Angela Merkel je neobična žena. Niko na političkoj sceni Savezne Republike Njemačke od 'političke nule' nije se popeo tako brzo i tako visoko kao ona. Samo godinu dana nakon što se u doba preokreta u Istočnoj Njemačkoj prvi put istinski politički angažirala, već je bila zastupnica u Bundestagu i savezna ministrica, potom je postala glavni sekretar CDU i -kao prva žena u historiji neke njemačke pučke stranke - čak savezna predsjednica CDU. Kao predsjednica stranke krenula je stopama historijskih veličina kao što su bili Konrad Adenauer, Ludwig Erhard, Kurt Georg Kiesinger, Reiner Barzel i Helmut Kohl", glasi precizan opis njemačke kancelarke na odlasku, koji je napisao Gerd Langguth u neautoriziranoj biografiji "Angela Merkel", koja je objavljena 2006., nedugo nakon što je tek postala premijerka, piše Jutarnji.
Langguth ju je opisao kao "vrlo poznatu, a u isto vrijeme uglavnom nepoznatu ženu", što je, u stvari, ocjena koja stoji i desetljeće i po kasnije. Jer o Angeli Merkel se zna puno, a opet, vrlo je malo državnika koji su uspjeli zaštititi privatni život poput nje.
Na primjer, dugo se nije znalo da je Angela Merkel, po očevoj liniji, porijeklom Poljakinja. Njezin djed Ludwig Kaźmierczak potječe iz Poznana u Poljskoj, koji se do 1945. zvao Posen i nalazio u tadašnjoj Njemačkoj. On je tada u Poznan poveo i svoju njemačku zaručnicu Margarethe. Kasnije je par emigrirao u Berlin, a poljsko su prezime Kaźmierczak promijenili u Kasner, što je djevojačko prezime njemačke kancelarke. Ali i nakon što je emigrirala, porodica Kasner je ostala u vezi sa svojim poljskim rođacima. Tako je djed 1930. zajedno sa svojom njemačkom suprugom posjetio obitelj u Poznanu, a Poljaci su uzvratili posjet i bili u Berlinu. Iako je promijenio ime, djed Angele Merkel je uvijek isticao svoje poljsko porijeklo. Njegov sin Horst Kasner je otac Angele Merkel.
Djevojka sa sela
Horst Kasner rođen je u Berlinu i od 1948. godine studirao je teologiju na univerzitetima u Heidelbergu i Hamburgu. Dana 17. jula 1954. godine on i supruga dobili su djevojčicu, koju su nazvali Angela Dorothea. Roditelji djevojke bili su obrazovani ljudi: majka Herlind bila je učiteljica engleskog i latinskog jezika, a otac, luteranski svećenik, ujedno je bio i nastavnik teologije na univerzitetima u Hamburgu i Heidelbergu. Kad je Angela imala samo nekoliko sedmica, roditelji su se preselili iz Zapadne Njemačke, koja se ubrzano razvijala iz ratnih ruševina u novu gospodarsku silu, u puno nerazvijeniji DDR.
U to doba vlast u Istočnoj Njemačkoj već je u potpunosti preuzeo SED (Sozialistische Einheitspartei Deutschlands ili Jedinstvena socijalistička partija), koji je provodio marksističko-lenjinističku doktrinu izgradnje "novog čovjeka", koji neće biti pod utjecajem građanske ideologije i religije. U takvim okolnostima Horst Kasner postao je župnik u selu Quitzov u kojem je živjelo 356 stanovnika. No, unatoč istočnonjemačkom komunističkom režimu, koji je blisko surađivao sa Sovjetskim Savezom, Kasnerima nije bilo loše jer novi pastor se s porodicom smjestio u župnom dvoru, imali su vrt u kojem su uzgajali povrće i dvije koze. Bio je to relativno pristojan život u provinciji.
Puno je važnija bila politika koju je zagovarao otac Angele Merkel. Iako su komunisti opisivali religiju kao opijum za narod, ipak su pokušavali naći saveznike u Crkvi, a Kasner je spadao među evangeličke svećenike koji su nastojali održavati dobre odnose s vlastima. Dobio je nadimak "Crveni Kasner", iako nema dokaza da je špijunirao za tajnu službu Stasi. Međutim, zalagao se za konstruktivan odnos crkvenih i državnih vlasti u DDR-u, što je njegovoj porodici osiguralo privilegije poput toga da su imali dva automobila. Poslije tri godine u Quitzowu premješten je u mjesto Templin, udaljeno 80-ak kilometara od Berlina, gdje su u idućim godinama odrastali Angela, njezin mlađi brat Marcus i sestra Irene. To je šumovit kraj s puno jezera, i Angela Merkel je ponekad pričala kako je imala lijepo djetinjstvo. Ali, otkrila je i nepoznat podatak, da je bila motorički slabija od druge djece i sve do dvanaeste godine nije se znala normalno spustiti po stepenicama ili niz brijeg, nego bi najprije vizualizirala put, i tek potom napravila prvi korak.
