Glavni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg pretpostavlja da Rusija, unatoč velikim vojnim naporima, neće uspjeti ostvariti svoje ratne ciljeve u Ukrajini. Cilj invazije koju je pokrenuo predsjednik Vladimir Putin bio je spriječiti Ukrajinu da se približi NATO-u i Evropskoj uniji, rekao je Stoltenberg u intervjuu novinskoj agenciji DPA neposredno prije Božića, ali nakon gotovo dvije godine rata, Ukrajina je bliže NATO-u i EU nego ikada prije.
"Predsjednik Putin je zauvijek izgubio Ukrajinu, koju je Rusija desetljećima smatrala dijelom svoje sfere utjecaja. Za Rusiju je to veliki strateški neuspjeh", drži čelnik Sjevernoatlanskog saveza. Međutim, Stoltenberg je upozorio da ne treba računati na brzi završetak rata kao niti da će Putin promijeniti kurs nakon očekivanog reizbora 17. marta: "Nema znakova da će Putin promijeniti svoje ciljeve i politiku. I dalje će pokušavati zauzeti više područja, a to znači da NATO mora dosljedno nastaviti pružati podršku Ukrajini. Ukrajinci su pokazali da su sposobni braniti se i oduprijeti se, posebno kada dobivaju oružje od Njemačke i mnogih drugih zemalja NATO-a"", rekao je čelnik Saveza.
Međutim, sve je više razmišljanja kako se Zapad poigrava idejom da Ukrajinu prepusti Vladimiru Putinu.
Financial Times je izračunao da je zapadna pomoć Ukrajini pala za gotovo 90 posto u odnosu na 2022. godinu, čak i prije nego što SAD i EU ovog mjeseca nisu odobrili dodatna sredstva. Ako Rusija pobijedi otvara se nekoliko scenarija, redom groznih, upozorava FT:
Rusija nad Ukrajincima provodi strašnu pobjedničku pravdu. Ovo nije nagađanje jer to je upravo ono što su Rusi već učinili u Ukrajini: masovna pogubljenja, kastracije, silovanja, mučenja i otmice djece. Gerilski napadi ukrajinskih partizana potaknuli bi nove ruske odmazde, i još milijuni Ukrajinaca pobjegli bi na Zapad, ovaj put zauvijek.
Na zapadu Ukrajine formirala bi se slobodna država, koja bi teoretski mogla postati članica Europske unije, smatra bivši britanski diplomat Peter Ricketts. Ali i takva Ukrajina mogla bi očekivati napad Rusije, koja od 2014. stalno krši potpisane sporazume. Osim toga, Putin bi kontrolirao blizu četvrtine svjetskog izvoza pšenice, a njegov ratni uspjeh ohrabrio bi države koje su zainteresirane za invaziju na susjede, poput Kine, Venezuele ili Azerbajdžana.
I, možda, najvažnije. Diskreditirani NATO suočio bi se sa svojim najvećim testom. NATO i EU su vjerovatno najjači preostali multinacionalni savezi u današnjem svijetu, a Putin nastoji dokazati da ih može slomiti.
Financial Times zaključuje kako postoji izlaz, a to je nastavak pomoći Ukrajincima. Naposljetku, Rusija ima slabu ekonomiju. Europljani bi mogli pomoći Ukrajini da se odupre Putinu čak i ako Donald Trump postane predsjednik i povuče SAD. Europa mora brzo izgraditi vlastitu industriju oružja, što je teško, ali EU će to lakše izdržati nego Rusija. Također, trebali bi nadomjestiti američku pomoć Ukrajini, a to je prema Institutu za svjetsko gospodarstvo iz Kiela, otprilike 40,8 milijardi eura na godišnjoj osnovi. To je 70 eura godišnje po svakom Europljaninu čija država je članica NATO-a. "Mogli bismo to pronaći ako bismo željeli", podsjeća FT.
I američki Stimson Center analizirao je kako bi mogli izgledati mirovni sporazumi između Ukrajine, Rusije i Zapada. Samuel Charap, viši politolog u Rand Corporationu, koji priprema analize za Pentagon, i Jeremy Shapiro, direktor istraživanja Europskog vijeća za vanjsku politiku, objavili su da su za sada "izgledi za trenutne pregovore čine nejasnima", ali i predložili da se počne o tome razmišljati, kako bi političari bili spremni kada za to dođe vrijeme".
Prema njihovom mišljenju, Ukrajina i Rusija bi se u prvoj fazi mogle dogovoriti o prekidu vatre, povlačenju trupa i stvaranju kontakt skupine za praćenje dogovora, ali bez uvođenja mirovnih snaga, jer ni Kijev ni Moskva najvjerojatnije neće pristati na to, a to onemogućava i 900-kilometarska linija bojišnice. U drugoj fazi moralo bi se se riješiti za Rusiju ključno pitanje vojne interakcije Ukrajine sa Zapadom, odnosno članstvo u NATO-u. Moskva će najvjerojatnije nastaviti rat dok se ovo konkretno pitanje ne riješi.
Varijante su – smatraju Charap i Shapiro – da NATO odbacuje ulazak Ukrajine, ali velike sile, uključujući Rusiju, jamče njezinu sigurnost, ili "izraelski model", odnosno opskrba Ukrajine oružjem sa Zapada, ali bez obveze da se NATO snage bore na tamošnjem ratištu. Treća opcija je "djelomično" pristupanje NATO-u prema modelu Zapadne Njemačke, kada se jamstva Saveza ne bi odnosila na situaciju ako Ukrajina vojnim putem pokuša vratiti okupirana područja. Spominje se i norveški model, kada je Norveška kao članica Saveza dala susjednom SSSR-u jamstva o nerazmještanju nuklearnog oružja, stranih trupa na svojem teritoriju ili neka vrsta kombinacije svih ovih rješenja.
Ali kada se raspravlja o bilo kakvim jamstvima za Ukrajinu, pišu autori, potrebno je osigurati da se rat više ne ponovi. A to je moguće samo uz konzultacije s ruskim vlastima i dobivanje barem implicitnog pristanka Rusije na bilo koju konačnu opciju. U istoj fazi treba sklopiti sporazume o obnovi Ukrajine (uglavnom na račun Zapada), plaćanju štete (vjerojatno na račun ruske imovine koja je već zamrznuta na Zapadu) i "djelomičnom popuštanju zapadnih sankcija protiv Rusije, koje bi bile povezane s poštivanjem mirovnih sporazuma u Kremlju".
Postoje još dva elementa stabilizacije, a to bi bio dogovor o detantu između Ruske Federacije i NATO-a, koji se mogu dogovoriti o novim mjerama kontrole naoružanja, kao i ponovno uspostavljanje nekih veza između Zapada i Rusije kao što je uspostava civilnih letova, liberalizacija viza i obnova privrednih veza.
"Nema načina da se vratimo u normalne odnose s Rusijom nakon što je narušila suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine. Ali još uvijek je moguće zamisliti razvoj aranžmana koji će smanjiti vjerovatnost budućih sukoba i promicati regionalne i globalnu stabilnost.", smatraju američki analitičari.
