Dramatični zapisi legendarnog svjetskog prirodoslovca, hroničara našeg planeta sir Davida Attenborougha i pogubnog utjecaja čovjeka na prirodu i klimu, koji nas upozorava na tragediju koja se svakodnevno odvija oko svih nas
-Nastavimo li živjeti kao što sad živimo, bojim se za one koji će svjedočiti zbivanjima u idućih 90 godina. Prema posljednjim naučnim istraživanjima, živi je svijet na putu da dosegne kritičnu tačku i uruši se. I uistinu, taj je proces već započeo i očekuje se da će se nastaviti sve većom brzinom, takvom da će učinci urušavanja postati sveobuhvatniji i snažniji kako budu slijedili jedan za drugim. Sve na što smo se naviknuli oslanjati - sve usluge koje nam Zemljin okoliš oduvijek besplatno pruža - moglo bi se početi kolebati ili potpuno nestati. Predviđena katastrofa bila bi neusporedivo razornija od černobilske ili bilo čega drugoga što smo do sada iskusili. Posljedice bi mogle biti puno gore od potopljenih domova, snažnijih uragana i ljetnih šumskih požara. Kvaliteta života onih koji bi je preživjeli te idućih naraštaja nepovratno bi se smanjila. Kad globalni ekološki slom konačno završi i postignemo novu ravnotežu, čovječanstvo bi moglo ostatak svojeg postojanja na Zemlji provesti živeći na trajno osiromašenom planetu.
-Kad čovjek pogleda sve te grafove - tu liniju koja se stalno ponavlja - mora si postaviti očito pitanje: kako se ovo može nastaviti? Naravno, odgovor je da ne može. Mikrobiolozi imaju graf rasta koji počinje istim oblikom, a oni znaju kako završava.Veliko ubrzanje smješta nas, naše aktivnosti i različite stupnjeve utjecaja na okoliš u fazu logaritamskog rasta. Nakon stotina hiljada godina prilagodbe, čini se da smo sredinom prošlog vijeka mi ljudi riješili praktične probleme vezane za život na Zemlji. Bio je to vjerojatno neizbježan rezultat uspona industrijskog doba koje nam je omogućilo da s pomoću novih izvora energije i strojeva postanemo višekratno učinkovitiji od pojedinca. Ipak, čini se da je konačni okidač bio završetak Drugoga svjetskog rata. Rat je zaslužan za otkrića u medicini, inženjerstvu, nauci i komunikacijama. Kraj rata potaknuo je stvaranje niza multinacionalnih inicijativa, kao što su Ujedinjeni narodi, Svjetska banka i Europska unija, koje su sve stvorene radi ujedinjavanja svijeta i osiguravanja zajedničkog djelovanja globalnog ljudskog društva. Takve su inicijative odigrale važnu ulogu u postizanju do tada neviđenog razdoblja relativnog mira - Velikog mira - zahvaljujući kojemu smo mogli iskoristiti svoje slobode i ubrzati svaku priliku za rast.
-Krivulja velikog ubrzanja prikazuje kako izgleda napredak. Tokom njegove vladavine za većinu populacije glavna mjerila ljudskog razvoja znatno su porasla - trajanje prosječnog životnog vijeka, globalna pismenost i obrazovanje, dostupnost zdravstvene zaštite, ljudska prava, prihod po stanovniku, demokracija... Upravo je veliko ubrzanje odgovorno za napredak u transportu i komunikacijama na kojima se temeljila moja karijera. Zapanjujuće širenje svih vrsta djelatnosti koje smo uspjeli ostvariti u posljednjih sedamdeset godina donijelo nam je mnogo toga što smo željeli. Ali moramo priznati da osim koristi postoje i troškovi. Poput bakterija, i mi imamo svoje ispušne plinove, kiseline i otrovni otpad. I ti se troškovi eksponencijalno povećavaju. Naš ubrzani rast ne može se nastaviti zauvijek - fotografije snimljene tokom programa emitiranog s letjelice Apollo jasno pokazuju da je Zemlja zatvoreni sustav, baš kao i kolonija bakterija zapečaćena u posudi.
