Vozeći se sarajevskim tramvajem prije nekog vremena, ispred mene je sjedila žena sa djevojčicom koja je imala najviše 4/5 godina. U vožnji od Marijin Dvora pa do ulice Obala Kulina-bana nisam mogla a da ne čujem razgovor majke i kćerke ili bolje reći mnogobrojna pitanja koja je djevojčica postavljala zainteresirana svime što se nalazilo oko nje, u tramvaju, a onda i van njega dok je gledala kroz tramvajski prozor.
Pomislila sam kako li je biti na mjestu te majke koja se trudila dati odgovor na svako djevojčicino pitanje, ali neka su ostajala i bez odgovora, da li zbog neznanja ili je jednostavno ignorisala djevojčicina pitanja zbog umora.
Stigosmo do Drvenije, mog konačnog odredišta, a djevojčica još jednom postavi majci pitanje i upita 'šta je ono?', upirući svojim malim prstićem u žutu zgradu pored Miljacke.
Dok sam izlazila iz tramvaja i koračala preko mosta Drvenija posmatrala sam tu impozatnu građevinu s lijeve strane Miljacke, zanimljivog izgleda i jarke žute boje. Znala sam da se tu nalazi srednja škola jer bih često sretala učenike u mantilima na pauzi od školske nastave kako veselo ćaskaju. Danas je to zgrada Srednje škole poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti, a većini, barem onima starijima, poznata je kao zgrada Ženske gimnazije.
I danas je zanimljiva i posebna zbog programa koje nudi đacima, ali njena historija je još mnogo zanimljivija. Zgrada je postala simbol vremena i borbe, a njena historija sazdana je životima, emocijama i radom djece i učitelja. No, krenimo redom. Priča o njoj počinje ne tako davno, ali ipak u nekom drugom stoljeću...
Od komande do škole
Zgrada škole izgrađena je 1898. godine u neorenesansnom stilu, a objekat je građen u dvije faze. Do 1934. godine služi uglavnom vojnoj svrsi, oficirima, zatim za potrebe sporta, izdavala se sala ili su je koristili učenici tadašnjih gimnazija.
Međutim, zbog povećanog broja učenica Ženske gimnazije koja je do tada bila smještena zajedno sa Drugom muškom gimnazijom odlučeno je da se škola adaptira za potrebe izvođenja nastave. To je i urađeno, a škola je realno počela sa radom u novim prostorijama 18. februara 1935. godine.
Danas je sasvim normalno da djevojčice polaze u školu, taj čin je lijep i radostan, ali nekada je to bio veliki revolucionarni korak u historiji naše zemlje. Naime, priča počinje ne tako davno, ali ipak u nekom drugom stoljeću, davne 1925. godine 20. stoljeća kada se osniva Prva ženska gimnazija. Počinje svoje postojanje i rad nespremna, ali sa velikom željom i potrebom da postoji.
Učenice koje su do tada završavale školu obično su polagale razredne ispite na kraju godine u jednoj od dvije tada postojeće muške gimnazije u početku kao privatistice a kasnije, od 2. augusta 1918. godine je dozvoljeno da se upisuju kao redovne učenice u muškim gimnazijama. S vremenom se broj učenica povećavao i stvorila se potreba da se organizuje zasebna ženska gimanzija koja sa radom počinje 1925. godine.
Zgrada Ženske gimnazije
Tadašnji direktor gimnazije Stevan Brakus brinuo je o učenicama i školi, njihovom radu, odmoru i sigurnosti. Tražio je i čuvara škole i dvorišta da bi učenice bile potpuno sigurne i nenarušenog ugleda što je dovelo do povećanja broja upisnaih djevojčica i pomoglo njihovm razvoju.
"Bilo je vrlo teško upisati se u tu školu, bio je prijemni ispit na kojem se polagao srpski jezik i matematika. Ako se nisu uspjele upisati u prvoj godini mogle su ponovo pokušati naredne godine. Izučavali su se uglavnom gimnazijski predmeti. Interesantno je da je tada direktor gimnazije stanovao u školi. Na taj način je doprinosio 'čuvanju obraza' ženskih učenica u školi. Imao je stan u školi i brinuo se o njoj. Vrata dvorišta su bila zatvorena i djevojke nisu mogle izlaziti vani", ispričala je u razgovoru za Raport direktorica Srednje škole poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti Seada Velagić.
