U posljednje se vrijeme sve češće, u regiji, postavlja pitanje - zašto se Srbija ubrzano naoružava i može li se govoriti o novoj militarizaciji najveće postjugoslavenske države koja je bila pokretač ili upletena u sve ratove u 90-ima na ovom području. Aleksandar Vučić povećao je budžetsko izdvajanje za obranu za čak 44 posto, odnosno srpski porezni obveznici žrtvovat će za Vučićeve "vojne planove" nešto manje od 1,3 milijarde eura (što je najveći vojni budžet u regiji), a trećina toga ide na modernizaciju vojske i kupnju novog naoružanja, što bi značilo da bi Srbija, ako se sve ostvari, imala najjaču vojsku u regiji. Premda se svi pitaju ko to nju ugrožava ili radi li to da širi paniku, što za svoj, što za tuđi (ruski!?) račun, piše Jutarnji.
U posljednje je vrijeme Srbija od Rusije i Bjelorusije (vojni "pokloni" od Lukašenka pogotovo su diskreditirajući za Srbiju) nabavila rabljene MIG-ove 29 (iako se po provučićevskim medijima govorilo o "bratskom poklonu", ipak se doznalo da Srbija podnosi troškove "remonta", i to više od stotinjak miliona eura), francuske rakete Mistral, kineske dronove CH -92 A, a opskrbljuje se Airbusovim helikopterima H145 M i ruskim raketnim sistemom Pancir 1 (pretenciozno najavljuju nabavu sustava S 400), ali i turskim superdronovima Bayraktar koji su se pokazali u ratu u Siriji i Nagorno-Karabahu. Srpska bi vojska, pišu strani vojni analitičari, postala najmoćnija snaga u široj regiji.
Upletenost u ratove
Stoga nije čudno da, zbog poticanja i izravne upletenosti Srbije u nedavne ratove, Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo - svi s određenom zebnjom ali i čuđenjem - gledaju na Vučićeve planove koji ne doprinose stabilnost regije. Sve ovo događa se u trenutku kada su rusko-zapadni odnosi na najnižoj tački u posljednjih 30-ak godina, a u Beogradu se ponovno otvoreno govori o "ujedinjavanju srpskih zemalja" ili, kako kaže jedan od najbližih saradnika predsjednika Vučića, ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin (koji u javnosti istupa kao prethodnica Vučićeve "nacionalne misli" ili, kako nam kaže profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu politolog Žarko Korać, "on govori što Vučić misli ali se boji reći"):
"Vjerujem da stvaranje 'srpskog sveta' rješava nacionalno pitanje Srba" te "Nije rješenje da svi Srbi žive zajedno u tuđim državama, već da najveći dio Srba živi u svojoj zemlji". Korać nam kaže kako je Vučić veoma svjestan da Srbija u ekonomskom smislu potpuno ovisi o Zapadu, ali, nažalost, Trumpova politika novog izolacionizma, kao i otvoreni problemi EU, dali su šansu Vučiću da promovira politiku "srpskog sveta", što je drugo ime za pokušaje ponovnog mijenjanja granica na Balkanu i stvaranja iluzije da se Miloševićeva politika može obnoviti bez rata.
Uostalom, Aleksandar Vulin rekao je da se regija može umiriti samo ako "svi Srbi budu živjeli u jednoj državi", a po Koraću, gore od same izjave je to što ni Aleksandar Vučić ni iko iz vlasti to nije demantirao. Vučić sebe vidi kao "lidera svih Srba u regiji, ali i igrača na velikoj sceni bez kojeg se ništa neće moći i smjeti raditi na Balkanu, a svojim zveckanjem oružjem i neprestanim destabiliziranjem regije nastoji sebi priskrbiti pažnju". Vučić igra riskantnu igru (kao da misli da on, za razliku od Miloševića, može "prevariti sudbinu" i ostvariti ono što je njegovu prethodniku propalo te kompromitiralo Srbiju na dulje vrijeme).
Vraća li se Vučić memorandumsko-miloševićevskom konceptu te se baca na opasnu, koliko god bila patetična i tragikomična, militarizaciju Srbije u vrlo delikatnom trenutku napetih odnosa u Evropi te samoj regiji - od još uvijek nenormaliziranih odnosa s Hrvatskom (ne treba eskulpirati ni Zagreb od njegova dijela krivice, odnosno ovdašnje vladajuće strukture kojima, za unutarnju potrebu, također ne odgovara stabiliziranje odnos sa Srbijom, pa je sve od uzajamne koristi) do finiširanja "kosovskog pitanja", koje želi odgoditi do krajnjih granica jer mu rješenje nikako ne ide na ruku (Joe Biden je otvoreno poručio da se Srbija i Kosovo moraju međusobno priznati), otvorenih nasrtaja na Crnu Goru nakon dolaska prorusko-prosrpskih snaga na čelo te zemlje gdje najavljuju izlazak iz NATO-a, pa i prijete mogućim "krimskim" scenarijem za Crnu Goru, te na valu stalnih Dodikovih prijetnji rasadom BiH?