-Hitno moramo saznati koliko još naš planet može podnijeti.Neka od najvažnijih naučnih istraživanja proteklih godina bavila su se ispitivanjem prirode na razini cijelog planeta u pokušaju pronalaska odgovora na ova pitanja. Ekipa vodećih naučnika u projektu Zemaljski sustav predvođena Johanom Rockströmom i Willom Steffenom proučavala je otpornost ekosustava diljem planeta. Pozorno su promotrili elemente koji su promatranim ekosustavima omogućili da djeluju tako pouzdano tokom holocena i modeliranjem ispitali u kojem bi se trenutku svaki od tih ekosustava počeo urušavati. Zapravo, otkrivali su unutarnji mehanizam i ugrađene slabosti našeg sistema za održavanje života - iznimno ambiciozan projekt koji je promijenio naše razumijevanje načina na koji funkcionira ovaj planet.
-Otkrili su devet kritičnih pragova koji su sastavni dio Zemljina okoliša - devet planetarnih granica. Zadržimo li naš utjecaj unutar tih granica, živjet ćemo u sigurnome radnom prostoru, naše postojanje bit će održivo. Ako naši zahtjevi postanu toliki da prijeđu bilo koji od tih pragova, riskiramo destabilizirati stroj za održavanje života, trajno oslabiti prirodu i onemogućiti joj da održava siguran, ugodan holocenski okoliš.
-U Zemljinoj kontrolnoj sobi rastreseno okrećemo brojčanike sve više i više na ovih devet pragova, baš kako su to činili radnici nesretne noćne smjene u Černobilu 1986. godine. Nuklearni reaktor također je imao neke ugrađene slabosti i pragove, od koji su neki toj ekipi bili poznati, ali neki i nisu. Pomicali su brojčanike kako bi testirali sistem, ali to su činili bez poštovanja ili razumijevanja rizika koje su time preuzimali. Kad su ih previše okrenuli, prag je bio prijeđen i pokrenuta je lančana reakcija koja je destabilizirala uređaj. Od tog trenutka više ništa nisu mogli učiniti kako bi spriječili katastrofu koja se počela događati - reaktor, složen i osjetljiv, morao se raspasti. Naučnici predviđaju da će štetu koja je bila glavno obilježje mojeg životnog vijeka znatno nadići šteta koja će nas pogoditi u idućih sto godina. Ako ne promijenimo smjer kretanja, danas rođeni mogli bi postati svjedocima onoga što slijedi.
2030-e
-Nakon što su ljudi koji su željeli osigurati više zemlje za poljoprivredu desetljećima agresivno krčili i protuzakonito spaljivali šume u bazenu Amazonije, amazonska prašuma i dalje se toliko smanjuje da bi se do početka 2030-ih trebala smanjiti na 75 posto izvornih dimenzija. Iako će još biti velika, to bi za Amazoniju mogla biti kritična tačka i izazvati fenomen poznat pod nazivom šumsko odumiranje. Šuma iznenada postaje nesposobna proizvesti dovoljno vlage za kišne oblake iz prorijeđenih visokih krošanja, čime bi najranjiviji dijelovi Amazonije počeli propadati. Najprije bi se pretvorila u sezonsku suhu šumu, a zatim u otvorenu savanu te bi tako nastao začarani krug propadanja - što je odumiranje sveobuhvatnije, to više odumiranja uzrokuje. Stoga se predviđa da će isušivanje cijeloga amazonskog bazena biti brzo i razorno. Gubitak bioraznolikosti bit će katastrofalan - Amazonija je dom jednoj od deset svih poznatih svjetskih vrsta, što znači da će bezbrojna lokalizirana izumiranja pokrenuti domino-efekt u cijelom ekosustavu.
