Priča koju je Raport razotkrio o bludnim radnjama poznatog glumca Moamera Kasumovića potresla je cijeli region.
Navidjelo je isplivala istina prema kojoj je Kasumović, regionalno poznat po ulozi Damira Fazlinovića u hit-seriji "Lud, zbunjen, normalan" presuđen pred Općinskim sudom u Sarajevu za bludne radnje nad maloljetnikom (14-godišnjak) 2021. godine, što je dokumentirano i potvrđeno za Raport iz Tužilaštva Kantona Sarajevo.
Kao što smo pisali, Općinski sud u Sarajevu nije nam prethodno potvrdio presudu u ovom slučaju pravdajući se članom 227. Zakona o krivičnom postuku FBiH, kojim je "jasno propisano kome se navedeni podaci mogu dostaviti".
Nije jasno zašto Sud nije htio sarađivati, odnosno potvrditi ovo šokantno otkriće, samim tim što nismo tražili identitet žrtve, nego samo potvrdu informacije koju smo već prethodno znali.
Strašno je da pravosudne institucije štite pravosnažno osuđene bludnike, strašno je i što je Kasumović otkupio "svoje grijehe" za 36.500 maraka, odnosno da je dobio godinu zatvora u kojem nije proveo ni dan.
S druge strane, najveći suštinski poraz (kulturno)društvenog života je nemogućnost suočavanja s istinom. Tabuizirane teme iz prošlosti nikad nisu bile jače, jer to eklatantno pokazuje znakovita šutnja u kulturnom svijetu naše zemlje o ovom gnusnom činu.
Sinhroniziranost stvarnog i svijeta umjetnosti dovela je do raspolućenosti i zamjene perspektiva.
Paradoksalno, umjetnost imitira život, u ovom slučaju život definitivno imitira umjetnost.
Kako god da okrenemo, ovaj čin izgleda kao scenarij nekog kafkijanskog filma u kojem pravosudne institucije štite počinioce, čime se direktno izruguju žrtvi. S druge strane, društvo ostaje indiferentno, a kolege i prijatelji izgleda da ostaju upravo to, s obzirom na to da je svijet kulture gotovo zanijemio.
Izuzetak je glumac Nermin Tulić koji je reagirao na društvenim mrežama koji je mišljenja da "poslije saznanja o slučaju Kasumović, niko nema pravo da se pravi ni lud ni zbunjen".
"Normalan se svakako ne može biti poslije presude!", poručio je Tulić.
Što najviše čudi, kultura ima za cilj katarzu, da prodre u najsitnije pore društva, da ukaže na probleme... A kad je o konkretnom slučaju riječ, kad se to dešava s druge strane pozornice, stvarne strane pozornice, onda se svi junaci povlače u svoje rupe.
Kada se dešava nama, štitimo svoje, kad je o drugima riječ, najglasniji smo.
Tako smo na sva usta napadali pjevača Ramba Amadeusa kad je bio optužen za seksualno zlostavljanje te Branislava Lečića za silovanje, srbijanskog glumca Gorana Jevtića... Davali smo podršku pjevačicama Severini i Selmi Bajrami kad su ih srbijanski graničari zaustavljali i maltretirali, kao i glumcu Feđi Štukanu..., što je pozitivno u svakom slučaju, ali o ovom monstruoznom činu reakcije su izostale.
Iako su ovi slučajevi stalno među nama, mnogo više nego što mislimo i znamo, što dovodi do paroksizma, imanentno je da ovakvim ponašanjem pristajemo na to.
Zaglušujuća tišina toliko vrišti da je, izgleda, samo žrtve mogu čuti.