Naime, sve gori odnosi Rusije i Zapada koji zaudaraju na novu blokovsko-hladnoratovsku podjelu prelamaju se i na Balkanu, a Vučić, iako govori da mu je strateški cilj na pravcu Bruxelles, stalno daje žmigavac prema Moskvi i pali maglenke prema Pekingu, a srpska europska priča itekako šepa - više od godine dana Beograd nije napravio nikakav napredak u pregovorima s EU - bez otvaranja novih i zatvaranja ijednog poglavlja, a istodobno sve više jača ruski utjecaj, pa tako čak i beogradski Blic piše o "širenju ruskih pipaka" po Srbiji. Osim toga, od sljedeće, 2022., godine Srbija vraća i šestomjesečni obvezatni vojni rok i najavljuje kupnju novih modernih oruđa i oružja.
Političko pregovaranje
Vojni analitičar portala Obris.org Igor Tabak kaže kako bi taj regrutni "luksuz" koštao oko 600 milijuna eura te smatra da je modernizacija vojske rješiviji problem poklapanjem ovećih investicija i političkog pregovaranja, ali Srbija, kaže on, ima demografskih i gospodarskih problema. - I Srbiji, kao i u svim okolnim državama, nedostaje mladih ljudi koji bi bili voljni prihvatiti ograničenja vojne profesije i za relativno male plaće ući u redove profesionalne vojske.
I Korać kaže kako su manje profesionalne vojske daleko uspješnije od regrutnih, ali Srbija pokušava vratiti davno napuštenu tezu o "potrebi da se mladi naraštaji discipliniraju i očeliče služeći vojni rok". No, Srbija ima dvostruko više aktivnih vojnika (oko 30 tisuća) i duplo veći broj rezervista (50 tisuća) nego Hrvatska koja ima 15 tisuća aktivnog sastava i oko 20 tisuća rezervista.
Portal Global Firepower navodi kako je Srbija prema izračunu globalne vojne moći na 61. mjestu , a još samo prije dvije godine je bila 89., a gotovo 90 posto vojnog budžeta išlo je na plaće armijskog kadra. Žarko Korać kaže nam kako je Vučiću militarizacija potrebna, prije svega, za unutarnju upotrebu.
"To je dio njegova osnovnog političkog narativa o "snažnoj Srbiji koju niko više neće ponižavati", kaže Korać kojem "to sliči na Miloševića s dvije osnovne razlike: Milošević je zaista imao na raspolaganju oružje bivše JNA i većinu njenih oficira i, drugo, Vučić odlično zna da su sve zemlje u okruženju osim BiH i Kosova u NATO-u, te da nikakav rat s njima niti smije niti može započeti". - Jedan rat je već vođen s očekivanim ishodom. I priča o mogućem uvođenju obaveznog vojnog roka je dio tog političkog narativa", kaže Korać.
Za sve koji ustrajno prate odbrambena događanja u susjedstvu nema puno neočekivanog u vezi s odnosom Srbije i njenog stanovništva prema vojnim temama uopće, a onda ni tamošnje vojne modernizacije koju gledamo posljednjih godina - kaže Tabak.
Naime, Tabak smatra da je Srbiji, s obzirom na zastarjelu vojnu tehniku zaostalu iz Jugoslavije te zbog sudjelovanja u četiri rata i zbog NATO-ove intervencije, potrebna vojna modernizacija.
Njihova je tehnika potrošena, a ako je i ima u nekim većim brojkama, to jedva da je oprema prilagođena za moderno mirnodopsko djelovanje. Ujedno, kako Srbija nije u NATO-u, pa ni u EU, njoj je i dostup do moderne vojne tehnologije bitno više skučen nego Hrvatskoj. To službeni Beograd nastoji nadomjestiti svojevrsnim obnavljanjem hladnoratovskih političkih taktika "plesa među blokovima" - pa otud i kupovine iz Rusije i njoj bliske Bjelorusije, zatim iz Kine, ali i EU - gdje se posljednjih godina kupovalo vojne i policijske helikoptere te protuzračno raketno naoružanje - kaže Tabak.
