Kad Zijah Sokolović (73) dolazi u neki grad to je prvorazredna kulturna vijest, pa se tako i Sarajevo raduje što će na „baksuzni“ petak 13. septembara ovaj veliki glumac gostovati u rodnom gradu.
Naime, Zijah će tog dana u JU Centar kulture i mladih Općine Centar Sarajevo na adresi Jelića 1 izvesti svoju predstavu "Lijevo Desno Glumac“.
Mada Zijah nije baš tako čest gost u medijima, on je iz Beča, gdje živi već dugi niz godina, ekskluzivno govorio za Raport.
Sve dolazi iz samoće
Vi nekako uvijek o glumcima – „Glumac je... glumac je...glumac“, „Lijevo, Desno Glumac“. Koliko je glumac danas važan?
„Kad čovjek ode u slobodne umjetnike i onda živi od toga, stalno preispituje šta je glumac, koja je njegova funkcija u životu, da li može od toga da živi, da li od toga može postati poznat, popularan ili čak siromašan. Nekako moja razmišljanja o pozorišnoj umjetnosti i o glumcu dolaze iz te neke samoće. Zato što često putujem i pokušavam da u tom vremenu razumijem čime se bavim. Tako sam pravio prvu predstavu „Glumac je... glumac je... glumac“ prije 46 godina, pa onda „CABAres CABArei“, pa „Međuigre“ pa „Medvjeda“... I sad na kraju, u penziji dolazi „Lijevo, Desno Glumac“. Mislim da su pozorište danas a i glumac jedna vrsta lijeka ili terapije za ljude koji sjede stalno ispred televizije i idu na portale. Nekako pokušaj da oni kao živi gledaoci razmišljaju o životu kojim se živi... Naravno treba i da se smiju, da se oraspolože, treba da ostanu i filozofi, pa čak treba i da se naljute. Zato što je ta ljutnja koja dolazi poslije predstave jeftina. Desetak eura. U životu kad se ljutite može biti veća šteta i sa kamatama.
O čemu govori predstava „Lijevo Desno Glumac“?
„Ova predstava govori o tome da je čitav svijet velika pozornica. Ako je je čitav svijet jedna velika pozornica, onda na njoj ima hiljade i hiljade malih predstava... Tako kažu filozofi... Ako postoji toliki broj predstava onda u njima postoji toliki broj ljudi koji su glumci, koji glume ili iluziju stvarnosti ili su jednostavno glumci te iste stvarnosti u kojoj žive. Znači svi imamo neke uloge“.
Centar za kulturu Jelićeva. Uglavnom ste tu kad dođete u Sarajevo.
„Kad sam bio mali počeo sam da igram u Pionirskom pozorištu. Igrao sam u „Čiča Tominoj kolibi“ , igrao sam njegovog sina i tu sam se počeo pojavljivati sa 6-7 godina.
"Kada sam otišao u slobodne umjetnike bilo je teško pronaći neki prostor gdje bih ja mogao redovno da igram svoje predstave, kao što igram u Ljubljani, Mariboru, Zagrebu, Beogradu, Rijeci...Jedan divan gospodin Bakir, koji nije više među nama, molio me je da dođem u taj prostor i ja sam poslušao njegovu želju i već nekih 15-20 godina igram u Jelićevoj. Tu mi je lijepo, lijepi broj mjesta i u smislu da svaki gledalac od predstave može dobiti to što želi. Nismo daleko, blizu smo i negdje oko 100-150 gledalaca što je pristojno za jednu predstavu, pogotovo ako govorimo o monološkoj strukturi, kao što je ova moja.
Uvijek mi je malo kad boravim u Sarajevu
Bili ste sa suprugom na Sarajevo Film Festivalu. Kako iz Vaše bečke vizure izgleda Sarajevo tih dana?
„U Sarajevo često dolazim, tu imam stan, igrao sam u Narodnom pozorištu Sarajevo „Ivanova“, poslije toga sam radio film s Dinom Mustafićem... Režirao sam predstave... Što se tiče Sarajeva mi još uvijek nismo svjesni koja ljepota umjetnosti se dešava u jednom gradu kao što je Sarajevo. To je grad koji ima fantastične mostove, rijetki su gradovi na svijetu koji imaju takve i toliko mostova na jednom mjestu. Mislim da je SFF fantastičan, zato što grad postaje centar svijeta. Ogromno bogatstvo“.
A kada dođete „običnih“ dana u Sarajevo?
„Postoje dvije vrste sjećanja – prostorno i vremensko. Uvijek mi je malo kad boravim u Sarajevu“.
Kako ste sada sa zdravljem? Imali ste prije nekoliko godina poteškoće?
„Imao sam problema poslije korone sa srcem i to je dosta bilo komplikovano. Međutim, nakon vrlo jednostavne intervencije sada sam dobro. Idem redovno na kontrole, pijem hapove tako da je sve OK. Mogu da radim, nema nikakvih uputstava da bih trebao nešto izbjegavati zato redovno i dalje igram.