Kada je imala sedam godina dogodile su se dvije važne stvari u njezinu životu - 13. augusta 1961. istočnonjemačke vlasti podigle su Berlinski zid, a ubrzo nakon toga krenula je u školu.
Tokom školovanja bila je dobra učenica, recimo Siegfried Kinzel, koji je predavao fiziku, opisao ju je kao "idealnu učenicu, samopouzdanu, ali ne i štrebericu". Međutim, kada se radilo o karakteru Angele Merkel, sjećao se profesor Kinzel, "nikada nije mogla biti opuštena" i "bila je oličenje osobe koja se u svakom trenutku kontrolira i sabrana je". Ukratko, i kao djevojčica bila je slična kao nakon što je ušla u politiku, tri desetljeća kasnije - staložena i rijetko opuštena. U devetom razredu, koji je pohađala 1970., plasirala se na državno natjecanje u matematici, a te godine pobijedila je i na Olimpijadi ruskog jezika. Ruski je dobro naučila u razgovorima sa sovjetskim vojnicima koji su bili stacionirani u Templinu i okolici i, zahvaljujući tome, otputovala je u Moskvu na Međunarodnu olimpijadu ruskog jezika. Tamo je kupila prvu gramofonsku ploču, singlicu Beatlesa "We all live in a yellow submarine".
Mašina za veš i prezime
Nakon što je maturirala 1973., otišla je u Leipzig na petogodišnji studij fizike na prestižnom Univerzitetu Karla Marxa. Imala je devetnaest godina kada je napustila porodicu i počela samostalan život. Ali to nije bila jedina velika promjena u njezinu životu. Tokom studija Angela Kasner postat će Angela Merkel. Sa svojim prvim suprugom Ulrichom Merkelom Angela se upoznala 1974. godine tokom sastanka razmjene mladih studenata fizike koji su u DDR stigli iz Moskve i Lenjingrada. Počeli su zajedno živjeti 1976., a već sljedeće godine su se vjenčali u crkvi u Templinu. Nakon završetka studija preselili su se u Berlin, unajmivši mali stan u blizini Belinskog zida. Brak je prilično brzo pukao. Godine 1981. par se razdvojio, a 1982. su podnijeli zahtjev za službeni razvod. U jednom od svojih intervjua o svom prvom braku rekla je otprilike ovako: "Od prvog supruga dobila sam mašinu za veš i prezime Merkel."
Urlich Merkel se kasnije ponovno oženio i ima sina, a živi u Dresdenu i glasa za Zelene. Kada su ga novinari pitali može li zamisliti situaciju u kojoj se njihov brak nije raspao, dao je ironičan odgovor: "Da smo danas još uvijek zajedno, u najboljem slučaju bio bih Angelin tjelesni čuvar."
U Leipzigu je Angela Merkel slovila kao marljiva studentica, premda je kasnije priznala da joj nije dobro išla eksperimentalna fizika. Unatoč svemu diplomirala je uglavnom s visokim ocjenama, osim u jednom predmetu: tjelesnom odgoju, gdje je čak pala u trčanju na 100 metara pa je morala ponoviti ispit. To, ipak, nije bila prepreka da se kao diplomirana fizičarka zaposli u berlinskoj Akademiji nauka, gdje je provela dvanaest godina, do 1990. Svakodnevno je na posao stizala već u 7.15, što je navika koju je zadržala i kao ministrica pa premijerka, na užas svojih saradnika.
Naučna karijera Angele Merkel nije bila osobito uspješna. Neki tadašnji saradnici su opisali da je "vegetirala bez iluzija, a strast bi se pojavila samo u vezi s usamljeničkim biciklističkim turama po Brandeburgu". U stvarnosti, Angela Merkel je nakon fakulteta željela dobiti posao asistentice za nauku na Visokoj tehničkoj školi u Tirginiji, ali nije prošla, zbog, tada, uobičajenog razloga.
U jednom trenutku prišla su joj dva saradnika službe sigurnosti i otvoreno ponudili saradnju, ali izvukla se riječima kako je po naravi brbljava i da sve tajne odmah ispriča suprugu. Ostavili su je na miru, ali od posla na Visokoj školi nije bilo ništa, i tako je završila u Središnjem institutu za fizikalnu kemiju u sklopu Akademije nauka, kao jedna od 1369 tamošnjih naučnika.
