugog svjetskog rata, Staljin je Poljsku proglasio umjetnom tvorevinom Versailleskog ugovora; tvrdio da Sovjetski Savez nije imao izbora nego da ga napadne kako bi spasio potlačene manjine Ukrajinaca i Bjelorusa; i ustvrdio da je narod okupiranih područja izrazio podršku ovom činu glasanjem za pristupanje U.S.S.R.
Prije invazije na Ukrajinu, Putin je tu zemlju proglasio umjetnom tvorevinom Sovjetskog Saveza; tvrdio je da Rusija mora izvršiti invaziju kako bi spasila tamošnju potlačenu manjinu koja govori ruski; i ustvrdio da će izbori potvrditi volju ukrajinskog naroda da se vrati u Rusiju.
Činjenica da takvi izbori nisu održani je zasluga za hrabri otpor Ukrajinaca Putinu, a ne za unutarnji otpor Rusa njegovoj vladavini. Istina je da su stotine hiljada ruskih građana slijedile svoju savjest i pobjegle iz svoje zemlje od početka rata. Također je istina da su milioni bili terorizirani da se pokore Putinovim novim i drakonskim zakonima, koji podsjećaju na najgore iz sovjetske prošlosti. Ipak, Putin nikada ne bi stigao tako daleko da ideologija imperijalizma iz sovjetskog doba i prezir ljudskih prava nisu i dalje uživali legitimitet među sve ušutkanijom većinom Rusije.
Nemoguće je reći bi li Putin danas bio na vlasti da su sovjetski zločini suđeni, kako je Bukovsky pozivao. No, javna bi atmosfera nedvojbeno bila drugačija. Plač je da su, kako je primijetio George Santayana, oni koji se ne sjećaju prošlosti osuđeni da je ponavljaju. Današnja Rusija pokazuje da su oni koji se ne suoče s istinama iz prošlosti osuđeni da ostanu njene žrtve i da na tom putu viktimiziraju mnoge druge.