U prvih deset godina svog postojanja gimnazija je bila gost, odnosno dijelila je prostorije sa Drugom muškom realnom gimnazijom - jedni su dolazili prijepodne drugi poslijepodne i tako je rasla i jačala. Nakon toga se postavilo pitanje potpunog osamostaljivanja tako da je svoje prostorije dobila 1935. godine u zgradi bivše divizije u Dobrovoljačoj ulici na broju 161.
Važno je napomenuti da su se imena ulice mijenjala, ali ulica i zgrada ostale su iste.
Prvi put na karti grada iz 1937. godine, zgrada je označena kao Ženska gimnazija. Ova obrazovna ustanova za djevojke predstavljala je prvu školu i perioda Kraljevine SHS, kavlifikovanu kao gimnazija.
Neorenesansni stil gradnje
Zgrada je građena u dvije faze, prvu fazu je projektovao i radio češki arhitekta Hans Niemeczek a drugu, proširivanje i dogradnju Josip Vancaš.
Prvobitna zgrada Mjesnog zapovjedništva predstavljala je trospratnicu izgrađenu u neorenesansnom stilu. Vlasnik nekretnine do 1898. godine je bio veleposjednik Javer eff. Baruh, od kojeg Vrhbosanska nadbiskupija u Sarajevu kupuje nekretninu. Poduzetničkog duha, nadbiskup Stadler odmah po obavljenoj kupovini objekat izdaje u zakup austrougarskoj vojsci.
Zbog centralizacije svih vojnih komandnih službi i potrebe za povećanjem prostora, 1898. godine vojna uprava austrougarske vojske povjerava arhitekti Josipu Vancašu izradu projekta dogradnje prema zapadu i adaptaciju postojeće zgrade. Vancaš projektuje i vrši nadzor, a dogradnja je bila povjerena poduzetničkoj firmi u vlasništvu I. Holza i F. Wymlatila".
Izgradnja nove zgrade započela je sredinom jula 1898. godine, a završena je sredinom juna 1899. godine. Zgrada je dograđena u istom neorenesansnom stilu prema zapadu oko središnje postavljenog svjetlarnika.
U originalnoj formi u suterenu je bila smještena kuhinja i blagovaonica za oficire, magacin, arhiv i ostave." Prizemlje, prvi i drugi sprat su bili rezervisani za kancelarije, a na trećem spratu su se nalazile prostorije za društveni život.
Radovi na rekonstrukciji zgrade
Zgrada škole je kao i sve ostalo za vrijeme rata u BiH '92-95., prolazila kroz period razaranja.
Godine 1997. ratne štete su djelomično sanirane i prostor adaptiran. Popravljeno je 20 prozorskih okna, okrečena je škola i ostakljeni prozori, sala adaptirana, a na prozore stavljene zaštitne mreže, dok je kotlovnica adaptirana za rad i grijanje škole.
Također, adaptirana je i opremljena laboratorija za izvođenje praktične nastave za prehranu, poljoprivredu i veterinu te u takvom duhu škola ulazi u 21. stoljeće. To je ujedno i posljednja rekonstrukcija škole.
Godine 2009. zgrada dobija službeni naziv JU Srednja škola poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti, a direktorica ove ustanove Seada Velagić za Raport govori o današnjoj svrsi škole, aktivnostima koje provode te onome što je neophodno poboljšati.
Škola i tvornica
"Mi smo škola 4 u 1, tako smo koncipirani, nudimo trogodišnje i četverogodišnje obrazovanje. Poljoprivredna struka sa odjeljenjima Fitofarmaceut agrotehničar koji je novi smjer, potom Poljoprivredni tehničar po čemu je poljoprivredna struka prepoznatljiva, zatim Cvjećar-vrtlar, Voćar-vinogradar-vinar, Farmer, Veterinarski tehničar, Prehrambeni tehničar, Kozmetički tehničar, Nutricionist tehničar, Frizer, Pekar, Mesar, te Prerađivač mlijeka.
Fitofarmaceut agrotehničar i poljoprivredni tehničar su 4-godišnja škola i bez ikakvih problema učenici nakon toga mogu nastaviti školovanje na fakultetu", govori direktorica škole.
U prehrambenoj struci, od 4-godišnjih zanimanja, odnosno tehničara jesu nutricioni i prehrambeni tehničar; a od 3-godišnjih zanimanja su pekar, mesar i prerađivač mlijeka.
