"Kao scenarista, reditelj vi zamišljate svoj budući film, često u detalje. Sjednete u svoj mentalni bioskop i gledate ga u svojoj mašti. Ta slika, doživljaj, često je traumatično različita kad se pretoči u realnost snimanja na setu", kazao je ovo u razgovoru za Raport bh. reditelj Pjer Žalica nekoliko dana prije svjetske premijer njegovog filma "Praznik rada".
Film "Praznik rada" će 19. augusta zatvoriti 28. Sarajevo Film Festival. Film će biti prikazan u Open Air programu Sarajevo Film Festivala.
Radnja filma "Praznik rada" prati Armina, koji se nakon deset godina u Njemačkoj, u gluho doba noći, vraća u Bosnu. Prvomajski su praznici, Armin se tek oženio i želi iznenaditi svoga oca Fudu, ali Fude nema kući. Komšija kaže: "Uhapsiše Fudu, ko zna zašto." U mahali nemir. Fudo da je zločinac?! Armin želi doznati istinu, a komšiluk proslaviti Praznik rada.
Istaknuti bh. reditelj u razgovoru za naš portal govorio je novom o filmu, atmosferi na snimanju filma, ali se komplikacijama koje su ih zadesile.
Između ostalog, osvrnuo se i na Sarajevo Film Festival te se prisjetio najljepših uspomena sa ovog festivala.
Sjajan zadnji akord
Svjetska premijera filma "Praznik rada" zatvorit će 28. Sarajevo Film Festival. Ostalo je još jako malo vremena? Jeste li uzbuđeni i kakav je osjećaj da baš Vaš film zatvara festival?
Vrlo sam uzbuđen. Skoro četiri godine smo radili, velika strast, velika očekivanja, usponi, padovi, pandemija, vrlo uzbudljivo putovanje koje je sada iza nas. Jedna velika avantura je iza nas, ali, u stvari, tek počinje. Jer, nismo mi pravili film radi avanture, nego radi i za gledaoce. I sada ćemo ga konačno moći vidjeti. Zatvaranje velikog festivala, našeg festivala, je idealna pozornica za to. Normalno da smo svi uzbuđeni, ali smo i puni pozitivnih očekivanja. Vjerujemo da će to biti sjajan zadnji akord jednog sjajnog festivala.
Trailer filma mnoge je zaintrigirao. Koliko je bilo naporno raditi na filmu i sada kada je sve završeno šta mislite kakve će reakcije publike biti? Rekli ste jedne prilike da je nabitniji sud upravo publika.
Film je teško napraviti u idealnim uslovima, u našoj zemlji graniči sa nemogućom misijom. Da biste napravili bh. film morate obezbjediti većinu novca iz vana, to nema logike. Zašto bi neko ulagao više od vas u nešto što na koncu nije njegovo nego je vaše? Ali, još uvijek uspijevamo, dijelom zato što pravimo dobre filmove, dijelom što smo uporni kao mazge. Ali, to se sve zaboravi, priroda je procesa i nešto je što morate da prihvatite ko činjenicu. Ipak, najbolja nagrada za uloženi trud su reakcije publike. Ukoliko publika prihvati vaš film, zavoli ga, onda sav trud i muke, često i poniženja, bez pretjerivnja kroz koja ste prošli više nisu bitna.
Uloge u filmu su ostvarili neki od naših najistaknutijih glumaca poptu Muhameda Hadžovića, Emira Hadžihafizbegovića, Admira Glamočaka, Aleksandra Seksana, Jasne Žalice... Uspjeli ste okupiti sjajnu ekipu. Kako je bilo raditi sa njima i vjerujem da snimanje i ovog filma nosi veliki broj lijepih uspomena?
Kao scenarista, reditelj vi zamišljate svoj budući film, često u detalje. Sjednete u svoj mentalni bioskop i gledate ga u svojoj mašti. Ta slika, doživljaj, često je traumatično različita kad se pretoči u realnost snimanja na setu. Nekada je bolje od onoga što ste zamišljali, planirali, a nekada, ne tako rijetko i mnogo gore. To, da li će film u praktičnoj realizaciji rediteljevih zamisli biti bolji ili gori zavisi od kvaliteta autora-saradnika i kvaliteta prirode saradnje između njih i reditelja.
