Horribile dictu, ali kriza poput ukrajinske jednostavno je trebala Evropi. Da prestane biti samo zagledana u vlastiti pupak i shvati da je vrijeme da se počne baviti ozbiljnim poslom. Ovih je dana objavljena nova strategija standardizacije, tog najmoćnijeg oružja meke sile EU, koja će omogućiti da naš blok ostane globalni lider u postavljanju normi. Peking bi nam to tako rado oteo. Ni SAD nije sretan što je "made in EU" jači od "made in US".
Unija je, svjesna prijetnje mogućeg nestanka plina zbog krize u Ukrajini - koju je primarno izazvala Rusija, ali je Kijev pomogao da se rasplamsa odbijanjem provedbe Sporazuma iz Minska - odlučila djelovati jedinstveno i tražiti alternativne izvore. Kao u nabavi cjepiva protiv bolesti covid-19, zajedno. Solira, po običaju, mađarski premijer Viktor Orbán, ali ako je sreće, neće ni on dugo. I u Poljskoj se trese koalicija koja drži na vlasti konzervativnu, anti-EU koaliciju koju vodi stranka Pravo i pravda, personificirana kao Jarosław Kaczyński, iako ondje ima i gorih od njega (jedan od zastupnika tvrdi da je pobačaj genetski inženjering).
U utorak, 8. februara, oživljena je važna unutareuropska inicijativa, Weimarski trokut, koji čine Francuska, Njemačka i Poljska. Bez fanfara i pretjeranih očekivanja, pragmatično i trezveno, s nadom da bi Varšava mogla shvatiti važnost definiranja zajedničkog europskog stava prema krizi. Ne najmanjeg zajedničkog nazivnika nego korelacijskog definiranja odnosa koji bi gravitacijsku točku europske sigurnosti smjestio u Bruxelles, ne u Washington. Vraćajući Poljskoj poziciju kakvu veličinom zaslužuje. Ali je treba opravdati prihvaćanjem europskih standarda.
U ponedjeljak, 7. febaruara, u Ukrajini su bili ministri vanjskih poslova Austrije, Češke i Slovačke, ili trokuta Slavkov. Neformalne skupine osnovane 2015. godine koja je također aktivirala djelovanje u svjetlu izuzetno negativne slike koju je Višegradskoj skupini osigurala Orbánova Mađarska. Tri države koje dobro poznaju Rusiju, s Rusijom imaju dobre odnose i mogu bitno pridonijeti ublažavanju krize.
Europa počinje shvaćati proročke riječi bivše njemačke kancelarke Angele Merkel da se Europa mora oslanjati sama na sebe. SAD više nije zainteresiran za Europu, a stalnim navodima da ruski napad na Ukrajinu samo što nije počeo ne pomaže u rješavanju krize. Djeluje kao da bi vatreno rješavala ukrajinsku krizu preko europskih leđa.
Kako u svojoj analizi navodi Željko Trkanjec, sigurnosna arhitektura Europe postavljena nakon pada Berlinskog zida se raspala, na snazi nije niti jedan od sporazuma o ograničavanju naoružanja. Europa je tu u odnosu na Rusiju slabija strana jer nije nuklearna sila (Francuska jest, ali minorna u odnosu na Moskvu). I zato mora dogovoriti nove mehanizme sigurnosti. Kritičarima koji tvrde da se EU ponaša kao britanski premijer Neville Chamberlain i da slijedi novi München odgovaram da su okolnosti neusporedive.
Treba nam dogovor s Moskvom koji će jamčiti sigurnost Ukrajine izvan EU-a i NATO-a, kao i Bjelorusije. I Gruzije. Europa mora definirati svoje istočne granice i doseg širenja. I prihvatiti novu doktrinu, parafrazirajući američkog predsjednika Jamesa Monroea: Europa Europljanima.
