Više desetina hiljada muškaraca, žena i djece iz Istočne Bosne u prvoj godini rata pokušava pronaći spas u Srebrenici. U gradu ranije poznatom po bogatstvu olova i srebra uslijedila je humanitarna kriza – nije bilo vode, struje, a hrane sve manje, te su pojedini ljudi umrli od gladi.
Nakon proglašenja Srebrenice zaštićenom enklavom na ovo područje pristigle su snage UN-a koje su bile smještene u bazi u Potočarima.
Radi lakšeg komuniciranja sa stanovništvom pojavila se potreba za prevodiocima, a Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je u sklopu projekta “Životi iza polja smrti”, koji je ostvaren u saradnji sa Memorijalnim centrom Srebrenica – Potočari, zabilježila priče nekoliko mladića koji su u vrijeme rata porodice hranili radeći kao prevodioci za međunarodne organizacije.
Almir Ramić je poput mnogobrojnog stanovništva iz Istočne Bosne sasvim slučajno završio u Srebrenici i počeo raditi kao prevodilac. Tokom svog izbjegličkog puta prisjeća se ogromne gladi koja je vladala u svakom mjestu u koje bi došli.
U mjestu Jadar, gdje je bio izbjeglički centar u kojem je proveo nekoliko mjeseci sa majkom, vidio je kako gladni psi jedu ljudski leš.
“Tu sam prvi put i zadnji put u životu vidio, da čopor pasa bukvalno čeka jednog od njih da umre od gladi da bi se njime nahranili, ali to nije bilo sad da je to bio nekakav životinjski instinkt gdje oni napadnu na taj leš. Bukvalno samo raspore malo kožu i uzmu dovoljno mesa samo da bi preživjeli i onda zajedničkim naporima odvuku taj leš negdje u nekakav žbun”, opisao je Ramić.
Mujo Nukić se sjeća da njegova porodica u Srebrenici nije imala zalihe hrane kada je počeo rat, a da ono što su imali u narednih nekoliko mjeseci nije bilo dovoljno. Sijali su kukuruz i uzgajali kokoške, što im je pomoglo da se donekle prehrane.
“Uglavnom su ljudi počeli da se bave poljoprivredom. Konvoj hrane i sama vrsta humanitarne pomoći koja je dolazila, nije mogla zadovoljiti”, govori on.
Bježeći od ratnih dejstava i gladi sa područja Han-Pijeska, u Srebrenicu je 1993. izbjegao i Admir Jusupović, te počeo raditi kao prevodilac sa svega 16 godina.
Nakon što je jedne prilike razgovarao na engleskom sa vojnikom UNPROFOR-a i pomogao mu oko razvodne kutije za struju, vojnik ga je pozvao da mu i naredni dan pomogne.
“On mi je tada dao jelo. I to je za mene bio cijeli svijet. Tada dobiti malo luksuzniji obrok, koji i ne bi bio obrok po današnjim standardima ali, iz onih lanč-paketa meni su dali taj obrok i da ponesem i kući ako imam porodicu. Ja sam bio presretan, ja sam bio najsretniji mladić u to vrijeme”, rekao je Jusupović.
Juli 1995. godine – susret oči u oči sa smrti i Ratkom Mladićem
Tokom svog rada prevodioci su se susretali sa različitim situacijama, od kojih, kako pojašnjavaju Nukić, Jusupović i Ramić, mnoge su bile izuzetno teške za njih.
Najteža scena za Ramića se dogodila u Konjević-Polju kada je jedne prilike došlo do granatiranja.
“U jednom trenutku ispred nas je došao čovjek sav uplakan, izbezumljen i u obje ruke drži dvoje djece. Djeca su bila negdje između šest i osam godina, koliko se sjećam. Znači on je bio sav izbezumljen, plakao je, molio je. Ja sam to prevodio. A djeca su bila u totalnom šoku, kao da nisu bili ustvari ni svjesni šta se njima dogodilo. Znači oboje djece su imali noge koje su samo visile na komadićima kože, ali nisu plakali i molili su, govorili su ocu: ‘Nije nam ništa’”, kaže on.
U danima kada je Srebrenica počela padati Ramić govori da se rodila određena vrsta neizvjesnosti, ne samo za njega lično, već za sve koji su se našli u Potočarima, bilo u fabrici u kojoj su bili vojnici UNPROFOR-a ili van nje. Gledao je kako od te neizvjesnosti i straha ljudi “privremeno lude” – nekontrolisano počnu plakati i dobijati napade panike, da bi se potom vratili u normalno stanje i normalno razgovarali.
“Znači ta neizvjesnost je trajala do trenutka prelaženja Ljubovijskog mosta. (…) Ne padaju granate, ne puca se, niko ne dolazi da nas traži direktno, ali preživljavanje te neizvjesnosti je bila patnja svoje vrste koju je stvarno bilo teško opisati. U istom trenutku dok vi prolazite kroz to, u svakom trenutku vam je na pameti da ste presretni, jer oni koji su bili van ograde su odvedeni nekakvim autobusima negdje u nekom pravcu gdje smo imali određenih informacija čak i tad da su mnogi izvedeni i strijeljani tu pred autobusima samim dok su kao eto bili evakuisani”, govori on.
Ne može se sjetiti koliko dana od pada Srebrenice je prošlo kada je napustio taj grad, nego da mu je samo javljeno da će on sa vozačem Farukom Mašićem biti u vozilu UNHCR-a u sredini konvoja, te su se uputili prema Bratuncu.
