Vanjskopolitički magazin Foreign Policy objavio je kolumnu Stevena A. Cooka pod nazivom "Zašto jedan čovjek može uništiti tursku ekonomiju", u kojoj se autor osvrće na stanje turske ekonomije, kao i sveopće stanje u toj državi.
Ovaj tekst prenosimo u cijelosti, bez izmjena.
Sa talasima demokratizacije u Latinskoj Americi i Istočnoj Evropi 1980-ih i 1990-ih, društveni naučnici mogli bi staviti na kušnju dugotrajnu debatu u političkim naukama: koji je sistem superiorniji u održavanju demokratije, predsjedničke ili parlamentarne? Počevši od 1985. godine, profesor Univerziteta Yale po imenu Juan Linz tvrdio je da je parlamentarizam bolji. Uslijedile su akademske debate, a kasnija istraživanja su pokazala da argumentacija parlamentarizma nije tako kategorična kao što je Linz sugerirao. Važni faktori kao što su lokacija, kultura, ekonomski razvoj i historija doprinose relativnom uspjehu parlamentarnih sistema. Isto istraživanje je istaklo oblasti u kojima su predsjednički sistemi radili bolje.
Pominjem ovo ne zato što sam čeznutljiv za seminarima na postdiplomskim studijama (iako sam ponekad) već zato što turski političari trenutno raspravljaju o „institucionalnom dizajnu“. Uz nedavne ankete koje pokazuju pad popularnosti vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) i predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, opozicioni lideri obećavaju da će, ako turski birači izaberu novog predsjednika 2023., vratiti zemlju u parlamentarizam koji je postojao prije 2017. —zaista hibridni parlamentarno-predsjednički sistem. Sa svoje strane, Erdogan i njegova stranka žele zadržati status quo, tvrdeći da je predsjedništvo bolji izbor za Tursku.
Ko je u pravu? Ni jedni ni drugi. Ne zato što se Turskom ne može upravljati, već zato što nijedan sistem nije održao demokratiju i nije bio posebno uspješan u stvaranju dobrog upravljanja.
Nakon godina izjavljivanja da je Turskoj potreban novi ustav, i suočen s ograničenjima mandata, Erdogan je u proljeće 2017. osmislio ustavne amandmane koji bi mu omogućili da obavlja izvršnu vlast kao predsjednik republike. Prije amandmana, turski predsjednik je imao ograničene, ali ipak važne ovlasti kao što su proglašavanje zakona, potpisivanje dekreta i odabir političkih lidera za formiranje vlade. Ustavne izmjene AKP-a povećale su ovlaštenja predsjednika. Funkcija premijera je ukinuta, a novo izvršno predsjedništvo dobilo je ovlasti da imenuje sudije i visoke članove birokratije bez konsultacija sa parlamentom. Ovo je pružilo priliku Erdoganu da popuni pravosuđe i birokratiju sa pristalicama, osiguravajući da pravne odluke idu njegovim putem i da državni resursi budu usmjereni na prioritete AKP-a. Amandmani su predsjedniku dali i veću kontrolu nad oružanim snagama. Postojala je i odredba koja je činila parlamentarni nadzor nepotrebnim kada predsjednik i većina dolaze iz iste stranke. Sa još manje provjera i bez ravnoteže, Erdogan je stoga bio slobodan da slijedi svoj plan kako je smatrao prikladnim.
Rezultat ove institucionalne promjene bio je daleko od pozitivnog. Iako su mnogi problemi Turske počeli prije prelaska na predsjednički sistem, mnogi su pogoršani dolaskom izvršnog predsjedništva. Turska je prepuna korupcije, njena valuta je doživjela višegodišnju devalvaciju, a predsjednikov uži krug čine ulizice i članovi porodice. Primjer: Glavna kvalifikacija koju novi guverner Centralne banke donosi u svoj ured je njegov odnos sa predsjednikovim zetom Beratom Albayrakom, čiji je mandat ministra finansija i trezora bio katastrofalan. Pod ovim okolnostima, autsajderi su primorani da se upuste u najnovije spekulacije o sudskoj politici. Naravno, lako je precijeniti slučaj. Erdogan nije jedini akter turske politike i već dugo uživa u velikoj i živoj biračkoj jedinici, ali on je nesumnjivo glavni akter.
