vremeplov

120 godina brisača: Znate li priču o ovom izumu bez kojeg ni danas ne možemo voziti po kiši?

Brisači su izuzev točkova i volana gotovo jedina komponenta koja je ostala uglavnom ista

Kad su se pojavili prvi automobili niko nije razmišljao o opasnostima vožnje po kiši. To se jednostavno rješavalo zaustavljanjem i ručnim brisanjem nakupljene vode na vjetrobranu, ili riskiranjem vožnje po kiši s nemogućnošću dobre preglednosti. Sve do jednog trenutka prije 120 godina.

Zanimljivo, kako su se automobili decenijama razvijali, od svog postanka do današnjih dana i napredovali u svakom pogledu, brisači su izuzev točkova i volana gotovo jedina komponenta koja je ostala uglavnom ista. Nisu ih zamijenili ni "puhači zraka" i slične ideje koje bi čistile vodu s vjetrobrana, a zanimljiva je i priča kako su nastali. Brisači su danas naš "uobičajen suputnik" za volanom, a zapravo se nikad nismo zapitali kao su i kada nastali.

Ovaj naizgled jednostavan uređaj neophodan za sigurnu vožnju po lošem vremenu, doživio je značajan razvoj početkom 20. stoljeća. U tim ranim danima automobila, vožnja po snijegu ili kiši bez brisača bila je vrlo zahtjevna, međutim to se promijenilo zahvaljujući jednoj dami, Mary Anderson, trgovkinji nekretninama i poljoprivrednici iz Alabame (SAD), koja je 1903. primijetila vozača tramvaja koji je pokušavao tokom oluje s kišom pratiti saobraćaj ispred sebe gurajući glavu kroz prozor.

Ponukana tim neobičnim prizorom upravo je ova Amerikanka izumila prvi uspješan i upotrebljiv brisač vjetrobranskog stakla. Vrlo jednostavne mehaničke konstrukcije, uređaj se u to vrijeme sastojao od drvenih letvica s gumom kojima se upravljalo putem poluga s ručkom u automobilu.

To je omogućilo vozačima da očiste snijeg, kišu ili druge ostatke s vjetrobranskog stakla bez potrebe za otvaranjem prozora, ili napuštanjem vozila, piše Autoklub. Te 1903. godine kada automobila još nije bilo jako puno na cestama, podnijela je zahtjev za patent, no 1905. godine neuspješno je pokušala prodati prava na svoj izum kanadskoj kompaniji Dinning i Eckenstein. Iz kompanije su odgovorili da "ne smatraju izum komercijalno vrijednim", a moglo se čuti i da predstavljaju sigurnosni rizik "jer će vozač biti ometen upravljanjem uređajem i pomicanjem brisača."

No, do 1913. godine proizvodnja automobila je eksponencijalno rasla, a brisači vjetrobranskog stakla postali su standardna oprema. Prvi proizvođač automobila koji ih je standardno nudio na svojim automobilima bio je Cadillac, od 1922. godine. Pritom Anderson nikada nije zaradila niti jedan cent od svog izuma jer su prava na njezin patent istekla 1920. godine.

Napredak po pitanju tehnologije brisača nastavljen je s Williamom M. Folberthom, čovjekom koji je 1919. godine patentirao prvi automatizirani brisač vjetrobranskog stakla. Njegov dizajn koristio je vakuumski sistem za čišćenje vjetrobranskog stakla što je postalo standardna oprema na automobilima 1940-ih i 1950-ih godina.

Međutim, ti su brisači imali ograničenu funkcionalnost i nudili su samo dva nivoa podešavanja: ili su bili uključeni bez prestanka ili isključeni, a u to se vrijeme još nije razmišljalo o kontroli ciklusa rada.

Koncept ciklusa brisača patentirali su kasnije brojni izumitelji, ali je Robert Kearns, profesor inžinjerstva, popularizirao ideju. Motiviran djelomičnom sljepoćom (nije vidio na jedno oko), što mu je otežavalo vožnju po kiši, Kearns je 1962. godine izumio sistem brisača s kontrolom ciklusa brisanja, crpeći inspiraciju iz trepćućeg mehanizma ljudskog oka. Osmislio je i postavio svoj izum na vlastiti Ford Galaxy i kasnije ga predstavio Fordu. Upravi velikog američkog proizvođača izum se svidio, a prvi takav automobil napustio je proizvodnu traku tek 1969. godine.

Uprkos očitim prednostima Kearnsovog izuma, njegov put bio je ipak obilježen problemima. Naime, 1976. je otkrio da je Ford kopirao njegov dizajn, što je dovelo do tužbi protiv Forda, Chryslera i drugih proizvođača automobila.

Tužba protiv Forda završila je izvansudskom nagodbom od 10 miliona dolara 1990. godine. Spor s Chryslerom završio je 1995. godine, kada je Chrysler platio izumitelju 30 miliona dolara. Ali Kearns je u početku tražio gotovo 400 miliona dolara što je danas, a posebno u ono vrijeme bio enorman iznos.

Danas su brisači vjetrobranskog stakla standardni i ključni dio vozila po pitanju sigurnosti prilikom vožnje s padavinama, a u međuvremenu ih je automobilska industrija dodatno poboljšala i to detaljima poput senzora za kišu koji se automatski aktiviraju, pružajući jasnu vidljivost i povećavajući sigurnost na cestama.