U uslužnim djelatnostima imaju kozmetičkog tehničara i frizera - ono po čemu je škola na prvu prepoznatljiva te još veterinarskog tehničara. Škola danas/trenutno broji 645 učenika, ispričala nam je direktorica Velagić.
Dodaje da je najveći broj učenika koji je škola imala - 1400, ali s obzirom na sve veći odlazak mladih van granica BiH zbog političke i ekonomske situcije u državi, tako je padao i broj učenika u ovoj školi.
"Ovo je jedina škola koja je u isto vrijeme i obrazovna institucija i tvornica. Imamo i PDV broj jer u podrumu škole imamo svoje prizvodne kapacitete: pekaru, mesaru, gljivaru, dio za preradu mlijeka i sve što učenici tu prozvode mi prodajemo. Pravimo sendviče za učenike naše škole, ali i drugih škola. Imamo i socijalni program za učenike koji su slabog imovinskog stanja te za njih obezbjeđujemo besplatne obroke", ističe direktorica i dodaje da sve to učenici sami prave u sklopu praktične nastave.
Škola je 2001. godine ušla u EU-VET sistem (program je akronim od EU-Evropska unija i VET-stručno obrazovanje i obuka). Taj sistem priprema učenike za tržište rada. U prvoj godini imaju jedan dan praktične nastave, u 2. godini dva dana, i u 3. godini tri dana prakse.
"To je super osnova za Zakon o dualnom obrazovanju koji treba da uđe u primjenu. Mi smo ovim programom otvorili vrata za taj sistem. Godinama djeca rade ne samo kod nas u školi već i kod poslodavaca; ugovore potpisuju tri strane - roditelji, škola i poslodavac", dodaje Velagić.
Radionice u podrumu
U podrumu zgrade danas se nalaze radionice: kozmetički i fizerski salon škole. Na prvom spratu se nalazi hemijska laboratorija. Škola ima i specijalizirani kabinet za biologiju i mikrobiologiju, za veterinarsku struku i informatički kabinet. Za cvjećare imaju poseban odjel u učionicama gdje učenici pokazuju svoju kreativnost, te kino salu za izvođenje školskih priredbi i predstava.
"U frizerskom salonu možemo pružati usluge i trećim licima, imamo cjenovnik, ali mi to više radimo dobrovoljno", pojašnjava direktorica.
Od posljednje obnove zgrade koja je izvršena poslije rata u BiH, do danas nisu vršene značajne rekonstrukcije.
"Kad sam aplicirala za poziciju direktora u elaboratu sam izdvojila dvije stavke koje potrebno rekonstruisati, to su: fasada i vanjska stolarija. Nedavno smo dobili donaciju od Ministarstva za gromobran koji škola nikada nije imala te za električne instalacije", navodi Velagić i dodaje da je veliki dio instalacija škola obnovila svojim sredstvima.
Među najvažnijim radovima, direktorica ističe da bi trebali izvući vlagu iz podruma jer je škola ispod nivoa Miljacke.
"Zatim da se škola okreči nakon obnove fasade i zamjene vanjske stolarije te da se obnovi sala za fizičko", ističe direktorica škole Seada Velagić.
Nacionalni spomenik BiH
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je zgradu Ženske gimnazije u Sarajevu proglasila nacionalnim spomenikom BiH 6. juna 2012. godine.
Do danas zgrada je državno/gradsko vlasništvo. Korištena je za potrebe vojske, a potom kao zgrada škole – Prve ženske gimnazije, potom Prve i Druge ženske gimnazije, zatim O.Š. Petar Kočić i Fiskulturne škole, a od 70-tih godina Srednja škola poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti.
Postala je poznata po tome što je omogućila velikom broju učenica da steknu građansko obrazovanje, pripreme se za određene službe i omoguće sebi put ka socijalnoj i finansijskoj nezavisnosti. Po završetku gimnazije mogle su da nastave svoje školovanje na nekom od fakulteta i budu članice akademske zajednice.
Danas, 27 godina poslije, projektom gradonačlenice Sarajeva Benjamine Karić "Za ljepše lice grada", žuta zgrada s lijeve strane Miljacke će dobiti i novi, ljepši izgled tako što će se izvršiti rekonstrukcija fasade kako bi neke nove generacije