-Sve slobodno živuće populacije pretrpjet će teške gubitke, a svakoj će jedinki postajati sve teže i teže pronaći hranu i partnera. Vrste od kojih smo mogli dobivati lijekove, novu hranu ili bi imale primjenu u industriji mogle bi nestati prije nego što uopće saznamo da su i postojale. Ali cijena koju će čovječanstvo platiti mnogo je viša od one materijalne. Izgubit ćemo niz ekoloških usluga koje nam je Amazonija pružala. Nakon što stabla umru, nepredvidive poplave postat će uobičajene u bazenu jer će tla koja su stabla do tada držala svojim korijenjem biti ispuštena u rijeke. Trideset miliona ljudi možda će morati napustiti riječno područje, od toga tri miliona domorodaca. Promjena u vlazi nošenoj zrakom vjerojatno će umanjiti količinu padavina u drugim dijelovima Južne Amerike, a to će uzrokovati nestašicu vode u mnogim megagradovima i, ironično, suše na poljoprivrednim područjima stvorenima krčenjem šuma. Proizvodnja hrane u Brazilu, Peruu, Boliviji i Paragvaju bit će teško pogođena. Najveća ekološka usluga koju nam je Amazonija pružala jest to što je tokom cijelog holocena u svojim stablima pod ključem držala više od 100 milijardi tona ugljika.
-Šumski požari tokom svakoga sljedećeg sušnog razdoblja taj bi ugljik u sve većim količinama ispuštali u atmosferu. Istodobno, smanjena sposobnost šume da obavi fotosintezu znači da će područje Amazonije svake godine pohraniti sve manje ugljika. Dodatni ugljikov dioksid u atmosferi bez sumnje će ubrzati stopu globalnog zagrijavanja. Na drugoj strani Zemlje očekuje se da će Arktički ocean tokom 2030-ih godina doživjeti prvo ljeto potpuno bez leda. To bi izazvalo pojavu otvorenog mora na Sjevernom polu. Čak ni višegodišnji morski led u zaklonjenim fjordovima, koji je velike debljine zahvaljujući slojevima opetovanih leđenja, možda neće moći izdržati toplinu te će početi nestajati. Šume algi na donjim dijelovima leda tad bi dospjele u vodu i utjecale na cjelokupan arktički hranidbeni lanac. S obzirom na to da bi Zemlja svake godine imala sve manje leda te iz godine u godinu bivala sve manje bijela, sve bi se manja količina Sunčeve energije reflektirala u svemir, a brzina globalnog zagrijavanja dodatno povećala. Arktik bi počeo gubiti sposobnost da hladi planet.
2040-e
-Očekuje se da će se iduća prekretnica zbiti nekoliko godina poslije ovog skoka u zagrijavanju. Sve toplija klima na sjeveru desetljećima će odmrzavati permafrost, ranije smrznuta tla koja se nalaze ispod tundre i šuma većeg dijela Aljaske, sjeverne Kanade i Rusije. Ovo je proces koji je znatno teže otkriti ili predvidjeti od povlačenja morskog leda, ali je i znatno opasniji. Tokom cijelog je holocena smrznuta voda činila i do 80 posto tla na tim područjima. Kad bi Zemlja postala toplija, ne bi više bilo tako. Jedini znak otapanja iznad površine bila je pojava novih jezera i ružnih kratera na dalekom sjeveru, na mjestima na kojima se zemlja ulegnula nakon što je voda otekla. Ali očekuje se da će 2040-ih slijediti znatno obuhvatniji kolaps u tundri. U samo nekoliko godina cijeli sjever - područje koje zauzima četvrtinu kopnene površine na sjevernoj hemisferi - mogao bi se pretvoriti u blatnu kupku kako bude nestajao led koji tlo drži na okupu.
