Da li je ovo što se dešava na bjelorusko-poljskoj granici hibridni rat ili ljudska tragedija? Jasno je da je u pitanju i jedno i drugo. Međutim, to je i izgovor za opasne šire polemike, ne samo o navodnoj "umiješanosti Putina“, koja ne samo da obezvređuje katastrofu na terenu i ličnu odgovornost bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka, već i rizikuje dalju eskalaciju krize.
Još u maju, kada je smišljao način da kazni Evropsku uniju za sankcije koje mu je uvela zbog obračuna sa domaćom opozicijom i prizemljenja Ryanairovog aviona radi hapšenja opozicionog novinara, Lukašenko je zaprijetio da će otvoriti kapije za razne prijetnje.
"Zadržali smo drogu i migrante da ne stižu u EU, tvrdi on, ali sada ćete ih sami zadržavati", rekao je.
Ubrzo nakon toga, bjeloruske turističke agencije koje posluju na Bliskom istoku počele su da olakšavaju izdavanje individualnih i grupnih turističkih viza, navodno za sve, od lovačkih putovanja i sportskih događaja, do onih koji žele da zatraže azil ili status izbjeglice u EU.
Uloga bjeloruske države u ovoj operaciji je koliko očigledna, toliko i obimna. Migranti koji su pristizali u Minsk prevozili su se autobusima prvo do litvanske, a kasnije i do poljske granice. Bjeloruski graničari su ih savjetovali kako i gdje da pređu granicu. Sada kada su poljska policija i vojska raspoređeni sa njihove strane ograde, bjeloruske snage pokušavaju da ih probiju.
Eskalirajuća kriza
S druge strane, čini se da je i ovo prevazišlo Lukašenkovu prvobitnu namjeru. Izgleda da je on instinktivno povećao ulog kada su prvo Litvanija, a zatim i Poljska uvele mjere da blokiraju protok migranata.
Ono što je vjerovatno prvobitno zamišljeno kao ograničeni čin ucjene – odustanite ili možete očekivati više od istog – postao je veliki incident koji uključuje hiljade sve očajnijih muškaraca, žena i djece, trenutno zarobljenih unutar Bjelorusije.
Istovremeno, čini se da su sami migranti počeli da se organizuju, na načine koji su navodno poznati vlastima, ali ne nužno pod njihovom kontrolom.
Teško je vidjeti kako bi ovo moglo da se dobro završi. Nacionalistička vlada Poljske sigurno neće primiti migrante, i pored toga što većina njih samo želi da prođe u Njemačku. Zatvorena u sopstvenoj političkoj borbi sa Briselom, Varšava je također rado eskalirala krizu kako bi se predstavila kao voljni i suštinski branilac Evrope. Osim toga, puštanje određenog broja migranata samo bi podstaklo Minsk da dovede novu turu i nastavi pritisak.
Lukašenko također ima svoje razloge da pogorša situaciju, piše Moscow Times. Ne samo da se nada da će uplašiti druge evropske zemlje dovoljno da one naprave neku vrstu dogovora za smirivanje situacije, on se vjerovatno također plaši posljedica ako odstupi i ispadne "slab". Lišen bilo kakvog legitimiteta, njegov režim zavisi od reputacije bezobzirnosti i nemilosrdnosti.
Za takvog autokratu, priznanje neuspjeha može da dovede do novih protesta na ulicama, ali i, što je mnogo vjerovatnije, može da ga ostavi ranjivim na borbe moći unutar njegove vlastite elite.
Putinova ruka?
Sve ovo može da se objasni unutrašnjom dinamikom Lukašenkovog režima i njegovim sopstvenim obrascem ponašanja. Mnogima, međutim, to nije dovoljno. Poljski premijer Mateuš Moravjecki optužio je ruskog predsjednika Vladimira Putina da je "mozak“ iza krize.
Za sada nema dokaza o nekoj ruskoj ulozi. Organizovanje tokova migranata uglavnom su radile legalne turističke firme i ilegalni lanci za krijumčarenje migranata, uz podršku КGB-a. Aviokompanije su možda znale šta se dešava, ali migranti su imali legalne vize i platili su svoje karte, što znači da su prijevoznici imali zakonsku obavezu da ih prevezu.
Teorija o Putinovoj umiješanosti zasnovana je uglavnom na glasinama i pretpostavkama. Кonkretno, postoji uvjerenje da Lukašenko mora za svaki poduhvat da dobije Putinov "blagoslov", pošto Bjelorusija zavisi od ruske političke i ekonomske podrške.
Ovo je duboko problematičan argument, smatra Moscow Times. Prije svega, glupo je potcjenjivati Lukašenkovo lično angažovanje. To je čovjek koji i dalje odbija da zvanično prizna rusku aneksiju Кrima i upušta se u stalne trgovinske sporove sa Moskvom. Nedavno je čak na svoju ruku zaprijetio da će prekinuti isporuku gasa u Evropu, zbog čega je dobio "packu" od Putina.
Problem Moskve je u tome što su toliko podupirali Lukašenka, da su sada zaglavili sa njim. Ako on padne, smatrat će se da je Moskva pretrpjela poraz i da će morati da bira između direktne intervencije i vjerovatnog uspona novog prozapadnog režima. Lukašenko tako ima znatan manevarski prostor.
Ironično, mnogi koji tvrde da je on sada jednostavno Putinova marioneta, jer Moskva plaća njegove račune, također opravdavaju američki neuspjeh u Afganistanu zato što je režim u Кabulu bio previše samovoljan i korumpiran, iako ga je Vašington finansirao. Imperije rijetko imaju kontrolu kakvu bi željele nad svojim subjektim.
Drugo, ova pretpostavka može da dovede do loše politike. Naravno, Moskva neće da učiniti bilo kakvu uslugu EU, niti će propustiti bilo kakvu priliku da iskoristi situaciju u svoju korist. Prijedlog Sergeja Lavrova da EU plati Bjelorusiji da zaustavi migrante i slanje padobranaca na vježbe u Bjelorusiju, kao i nekoliko bombardera na njeno nebo, predstavljaju pokušaj da se izvrši pritisak na Evropu.
Međutim, ovo nije dobra kriza za Кremlj. Njemački regulator je pauzirao odobravanje gasvoda Sjeverni tok 2, što mnogi vide kao neku vrstu prijekora Bjelorusiji. Isto tako, britanska ministrica vanjskih poslova Liz Trus je potvrdila da "Rusija ima odgovornost da okonča migrantsku krizu u Bjelorusiji“.
Migranti na granici Poljske i Bjelorusije
U nekom smislu, svaka zemlja ima odgovornost da učini svoj dio napora da okonča korištenje migranata kao političkog oružja. Štaviše, čak i ako nije Lukašenkov šef, očigledno je da Putin ima više utjecaja na Minsk nego Berlin ili Brisel, Varšava ili Vilnjus.
Međutim, postoje opasne posljedice. Prva je — kao što neki već tvrde — da je jedini način da se kazni Lukašenko vršenje pritiska na Putina.
Nema čvrstih dokaza da Кremlj zaista želi da preuzme Bjelorusiju. Međutim, može doći do tačke u kojoj će, ako bude kažnjena za Lukašenkove akcije, Moskva iskoristiti Ugovor o uniji Rusije i Bjelorusije kao izgovor za neku vrstu preuzimanja vlasti i zamjenu "toksičnog" Lukašenka istinskim ruskim zastupnikom. A to je, ironično, nešto što niko ne želi, ni Putin, ni Lukašenko, a ni Zapad.