Angela Merkel je povremeno izjavljivala da je s vremena na vrijeme pomišljala na iseljenje iz DDR-a. Vlasti su joj dozvolile da 1986. otputuje u Zapadnu Njemačku, na svadbu sestrične. Posjetila je Hamburg, a odatle otišla u Konstanz i Karlshrue, gdje se susrela s jednim profesorom koji je prebjegao iz DDR-a, a potom se vratila u Berlin. Jednostavno, nije bila disident.
Isto tako, Angela Merkel nije pripadala aktivistima iz ranih dana koji su utrli put mirnoj revoluciji u Istočnoj Njemačkoj, koja je srušila ortodoksni komunistički režim Ericha Honeckera. Politički se aktivirala punih šest sedmica nakon rušenja Berlinskog zida, nekoliko sedmica prije Božića 1989., kada je odlučila sudjelovati u Demokratskom uzletu (Demokratischer Aufbruch, DA), građanskom pokretu za demokratizaciju. Do tada komunistički sistem već se urušio, u novembru je u Leipzigu prosvjedovalo 250.000 građana, a još stotine hiljada u drugim gradovima. Situacija je mjesecima bila užarena i postojala je realna opasnost da režim na prosvjednike pošalje policiju i vojsku. Unatoč tome, otpor je rastao i režim je kolabirao. Angeli Merkel je bilo drago, no kako je kasnije priznala, u jesen 1989. ona još nije razmišljala da je moguće ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke. Njezin otac bio je još zadrtiji: Erich Kasner se protivio ujedinjenju, zbog čega je kasnije često doživljavao kritike.
Obična saradnica
U decembru se pojavila u sjedištu Demokratskog uzleta i sa svojim šefom Klausom Ulbrichtom odlučila pristupiti nekoj političkoj stranci. On se odlučio učlaniti u SPD i čak su otišli na skup socijaldemokrata koji se održao u jednoj crkvi u Treptowu na jugoistoku Berlina. Ulbricht se politički angažirao i kasnije postao gradonačelnik gradića Köpenicka (koji je od 2001. berlinski okrug Treptow-Köpenick), a Angela Merkel je angažman potražila kroz DA. Osamdesetak osnivača Demokratskog uzleta bili su među pokretačima antikomunističkog revolta, a već u decembru 1989. DA je održala kongres i postala stranka. U programu DA zahtijevala se demokratizacija, pravo na mogućnost ujedinjenja, a jaka je bila i ekološka komponenta.
Angela Merkel je pristupila nakon spomenutog kongresa i brzo napredovala od obične saradnice, preko predstavnice za odnose s medijima, do članice predsjedništva. Kao nekada u školi, bila je marljiva, ali njezina stranka se našla u problemima. Naime, u martu 1990. bili su zakazani višestranački izbori u DDR-u, da bi samo nekoliko dana ranije otkriveno da je čelnik DA, odvjetnik Wolfgang Schnur, u prošlosti bio saradnik Stasija. DA je bio uništen, na izborima su osvojili svega 0,2 posto glasova, a Angela Merkel je razmišljala o povratku na posao, u Akademiju nauka.
Pobijedio je istočnonjemački CDU predvođen Lotharom de Maizièreom, ali bilo je poznato da se on ne slaže s Helmutom Kohlom, njemačkim kancelarom i liderom "pravog" CDU. Kohl je zagovarao ujedinjenje, čemu se protivio de Maizière, kojem su poznanici preporučili Angelu Merkel, kao "kći lijevog pastora", kao zamjenicu vladina predstavnika za odnose s javnošću. Ubrzo se iskazala na novom poslu, hvalili su je Weltov berlinski dopisnik Detlev Ahlers, ali i komunistički dnevnik Neues Deutschland, kao "najbolji službeni izvor u Istočnom Belinu". Ali bila je to kratkotrajna vlada jer Njemačka je ujedinjena već 3. oktobra 1990. Istovremeno su u DA odlučili kolektivno pristupiti CDU, a Angela Merkel je vodila skupinu za rad i socijalna pitanja. Kandidirala se i za vodstvo DA, ali je ispala u prvom krugu. U zapadni CDU je ušla u augustu 1990., a već dva mjeseca kasnije, dobila je mjesto ministra-savjetnika u Uredu za medije i informacije savezne njemačke vlade, gdje su trebali kadrove s Istoka. Istovremeno je u izbornoj jedinici Mecklenburg-Vorpommern bila na CDU-ovoj listi za Bundestag. Njezin politički zaštitnik bio je Günther Krause, blizak Kohlov suradnik. Uspjela je i 20. decembra 1990. postala članica nacionalnog parlamenta, ali toga dana nije mogla ni slutiti da će za samo nekoliko sedmica postati savezna ministrica za pitanja žena i mladeži.