-Bilo bi golemih odrona i enormnih poplava jer bi milioni kubnih metara tla koja su postala tekuća odsklizali na niže predjele. Stotine rijeka promijenile bi tok, hiljade bi se malih jezera isušilo. Jezera blizu obala mogla bi se preliti u ocean odašiljući goleme količine pitke vode pune mulja u otvoreno more. Utjecaj na lokalni biljni i životinjski svijet bio bi nemjerljiv, a ljudi koji žive na tim područjima - domorodačke skupine, zajednice ribara, zaposlenici naftnih i plinskih kompanija, radnici u sektorima transporta i šumarstva - bili bi prisiljeni napustiti ih. Ali ključna posljedica otapanja leda utjecala bi na sve ljude na Zemlji. Prema procjenama, hiljadama godina u permafrostu je bilo pohranjeno 1400 gigatona ugljika - četiri puta više ugljika nego što ga je čovječanstvo ispustilo u posljednjih 200 godina i dvaput više nego što ga ima u atmosferi. Otapanjem leda taj bi se ugljik oslobodio, postupno, tokom mnogih godina, i tako otvorio slavinu za istjecanje metana i ugljikova dioksida, koju vjerojatno više nikad ne bismo mogli zatvoriti.
2050-e
-Svaki šumski požar i otapanje u iduća tri desetljeća gurnulo bi količine ugljika u atmosferi na put velikog ubrzanja. Kao i uvijek, površinske vode oceana preuzele bi i veću količinu tog ugljika nego što bi trebale. Kad uđe u vodu, ugljikov dioksid stvara ugljičnu kiselinu, najprije u plićacima, a zatim, zbog kruženja oceanskih struja, u cijelom vodenom stupcu. Do 2050-ih godina cijeli bi ocean bio dovoljno kiseo da započne nepovratno propadanje. Koraljni grebeni, najraznovrsniji od svih morskih ekosustava, osobito su osjetljivi na sve veće zakiseljavanje. Već oslabljeni godinama izbjeljivanja, rastuća kiselost dodatno će im otežati popravak kostura od kalcijeva karbonata. U eri toplijeg zraka i jačih oluja grebeni bi mogli biti rastrgani. Neki predviđaju da će 90 posto koraljnih grebena biti uništeno u samo nekoliko godina. I otvoreni ocean osjetljiv je na zakiseljavanje. Mnoge vrste planktona u osnovici hranidbenog lanca također imaju ljušture od kalcijeva karbonata. Sve kiseliji ocean onemogućio bi njihov cvat i bujanje. Riblje populacije pri vrhu tog lanca zbog toga bi stradale. Berba kamenica počela bi propadati. Godine 2050-e mogle bi označiti početak kraja preostalih komercijalnih ribara i ribogojitelja. Izvor prihoda više od pola milijarde ljudi bio bi izravno ugrožen, a izvor proteina koji nas je hranio tokom cijele historije naše vrste počeo bi nestajati s naših tanjura.
2080-e
-Do 2080-ih globalna proizvodnja hrane na kopnu mogla bi dosegnuti kritičnu tačku. U hladnijim, bogatijim područjima svijeta, na kojima se u intenzivnoj poljoprivredi vijekovima koristilo pretjeranim količinama gnojiva, tla bi bila iscrpljena i beživotna. Ključne bi žetve svake godine podbacile. U toplijim, siromašnijim dijelovima svijeta, globalno bi zagrijavanje moglo donijeti još više temperature, promjene u monsunima, oluje i suše koje bi poljoprivredu osudile na propadanje.
-Diljem svijeta milioni tona izgubljenoga površinskog sloja tla mogli bi ući u rijeke te uzrokovati poplave u gradovima i mjestima uz rijeke.
-Ako se nastavi trenutačna stopa uporabe pesticida, uništavanja staništa i širenja bolesti kod oprašivača, kao što su pčele, tri četvrtine naših usjeva bilo bi do 2080-ih godina pogođeno gubitkom insekata. Žetve orašastih plodova, voća, povrća i uljane repice mogle bi propasti ako se ne budu mogle osloniti na marljivi rad insekata koji ih oprašuju. U nekom bi se trenutku situacija mogla dodatno pogoršati pojavom nove pandemije. Tek počinjemo shvaćati da postoji veza između uzleta novih virusa i umiranja planeta. Procjenjuje se da se otprilike 1,7 miliona virusa koji su moguća prijetnja čovječanstvu skriva u populacijama sisavaca i ptica. Nastavimo li uništavati divljinu sječom šuma, širenjem oranica i ilegalnom trgovinom divljači, to je vjerojatnije da će se pojaviti nove pandemije.
