Mala zemlja na brdovitom Balkanu krvari već punih 29 godina. Ovih dana naročito je teško breme, teško vrijeme za sav civilizirani svijet kad tišina vrišti, a emocije bole do kosti.
Do kosti onih koji su ukopani u Memorijalnom centru Potočari, do kosti onih kolji leže u nekom nepoznatim, hladnim grobnicama, do onih duhova koji uzalud zovu da ih se čuje, da ih se vidi, do kosti onih najmilijih koji su otišli a da nisu dočekali da ukopaju barem jednu kost sinova, muževa, braće…
Mala zemlja na brdovitom Balkanu nikad neće zaboraviti glas i vapaj novinara Nine Ćatića koji je izvještavao iz Srebrenice tokom rata.
Vapaj se još čuje
Njegovo zadnje javljanje iz ovog podrinjskog grada urezano je u sjećanje na 10. juli prije tačno 29 godina. I još odjekuje glavama koje su ga čule.
Umro je zajedno s gradom iz kojeg se javljao za razne bosanskohercegovačke medije nastojeći prenijeti istinu, nadajući se pomoći koje nije bilo.
Nakon što je najavio monstruozne zločine i genocid, tu je bio i kraj mladog života srebreničkog novinara.
Pokušao je Nino da preko šuma dođe do slobodne teritorije. Nije uspio pronaći spas, a njegovo tijelo nije nikad pronađeno.
Ninina majka Hajra Ćatić punih 26 godina tragala je za ostacima sina, ne gubivši ni za jedan trenutak nadu, ali nije dočekala da ih ukopa.
Preminula je prije tri godine.
Otišla je zajedno s nadom.
"Opet se nadam, da će… Kost, kost. Meni da je da ja njega nađem, da imam njegov mezar, da imam njegov nišan, da piše ime i prezime", kazala je majka svojevremeno.
Ninino ime živjet će vječno i kroz nagradu koja nosi njegovo ime, koju dodjeljuje Udruženje Biti novinar iz Tuzle.
Danas u 18 sati, u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari, bit će održana peta dodjela novinarske nagrade “Nino Ćatić”.
Posljednji vapaj
Turobni drumovi nas gone
Izgnane, zaboravljene i odbačene.
Sile zla nas okružiše
I posljednja oaza odumire.
Opasne predjele prekoračismo
Otpadnici novog svijeta.
Dušman gazi i pali
Licemjeri kao da slaviše.
I nema kisika sem baruta.
Nema drveta sem olova.
I nema zemlje sem humova.
Izgnanici, otpadnici i zaboravljeni!
I on plahko diže ruke…
Izgnan od dušmana.
Progonjen zbog islama.
Zaboravljen od razuma.
Ko zasluži ovu patnju?
Da li on ima oči…
Zaboravljeni, izgnani i mrtvi.
Okaljan zaraznim bolestima.
Osakaćen nametnutom mržnjom.
I gladan i žedan i beskućnik.
Ovi dušmani nemaju premca,
Sporazumješe se sa đavolom.
Da li on ima oči,
Da nas spase, da nam priskoče.
Nismo bili dio Zapada;
Nit' zatvoreni iza zavjesa.
Zar je krivica ovih patnika
Da mirno gledate naše humke?
Bosi trčimo po snježnim gorama.
Glad steže više od čelika.
Prognanici novih vremena;
Zaboravljeni od bogatuna.
Tešku kletvu neko nam uruči;
Živih ima još, da joj svjedoči.
Pregaženi drumovi i ogoljena brda;
Sad je stjecište prevarene sirotinje.
Gomile sklupčane po blatnjavim cestama.
Plač djeteta guši odjek granata.
Ognjišta siromašna, glave izbezumljene.
Ponovo progonjen;
Opet izgnan i sad zaboravljen.
Krvavo bit će - poručuju silnici
Pa zar ima nešto još gore?
Nino Ćatić
