Znam šta ćete reći, slušam to već deset godina. Pitat ćete: 'Pato? Šta se dogodilo s njim? Zašto nije osvojio Zlatnu loptu? Zašto je stalno bio ozlijeđen?' Eh, čovječe. Morao sam odgovoriti na ta pitanja puno prije.
Tim rečenicama Alexandre Pato (32), nekadašnji napadač Milana i brazilske reprezentacije, započinje detaljnu i otvorenu ispovijest koju je objavio The Players Tribune. Punim imenom Alexandre Rodrigues da Silva, prije 15-ak godina slovio je za čudo od djeteta i jednog od najvećih svjetskih talenata, a danas je veteran na zalasku karijere pod ugovorom s Orlando Cityjem. Kako su godine odmicale, tako je krivulja Patove karijere padala, sve dok nije dospio do nogometne anonimnosti u osrednjoj momčadi MLS-a.
"Možda je vrijeme da ispravim neke stvari. Imam 32 godine. Sretan sam. U formi sam. Ne grizem se ni zbog čega i ni zbog koga. Želite li vjerovati tračevima, onda ću vam teško promijeniti mišljenje. Ali ako želite znati šta se doista dogodilo, onda slušajte", piše Pato pa na više od deset kartica rezimira prelomne trenutke svog nogometnog i životnog puta.
Ističe da mu je "Bog dao talent", da su ga već kao dječaka uočili skauti velikih klubova, a prva pogreška bio je, smatra, prerani odlazak od kuće. Kad je 2007. stigao u Milan, prigrlio ga je Carlo Ancelotti i postao mu poput drugog oca.
"Čak je i svojeg psa nazvao Pato. Vidjeli ste onu njegovu sliku s nedavne parade u Madridu, sa sunčanim naočalama i cigarom u ustima? E pa u Milanu je znao doći na trening helikopterom. Živio je u Parmi, a njegova supruga je znala letjeti. Izašao bi iz helikoptera kao James Bond. Ako neko živi sa stilom, to je Carlo."
Najviše je ipak naučio od legendi. U svlačionici je sjedio pokraj Ronaldinha, a Ancelotti bi nakon treninga rekao Seedorfu i Pirlu da mu nabacuju duge lopte kako bi znao kamo treba trčati.
"Pirlo mi je rekao: 'Samo trči i lopta će ti doći'. I uvijek je došla. Tokom druge sezone, jednog sam dana došao vježbati slobodnjake. Znate koga sam zatekao da ih vježba? Pirla. Seedorfa. Ronaldinha. Beckhama. Rekao sam sam sebi: 'Ma danas ću ipak samo gledati.'"
Priznaje da je previše partijao ("ali ne koliko se pisalo"), da je u jednom trenutku izgubio želju za igranjem i živio u svom svijetu mašte. A kad je htio reći šta ga muči, poručili su mu "neka se koncentriram na nogomet". Bio je, kaže, premlad da bi se pobunio.
Serija povreda počela je 2010. godine, kad je izgubio povjerenje u vlastito tijelo.
"Bojao sam se šta će ljudi reći o meni. Išao bih na trening s pomisli da se ne smijem povrijediti. Ako bi me nešto i zaboljelo, nikome to ne bih rekao. Oporavljao bih se od problema s mišićem pa izvrnuo gležanj i nastavio igrati. Bio sam natečen kao lopta, ali nisam htio iznevjeriti momčad. Svima sam htio udovoljiti. To je bila jedna od mojih mana. Ljudi su očekivali da ću zabiti 30+ golova u sezoni, a ja nisam mogao ni izaći na travnjak. Htjeli su krv, znoj i suze. I definitivno su dobili suze. Platio sam visoku cijenu."
S problemima se suočavao od početka karijere. Još dok je igrao u mlađim pogonima Internacionala, na ljekarskom pregledu pronađen mu je tumor u lijevoj ruci, što je bila posljedica naoko bezazlene ozljede.
"Doktor je rekao da odmah moram na operaciju ili će mi amputirati ruku. Bio sam šokiran, doslovno su me 24 sata dijelila od toga da izgubim ruku. Mislite da su si moji roditelji mogli priuštiti tu operaciju? Ha. Svi smo pomislili 'šta ćemo sad?' Srećom, tata je bio kreativan, pokazao je doktoru snimke mojih utakmica i rekao mu 'ne znam kako ću vam platiti, ali samo ne želim da moj sin prestane igrati'. Nemam pojma šta se dogodilo, je li doktor pomislio da sam dobar ili je čuo Božji glas, ali je odgovorio: 'Ne brinite, pokrit ću troškove operacije'. Kažem vam, bilo je to čudo."
Materijalnu nestašicu osjetio je i kad je njegova porodica prilikom probe u Internacionalu trebala prespavati u hotelu. Nisu mogli platiti ništa osim seks-hotela.
"Kaže mi otac: sine, ovo je jedino što si možemo priuštiti. A ja njemu: ma može, tata! Hahaha, nisam imao pojma o čemu se radi. Bio sam premlad. Sjećam se da je u našoj sobi bio jako mali krevet. Taj je hotel bio nasuprot Beira-Rija pa su se ljudi u drugim sobama seksali s pogledom na stadion. Dan-danas se s tatom šalim na tu temu. Da to sad napravi, vjerovatno bi završio u zatvoru."
Iz Milana je 2013. otišao natrag u domovinu, u Corinthians, gdje su ga navijači nakon jednog promašenog penala u četvrtfinalu Kupa htjeli ubiti.
"Promašio sam panenku, bio je to grozan penal, ali nije istina da su me saigrači zbog toga istukli. Istina je da sam se vozio São Paulom s naoružanim tjelohraniteljima i u blindiranom autu s bombama suzavca. Jednog dana navijači su provalili na naš trening s palicama i noževima. Bilo je strašno, događale su se stvari koje nemaju veze s nogometom."
Cijelo to vrijeme u njemu je gorjela želja za povratkom u Evropu. Sljedeći transfer, onaj u Villarreal 2016. godine, osmislio je sam, bez menadžera.
"Nazvao sam Danielea Boneru, kojeg sam znao iz Milana, i pitao ga bi li oni bili zainteresirani za mene. Trener Marcelino ponudio mi je ugovor i eto me u Španiji. Opa! Sam sam realizirao svoj transfer. Kontakti i dobri odnosi, tako ovaj sport funkcionira."
U Villarrealu je proveo jednu sezonu, a onda preko Kine (Tianjin Tianhai) i São Paula lani stigao u Orlando. Iako priznaje da mu je karijera mogla biti drugačija ("lako je sad gledati unatrag i reći šta sam trebao učiniti"), za sebe kaže da je sretan čovjek, da mu je mentalno zdravlje izvrsno te da je još uvijek zaljubljen u nogomet.
"Možda nisam postao najbolji nogometaš na svijetu, ali brate, nešto ću ti reći. Imam nevjerovatan odnos sa svojom porodicom. U miru sam sa sobom. Imam suprugu koju volim. I smatram da imam puno 'zlatnih lopti'. Ako je život utakmica, onda sam pobijedio."