Zato je naprosto blagoslov raditi sa talentovanim ljudima, velikim glumicama i glumcima, ali i velikim direktorima fotografije, kmpozitorima, scneografima, kostimografima, svim brojnim talentima sa kojima reditelj sarađuje tokom procesa rada na filmu. Izvinjavam se što koristim samo muški rod, naravno da se jednako odnosi na sve autore i autorke oba spola. Mi imamo divne glumce i glumice, iskusne, ozbiljne, koji su sigurnost, potpora osjetljivoj tranziciji iz umjetničke zamisli u umjetničku praksu. Ono što raduje je da mi imamo generacije mladih glumica i glumica, od najmlađih Hane Zrno i Haruna Ćehovića, preko nešto iskusnijih Sanjina Arnautovića, Adnana Gore, Damira Kusture, do mladih, ali već iskusnih glumica i glumaca kao što je Dženita Imamović, Vedran Đekić ili Muhamed Hadžović. Ovde nabrajam samo one sa kojima sam imao priliku raditi na ovom projektu, njih je još mnogo i sreća je i veliki kapital imati takve potencijale. Njima samo treba prilika da rade, da snimaju što više.
SFF od Sarajeva napravi metropolu
Je li bilo nekih velikih komplikacija tokom snimanja filma?
Uz film uvijek idu komplikacije, od onih malih, poput vremenskih prilika, do velikih, poput pandemije ili finansija. Ali, to se sve prevaziđe ukoliko imate tim odlučan i sposoban da se nosi sa izazovima ozbiljnog posla kakav je pravljenje filma.
Godinama pratite rad SFF-a, možete li negdje kazati koliko je sve ovo značajno za Sarajevo, ali i BiH?
Nismo mi svjesni koliko je SFF i slični projekti bitan za naše živote. Mi ga podrazumjevamo, navikli smo se na njegovu veličinu i značaj pa ga često i ne cijenimo koliko zaslužuje. Nerijetko, u skladu sa našom prirodom, potpuno neutemeljeno kritikujemo i dovodimo u pitanje značaj SFF-a, ali i drugih važnih projekata, poput MESS-a, Jazz festa i slično, do mjere prostačkog pljuvanja. Ne mogu to da razumijem. Kritikovati, predlagati promjene, da bi se nešto unaprijedilo je, naravno, potrebno, ali neutemeljeno vrijeđati i omalovažavati po principu - ‘vidi mu glave’ - je zbilja užasno.
SFF od Sarajeva napravi metropolu a od BiH relevantnu državu. Nažalost, na sedam dana u godini. Treba učiniti napor da to bude naša mjera vrijednosti, u svim segmentima života, svaki dan u godini. Da podržavamo i volimo sve naše ljude i proizode njihovog talenta i truda, da sa strašću nama i svijetu propagiramo i plasiramo proizvode našeg potencijala. Tako se postaje ozbiljno društvo.
Valter brani Sarajevo
Koje uspomene nosite sa SFF-a godinama unazad. Ima li neki trenutak koji mogli izdvojiti?
SFF je moj život. Dio je mog umjetničkog i ljudskog sazrijevanja, još tamo iz vremena rata. Sa naročitim emocijama se sjećam tih ranih godina festivala. Sjećam se prve godine postavljanja platna na Metalac, odmah iza rata. Moj zadatak je bio napraviti video spot kojim će se najaviti, malo propagirati festival u javnosti. Postavilo se veliko platno, na kom smo pustili kadrove iz Valter brani Sarajevo, a ispred platna su kao siluete hodale moje kolegice i kolege, raja sa festivala, studentice i studenti sa ASU i pravili velike sjene preko Valtera. Nismo imali ni tehnike ni love za neke efekte pa smo se snalazili kako smo znali da prikažemo kako je magija filma medju nama, da pozovemo publiku da dodje na Metalac, bude dio toga… I, naravno, krenula je da pada kiša. Ali, niko nije pobjegao sa bine, svi su nastavili da obavljaju svoje zadatke kao da se ništa ne događa.
Sjećam se da je Jasmila, tada vrlo mlada kolegica, otvorila kišobran i sa njim dinamično nastavila da pravi sjene po platnu. Ta, njena sjena, je odmah postala dominantna i na kraju je imala glavnu ulogu u našem malom spotu. Uvijek je znala da se nametne, na tačan način. Fantastično, divno vrijeme, koje se, bar dok je festival, još uvijek vraća i traje.