2100-e
Dvadeset drugi vijek mogao bi započeti humanitarnom krizom svjetskih razmjera - najvećom prisilnom ljudskom migracijom u historiji.
Obalni gradovi širom svijeta suočili bi se s predviđenim porastom razine mora od 0,9 metara u 21. vijeku, uzrokovanim polaganim otapanjem ledenih pokrova Grenlanda i Antarktike te nezaustavljivim širenjem oceana koji se zagrijava. Već u sljedećih pedeset godina više od milijardu ljudi u 500 obalnih gradova možda će se suočiti sa sve jačim olujama, ali do 2100. godine razina mora mogla bi već biti dovoljno visoka da uništi luke i poplavi zaleđe. Rotterdam, Ho Chi Minh, Miami i mnoge druge gradove ne bi bilo moguće odbraniti te ih se stoga ne bi moglo ni osigurati. Postali bi neprikladni za stanovanje. Iseljeno bi se stanovništvo moralo preseliti dublje u zaleđe. Ali postoji i veći problem. Ako se sva ova zbivanja dogode kako smo ih i opisali, naš će planet do 2100. godine biti četiri Celzijeva stepena topliji. Više od četvrtine populacije moglo bi živjeti na mjestima na kojima je prosječna temperatura viša od 29 Celzijevih stepeni, što je dnevna razina topline koja danas prži samo Saharu. Poljoprivreda bi u tim područjima bila nemoguća, a milijarda stanovnika ruralnih područja mogla bi biti prisiljena potražiti bolje prilike. Oni dijelovi svijeta u kojima bi klimatske prilike bile još relativno blage našli bi se pod iznimnim pritiskom da prihvate te gomile ljudi. Granice bi nužno bile zatvorene i vjerojatno bi nastala globalna erupcija sukoba.
U pozadini svega toga šesto masovno izumiranje postalo bi nezaustavljivo.
Predviđa se da će naša vrsta unutar životnog vijeka osobe koja se danas rodila gurnuti naš planet kroz niz jednosmjernih vrata koja nose nepovratnu promjenu te nas nužno dovode u situaciju u kojoj gubimo sigurnost i stabilnost holocena, našeg rajskog vrta. U takvoj budućnosti prouzročit ćemo ništa manje od kolapsa živog svijeta, onog istog na koji se oslanja naša civilizacija.
Niko ne želi da se to dogodi. Niko si ne može dopustiti da se to dogodi. Ali kad je već toliko toga pošlo po zlu, što nam je činiti? Odgovor možemo pronaći u radu znanstvenika koji proučavaju Zemljine sustave. Zapravo, rješenje je vrlo jednostavno. Pred očima nam je oduvijek. Zemlja možda jest zapečaćena posuda, ali mi u njoj ne živimo sami! Dijelimo je sa živim svijetom - najnevjerojatnijim sistemom podrške koji možemo zamisliti, koji se izgrađivao tokom mnogo miliona godina kako bi se osvježile i obnovile zalihe hrane, apsorbirao i ponovno upotrijebio otpad, smanjila šteta i uspostavila ravnoteža na planetarnoj razini. Nije slučajno što je stabilnost planeta narušena upravo u trenutku kad se smanjila planetarna bioraznolikost - to dvoje međusobno je povezano. Dakle, kako bismo vratili stabilnost našeg planeta, moramo vratiti njegovu bioraznolikost, tačno ono što je zbog našeg djelovanja nestalo. To je jedini način da izađemo iz ove krize koju smo sami stvorili. Svijet ponovno moramo učiniti divljim!
