Ako ste ikad pokušali smanjiti unos ugljikohidrata, možda ste odlučili izbaciti hljeb, tjesteninu ili one opako primamljive muffine – vjerovatno ste otkrili da to nije nimalo lako. Moguće je da ste se uvjerili da je stvar u snazi volje (ili njenom nedostatku). No ispada da bi razlog mogao biti puno dublji i, vjerovali ili ne, ukorijenjen u našim genima.
Da, upravo tako. Nedavna studija objavljena u časopisu Science otkriva da naša ljubav prema škrobnim stvarčicama možda dolazi iz prošlosti starije od 800 hiljada godina. Istraživači sa Univerziteta u Buffalu i Laboratorija Jackson pratili su gene koji upravljaju našom sposobnošću probavljanja škroba i došli do zanimljivih saznanja o genu AMY1. Ukratko, više kopija ovog gena znači i više amilaze – enzima koji razgrađuje škrob u šećer i omogućava nam da više uživamo u toj hrskavoj korici hljeba.
Zašto je AMY1 gen tako važan? Pa, on nije samo odgovoran za razgradnju škroba nego i za okus škrobne hrane. Tako da, kada danas zagrizemo kroasan ili komad svježe pečene pogače, mi zapravo aktiviramo nešto što je dio nas od davnina.
Lovci-sakupljači, naši preci koji su lutali Euroazijom prije početka poljoprivrede, nosili su u prosjeku četiri do osam kopija AMY1 gena. Ova genetska oprema omogućila im je lakšu probavu škroba u trenutku kada im je trebala svaka kap energije kako bi preživjeli. Dakle, već tada se “rađala” naša ljubav prema ugljikohidratima. A to nije bila samo naša ekskluziva – istraživači su pronašli višestruke kopije AMY1 gena i kod naših rođaka neandertalaca i denisovaca.
Šta ovo znači za nas današnje ljubitelje ugljikohidrata?
Ako osjećate da vam ni najjača dijeta ne može suzbiti žudnju za pecivima, moguće je da su vaši geni jednostavno “evolucijski programirani” za preživljavanje uz škrob. Oni s više kopija AMY1 gena vjerovatno imaju bolji kapacitet za probavljanje škroba i mogu iz njega izvući više energije, što je njihovim davnim precima davalo evolucijsku prednost.
Osim što nam ovo istraživanje pruža dublji uvid u našu prošlost, ono bi moglo i baciti novo svjetlo na metaboličko zdravlje. Na primjer, ako naučnici bolje razumiju kako se naša tijela razlikuju u probavi škroba, mogli bi otkriti zašto neki od nas ne posustaju u borbi s ugljikohidratima – dok se drugi na njima osjećaju fantastično.
Ako nas naši geni već stoljećima guraju prema ugljikohidratima, možda nije fer očekivati da samo voljom nadjačamo tako duboku privlačnost. Možda bismo si trebali oprostiti povremeni "cheat day" – i to s užitkom, jer znamo da je ta ljubav prema škrobu naprosto u našim genima.