No, pitanje je čemu sve to? Srbija je okružena članicama NATO-a, osim BiH te formalno Kosova, a Vučić proglašava "vojni neutralitet", a sadašnju militarizaciju objašnjava "kako Srbija ne želi biti Bambi za klanje". Nedavno je i njemački Die Welt napisao kako se NATO u regiji oslanja na Hrvatsku, Albaniju i Kosovo, a da se Rusija oslanja na Srbiju i srpski entitetu u BiH Republiku Srpsku.
Nedavno je iz Moskve poručeno da se BiH ne igra s traženjem članstva u NATO-u, a Aleksandar Vučić neprestano mora potvrđivati pred Rusima svoj "antinatoovski" stav, čemu svjedoče i napadna obilježavanja godišnjica NATO-ove intervencije 1999. godine, i to pod naslovima da su se tada "prvi put nakon Drugog svjetskog rata oglasile sirene za opću opasnost".
Rusija, u ovim trenutnim napetostima u odnosima sa Zapadom, itekako računa na Srbiju kao svoj vojno-politički bastion usred Europe, kao monetu za potkusurivanje, ali i adut kojim stalno može prijetiti destabilizacijom regije, a i Srbija smatra da uz pomoć Rusije, na terenu, može preokrenuti situaciju u svoju korist te se proširiti. Rusije tako ima svoju vojnu bazu u Nišu koju nazivaju "humanitarnim centrom", a nedavno je svoje predstavništvo u Beogradu otvorilo rusko ministarstvo obrane.
To predstavništvo, uz vojnu misiju u ambasadi Rusije, kako stoji u sporazumu, "pomaže ministarstvu obrane Srbije da rješava pitanje vojne i vojno tehničke suradnje s Rusijom" te je nadređeno "svim ruskim vojnim specijalistima u Srbiji". A sada je, "tiho i bez velike pompe", piše beogradski Blic, otvoren "rusko-balkanski centar" koji će "raditi znanstvena istraživanja i analizu suvremenih političkih, ekonomskih, društvenih, kulturnih, vjerskih i drugih procesa u Srbiji i regiji".
"Rusiji je Srbija (kao i Republika Srpska) potrebna zbog njezinih geostrateških igara sa Zapadom", kaže Korać - i zbog sve većih tenzija u odnosima sve je bitnija.
Prema Koraću, Vučić to, naravno, koristi zbog popularnosti u svom prilično proruskom biračkom tijelu, ali i zbog pritiska na Zapad da ga prihvati za partnera bez obzira na sve autoritarniji način vladanja. - Grubo rečeno, on politički ucjenjuje obje strane i mislim da Rusija nema nikakve iluzije o njemu. On je njoj nevoljni partner u politici izazivanja političkih tenzija u regiji - misli Korać.
Pravoslavno bratstvo
Za Tabaka utjecaj Rusije i Kine na događaje u regiji nije jednak i ne treba se promatrati objedinjeno. - Rusija ima bliske odnose s Vučićevom administracijom, a ondje ima i nezanemarive ekonomske spone, koje se ne libi koristiti. Energetika i vojska samo su dio priče, koju nadopunjuje i određen duh pravoslavnog bratstva koje gaji dio tamošnjeg stanovništva. No, ruski utjecaj u tamošnjem društvu, ekonomiji i medijima nije uvijek konstruktivan - budući da Rusiji itekako odgovara da sukobi koji su još preostali na ruševinama bivše Jugoslavije ostanu na životu, iako zamrznuti - kaže Tabak.
On smatra da je širenje kineskog utjecaja godinama išlo ekonomskom linijom - kroz investicije koje su se nadovezivale na usporedive projekte u Grčkoj, Makedoniji, Crnoj Gori i Mađarskoj. Prvenstveno se tu radilo o ulaganjima i izvedbenom sudjelovanju u brojnim velikim infrastrukturnim projektima - na koje se onda postupno nadovezala i obrambena te zdravstvena suradnja. No, dok je djelovanje Rusije u regiji bitno jasnije i lakše za analizu, kineski utjecaj je manje očigledan - ističe Tabak.
Iako je ruska političko-vojna prisutnost u Srbiji sve jača i, očito, u sadašnjoj krizi odnosa, važan adut Rusiji, zanimljivo je da je Srbija provela posljednjih godina više zajedničkih vojnih vježbi s NATO-om (više od stotinu) nego s Rusijom (oko 15) te da je njezina vojna suradnja obimnija s NATO-om negoli recimo crnogorska koja je članica NATO saveza. U svakom slučaju, naoružavanje u regiji svakako izaziva zabrinutost pogotovo u ovakvim okolnostima i najgore bi za regiju bilo da granica na Dunavu i Savi postane nova hladnoratovska "demarkaciona" linija.