Osim toga, vrijedno je ponoviti da je Turska i dalje vodeći tamničar za novinare u svijetu i da je očistila, zatvorila ili prisilila u egzil desetine hiljada ljudi, od kojih velika većina nisu teroristi, pristalice terorista ili zavjerenici državnog udara, vlada tvrdi da jesu. Turska LGBT zajednica je na udaru, a vlada se povukla iz međunarodnih sporazuma koji nastoje zaštititi žene. Ovo nije dokaz dobrog upravljanja, ali neki analitičari i novinari i dalje insistiraju na tome da je Turska “demokratija s nedostatkom”. Njihov argument zavisi od lokalnih izbora 2019. godine, kada je AKP iznudio - sa sumnjivim legalitetom - ponavljanje utrke za gradonačelnika Istanbula, koju je kandidat stranke, bivši premijer Binali Yildirim, izgubio. Pobjednik tih izbora Ekrem Imamoglu pobijedio je u reprizi sa većom razlikom. Ovo je bio testament Istanbulaca i Turaka koji su usvojili ideju glasanja, ali to samo malo govori o kvalitetu turske politike. Erdogan će biti siguran da se greška iz 2019. godine neće ponoviti kroz njegovu kontrolu nad parlamentom i prisilnim aparatom turske države. On je već postavio temelje za osiguravanje još jedne pobjede dok tužioci vode postupak za zatvaranje Narodne demokratske stranke, što bi pomoglo AKP-u da osigura još jednu parlamentarnu većinu.
U ovim okolnostima, lako je razumjeti strategiju političke opozicije koja poziva na povratak parlamentarizmu i njenu očiglednu privlačnost Turcima. U svom pokušaju da se vrate u budućnost, Erdoganovi protivnici su u suštini preuzeli argument koji je Linz zastupao: parlamentarni sistemi forsiraju kompromis, obezbjeđuju veće kontrole vlade i štite od sultanskih ekscesa iz Erdoganove ere. Kemal Kilicdaroglu, koji predvodi Republikansku narodnu partiju i koji se najuže povezivao s povratkom na sistem prije 2017. godine, mora da računa na činjenicu da se mnogi turski glasači ne sjećaju 1990-ih. Bila je to decenija kada se sedam različitih vladajućih koalicija od 1991. do 2002. uglavnom istaklo po svojoj korupciji, lošem kreiranju ekonomske politike i bojažljivosti. Godine 1997., turski vojni zapovjednici osmislili su pad prvog eksperimenta zemlje u vladi predvođenoj islamistima u onome što se često naziva "praznim" državnim udarom jer nije zahtijevao raspoređivanje tenkova i trupa na ulicama. Kasnije su se vlade pokazale kao uglavnom nefunkcionalne i, 2000-2001, turski lideri su gurnuli zemlju u finansijsku krizu koja je dovela do prve izborne pobjede AKP-a u novembru 2002. godine.
Ipak, turski parlamentarizam nije bio loš. Vlade koje je stvorila parlamentarna većina AKP 2002. godine pokazale su se spremne da se pridržavaju programa MMF-a na koji je pristala prethodna koalicija, omogućavajući period ekonomskog rasta. Oni su također progurali niz političkih reformi koje su primorale Evropsku uniju da pozove tursku vladu da započne pregovore o članstvu. Ipak, AKP i Erdogan su u parlamentarnom sistemu započeli svoje napore da podijele, ovladaju i smrve svoju opoziciju. Turska je zatvorila mnoge novinare, a AKP je optužila protivnike da su teroristi prije izvršnog predsjedništva i konsolidacije Erdoganovog autoritarizma.
Čini se da su Kilicdaroglu i drugi zagovornici parlamentarizma u Turskoj uvjereni da će se novi turski lider odreći moći izvršnog predsjedništva, ako neko ne po imenu Recep Tayyip Erdogan bude izabran za predsjednika 2023. godine — prema preovlađujućim pravilima političke igre. To izgleda pogrešno. Privlačnost moći je jaka, predsjednički sistemi imaju tendenciju da budu otporni na promjene, a da bi predsjednički sistem održao demokratiju i proizveo dobro upravljanje, njegovi lideri moraju prihvatiti, internalizirati i upravljati u skladu sa određenim osnovnim demokratskim normama i principima. Možda bi to mogli Meral Aksener iz Dobre stranke ili gradonačelnik Ankare Mansur Yavas – ili njegov istanbulski kolega Imamoglu. Ako je tako, to su dobre vijesti. Pod tim okolnostima, Turskoj bi vjerovatno bilo bolje sa bilo kojim sistemom koji bi njen narod izabrao.