To je postala zahvaljujući Helmutu Kohlu koji je smatrao da vlada mora odražavati regionalni sastav Savezne Republike Njemačke. Prije izbora Angela Merkel je inicirala prvi razgovor s Kohlom, koji je u to vrijeme tragao za kandidatima iz bivšeg DDR-a, a želio je povećati i broj žena u njemačkoj vlasti. U kratkom razmaku susreli su se dva puta, a Kohl je, bez njezina znanja, zatražio od tajne službe njezin dosje. Kada je vidio da unutra nema mrlja, 18. januara 1991. proglasio je Angelu Merkel ministricom u svojoj vladi.
Njezin je politički uspon bio nevjerojatno brz, ali donio joj je i nadimak "Kohlova curica". Mediji su joj predbacivali da se loše odjeva, da se "ne ponaša ministarski" pa i da "puši u javnosti". To ju je ljutilo, ali s druge strane, nije se mogla potužiti na manjak pozornosti. Međutim, unutar CDU još uvijek nije imala stvarnu moć, što se vidjelo kada je potkraj 1991. doživjela poraz na unutarstranačkim izborima u Brandenburgu, svojoj izbornoj bazi.
Taj poraz ipak nije utjecao na njezinu političku karijeru. Samo nekoliko sedmica kasnije kandidirala se na stranačkom kongresu u Dresdenu za zamjenicu predsjednika CDU. Postala je Kohlova zamjenica, iako u stvarnosti nije imala prevelik utjecaj jer je on vladao čvrstom rukom. Zbog toga je prilično iznenađenje izazvalo njezino imenovanje ministricom okoliša poslije izbora 1994., jer se nikada nije bavila ovim područjem, koje u Njemačkoj ima veliku političku važnost. Međutim, već 1995. uspješno je organizirala Summit UN-a o klimi, koji je održan u Berlinu, i uspjela uskladiti stajalište predstavnika 130 država. U iduće tri godine etablirala se kao najvažnija političarka u stranci kojom su oduvijek vladali muškarci, a novi uspon uslijedio je u novembru 1998., iako je nešto ranije CDU poražen na izborima od SPD-a na čelu s Gerhardom Schröderom.
Na kongresu CDU u Bonnu, čelnik frakcije CDU/CSU Wolfgang Schauble predložio ju je za glavnog sekretara stranke i izabrana je uvjerljivom većinom. Schauble nije bio u dobrim odnosima s Kohlom i mislio je da će moći manipulirati Merkelovom, a to se ubrzo pokazalo kao ogromna pogreška ovog utjecajnog političara.
U idućih 12 mjeseci CDU je trijumfirao na izborima u nekoliko njemačkih saveznih država, kao i izborima za Europski parlament. Onda je 5. novembra 1999. izbila afera koja je pokopala karijeru Helmuta Kohla. Otkriveno je da je CDU financiran iz tajnih fondova s milion maraka, što je Kohl odbacio, da bi u decembru konačno javno priznao da se stranka financirala na zakonski nedozvoljen način, pri čemu je on preuzeo 1,5 do 2 miliona maraka.
Skandal je doslovno paralizirao CDU, a onda je potpuno neočekivano na scenu stupila Angela Merkel. Ona je 22. decembra 1999. u FAZ-u objavila članak u kojem je poručila da je Kohlovo vrijeme nepovratno prošlo. "Stranka sada mora naučiti trčati, mora steći hrabrost da u budućnosti ulazi u bitke s političkim protivnicima i bez svojega staroga kljuseta (kako je Kohl sebe nazivao, op.a.). Mora učiniti ono što čine pubertetlije - odlijepiti se od roditeljskog doma, krenuti vlastitim putem", napisala je Angela Merkel i pozvala CDU da se distancira od Helmuta Kohla.
On joj ovo nikada nije oprostio. "Angela Merkel nema pojma ni o čemu. Gospođa Merkel ne zna čak pravilno koristiti nož i vilicu", rekao je Kohl 2014. novinarima Spiegela u opsežnoj autobiografiji.
Fantom iz opere
To je shvatila i CDU-ova baza i na stranačkim izborima 10. aprila 2000., Angela Merkel je izabrana za predsjednicu Kršćansko-demokratske unije, s podrškom 897 od ukupno 935 delegata. "Je li ona žena koja raščišćava ruševine ili spasiteljica?" glasio je naslov-pitanje u Tageszeitungu.