“Sam ulazak prije Ljubovijskog mosta negdje je bio Mladić, koji je, kako je koje vozilo nailazilo, dao im je vojnički pozdrav. Tako da je i nama dao vojnički pozdrav gdje su nam se oči susrele. I onog trenutka kad smo prešli Ljubovijski most bukvalno osjetili smo da smo konačno spašeni”, kaže Ramić koji je u konačnici završio u Zagrebu, a potom u Kanadi.
Kada je stanovništvo počelo dolaziti u Potočare, Jusupović je pomogao nekim da uđu u kamp koji se ubrzo napunio. Njegov prevodilački zadatak tada je bio da ode na put izvan baze, prevodi riječi vojnika i govori stanovništvu da ne paniči.
“Ja sam to govorio kao, kao mašina. Znači govorite i vidite da idu vojnici, da se približavaju vojnici VRS-a, vi govorite da se ništa neće desiti i da je sve uredu: ‘Narode budi miran, ne paničite, ne grupišite se.’ Mada je bilo svega”, kaže on, dodavši da su njemu lično vojnici VRS-a psovali i prijetili, te da je molio vojnike UN-a da ide u kamp. Te prilike vidio je i Ratka Mladića.
Prisjetio se kako se, nakon što su svi evakuisani, popeo na krov zgrade i gledao kako se diže magla u Potočarima.
“To sunce, ta magla, taj dim, te torbe, spoznaja da je tu bilo trideset-četrdeset hiljada duša, a da nema nikoga. Tišina, mukla tišina. Vidite pse, rove po tim stvarima. To je mene tako dirnulo”, govori Jusupović koji je bazu napustio s konvojem holandskih vojnika.
Padom Srebrenice Nukić, kako kaže, čuo je priče da je Vosjka Republike Srpske (VRS) prvo zauzela posmatračka mjesta. On navodi da je čuo priče i da nestaju ljudi koji su ušli u holandski kamp. Dodao je da se bojao za svoj život.
“Prvi dan kad je pala, 11. jula Momir Nikolić je ušao u komandu i rekao da svi civili, odnosno Bošnjaci, lokalno stanovništvo moraju biti predati srpskim snagama. Nakon svih tih da ne kažem glasina što su se događale u tim danima skoro pa da je bilo sigurno da ćemo biti ili ubijeni ili mučeni. Sad uglavnom nisam smatrao da Holanđani mogu zaštititi pogotovo ljude”, kaže on.
Ispočetka su nas smatrali lokalnim stanovništvom. Tek u neka doba smo mi postali službenici Ujedinjenih nacija, odnosno uposlenici Ujedinjenih nacija. I to je jedini razlog zašto smo mi preživjeli Srebrenicu, smatra Nukić.
On je Srebrenicu napustio konvojem desetak dana nakon pada enklave i stigao u Zagreb 21. jula 1995. godine.
Spas u prevodilačkom poslu
I Ramić i Nukić svoj prevoditeljski put, kako kažu, počeli su sasvim slučajno.
“Prvo moje prevođenje je bilo sasvim slučajno, pri posjeti doktora iz Svjetske zdravstvene organizacije, kojem je u jednom trenutku zatrebala pomoć da jednoj pacijentici prevede nešto što je želio reći. Ja sam tu bukvalno uskočio i preveo njegove riječi i on me onda zamolio da siđem sa njim do Srebrenice, da mu pomognem oko prevoda dok je on tu boravio i pomagao lokalnim doktorima pri liječenju pacijenata”, kaže Ramić, koji je tada imao oko 18 godina i dosta dobro poznavao engleski jezik najviše kroz interesovanje za muziku i film.
Nukić je počeo raditi kao prevodilac u aprilu 1994. godine nakon što je slučajno čuo da su Holanđani došli i tražili prevodioce koji znaju engleski jezik.
“Bio je intervju na koji je došao stvarno veliki broj ljudi, djece da apliciraju za to i bio je intervju u holandskom kampu dole u Potočarima. Rezultate određenog broja aplikanata su poslali u Tuzlu, koje su ponovo službenici UN-a pregledali i dali ocjene, i tako da sam ja sa još tri aplikanta postao prevodilac engleskog jezika holandskom bataljonu negdje u aprilu 1994. godine”, navodi Nukić.
On je, kako kaže, uglavnom i isključivo radio u zaštićenoj enklavi Srebrenica. Prevodioci su radili u smjenama, a on i kolega su radili u “Sekciji 5” – sa grupom oficira holandskog bataljona koji su bili zaduženi za komunikaciju sa lokalnom zajednicom.
Ramić je prevodio za UNHCR, čiji su pripadnici, kako je rekao, bili i ranjavani u Srebrenici prilikom obavljanja svog posla. Radeći za “Holanđane”, Nukić kaže da je to bilo više od profesionalnog odnosa, ali da veća prijateljstva nije sklapao.
Za svoj rad prevodioci su dobivali određenu naknadu. Jusupović ističe da novac tada u Srebrenici nije imao neku veliku vrijednost, te da mu na kraju nije novac bio to što ga je spasilo, već potvrda da je prevodilac.
Nukić misli da se plata kretala nešto više od 1.000 njemačkih maraka, a Ramić se prisjeća svoje prve plate od 425 američkih dolara.
“Prvi put kad me UNHCR zamolio da radim isključivo za njih pitali su me kakvu nadoknadu želim, moj odgovor je bio hrana za mene i za moju majku. Radnik UNHCR-a se nasmijao i rekao: ‘Ti ćeš sam sebi kupiti hranu’”, govori Ramić kroz suze.