Odgovor je uslijedio dvije godine kasnije. Pokazalo se da su problemi preduboki. Na parlamentarnim izborima 2002. nije dobila dovoljnu potporu unutar vlastite stranke, a niti potporu sestrinske stranke bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU) te se kao vođa opozicije nametnuo lider CSU Edmund Stoiber. U srazu sa socijaldemokratskim kandidatom i tadašnjim kancelarom Gerhardom Schröderom, Stoiber je izgubio izbore, i ona se tek nakon spomenutog izbornog poraza nametnula kao istinska predvodnica opozicije.
Na mjestu lidera opozicije zalagala se za reformu njemačke ekonomije i zakonodavstva kojim bi se poslodavcima omogućilo da lakše otpuštaju radnike te povećaju broj radnih sati u sedmici. Istovremeno zalagala se za smanjenje socijalnih prava, a sve u cilju povećanja konkurentnosti njemačke ekonomije. Tražila je i jačanje njemačko-američkih veza te je u proljeće 2003., unatoč suprotnom stavu javnosti u Njemačkoj, podržala američku invaziju na Irak, što je izazvalo kritike i etikete da je američka poslušnica.
Onda je 2005. koalicija CDU i CSU imenovala Angelu Merkel za svog kandidata za kancelarsko mjesto na parlamentarnim izborima iste te godine 18. septembra. Koalicija kojoj je Merkel bila na čelu odnijela je tijesnu pobjedu osvojivši 35,3% glasova, dok je koalicija socijaldemokrata i zelenih dobila 34,2% glasova. U prvi mah obje su koalicije proglasile pobjedu na izborima, a nakon tri sedmice pregovora dogovorena je velika koalicija CDU, CSU i SPD-a, a na mjesto kancelara Njemačke prvi put u historiji došla je žena. U svom prvom obraćanju javnosti s mjesta kancelara (30. novembra 2005.) objavila je da su njezini glavni ciljevi unapređenje njemačke ekonomije i smanjenje broja nezaposlenih. Nakon prvih sto dana provedenih na kancelarskom mjestu anketa je pokazala da Merkel ima najveći postotak podrške javnosti otkako se (od 1949.) takva anketa provodi.
Na parlamentarnim izborima 2009. godine izabrana je drugi put za njemačku kancelarku, pobijedivši sa svojim CDU-om SPD s kojim je do tada bila u tzv. velikoj koaliciji. Koalicijski partner u novoj vladi su joj liberali FDP.
U međuvremenu se drugi put udala, sada za Joachima Sauera, diskretnog kvantnog hemičara koji mrzi javne nastupe. Vjenčali su se u Berlinu 30. 12. 1998., a o tome nisu obavijestili niti roditelje. Sauer je sin slastičara, rođen 1949., i iz prijašnjeg braka ima dvojicu sinova. Veliki je ljubitelj opere, ali kako ne voli javnost, u medijima je prozvan "Fantomom iz opere". Njih dvoje povezuje i strast prema planinarenju, a često su vikende provodili u porodičnoj vikendici u blizini Templina. Iako su u braku više od dva desetljeća, samo nekoliko puta su govorili o tome kako žive kada su sami, pa se zna da on pravi dobre kolače, a ona "priprema odličnu pečenu gusku s krompirima".
Trijumfirala je na izborima za Bundestag 2013., a onda 2017. i četvrti put zaredom. Prije prošlih izbora u Njemačkoj Angela Merkel je dugo razmišljala o ponovnoj kandidaturi. Imala je dobre razloge za to. Ljeto 2015. bilo je prekretnica jer ju je milion izbjeglica gotovo koštalo kancelarskog položaja, a izbjeglička kriza je snažno potresla njezinu stranku.
Ono što je dovelo do njezine konačne odluke za četvrti mandat moglo se objasniti političkim okolnostima izvan Njemačke. Donald Trump na vlasti u SAD-u, Brexit, kriza EU, desničarski populizam koji je rastao i u Njemačkoj, Putin, Erdoğan - za mnoge je Angela Merkel bila sigurna luka u ovo nemirno doba. Kao protestantkinja je osjećala obavezu da ostane čvrsta i ne pobjegne glavom bez obzira kada se pojave izazovi. I pobijedila je četvrti put.
To je bilo više nego dovoljno. Sada se sa scene povlači najvažnija europska državnica u 21. vijeku, i došlo je vrijeme za nova lica u njemačkoj politici.
