Još do konca šezdesetih godina prošlog vijeka vlada u Bonnu nije htjela ni čuti za postojanje istočne, socijalističke Njemačke: kancelar Kurt-Georg Kiesinger (od 1966. do 1969.) je nije htio zvati državom, nego ju je zvao "fenomenom na istoku". Još je veći problem bila granica na istoku: teritorij Poljske je nakon Drugog svjetskog rata duboko zadirao na područje nekadašnjeg Reicha, a s one strane granice su ostali bivši domovi stotine hiljada njemačkih izbjeglica - to je sprečavalo čak i uspostavu diplomatskih odnosa s Varšavom, piše Deutsche Welle.
Svjedok vremena
Socijaldemokrat Willy Brandt je još kao gradonačelnik (zapadnog) Berlina bio svjedokom podizanja Berlinskog zida. Već tada je krenuo "politikom malih koraka" približavanja i velik je uspjeh već bio dogovor o dozvoli posjeta ili tranzita kroz Sovjetsku zonu.
Brandt je takvu politiku nastavio i kao Kiesingerov ministar vanjskih poslova, a kad je i sam stao na čelo njemačke vlade je politika pomirenja s Istokom postala centralna tačka. Njegov ministar vanjskih poslova, član Liberala Walter Scheel je to sažeo: "Tu je riječ o pokušaju prelaska s konfrontacije na kooperaciju."
U konačnici, samo tako se i na Istoku nešto može učiniti: "promjena kroz približavanje", bila je parola Egona Bahra, Brandtovog savjetnika i sive eminencije ove politike pomirenja.
"Nova politika prema Istoku koalicije socijaldemokrata i liberala pod kancelarom Brandtom je okončala šutnju između Bonna i Moskve i okončala ustrajanje u slijepoj ulici zahtjeva prema Istoku kakvu je vodila Savezna Republika Njemačka", sažetak je nedavno preminulog historičara Manfreda Wilkea. Jer i Istok je htio razgovarati, a do dogovora se došlo začuđujuće brzo: već 12. augusta 1970. je potpisan Varšavski sporazum s Poljskom, a 7. decembra je potpisan sporazum i u Moskvi s tadašnjim Sovjetskim Savezom.
Dokumenti su začuđujuće kratki: u samo nekoliko članaka su tu osnovne pozicije kao što je odricanje od nasilnih rješenja, poštivanje postojećih granica u Evropi i odricanje od bilo kakvih teritorijalnih pretenzija. A to znači i priznanje "nove" granice prema Poljskoj.
Nikad viđena svađa u Bundestagu
To su bili sporazumi koji su Brandtu donijeli Nobelovu nagradu za mir, a već 1970. ga je časopis Time proglasio osobom godine. Ali to nipošto nisu bili sporazumi s kojima su se slagali svi u Njemačkoj. Više od godinu dana je trajalo dok se ti sporazumi nisu našli na dnevnom redu Bundestaga, a žestoka, žučna i dugotrajna rasprava - trajala je 22 sata - o tim sporazumima je ušla u historiju ove zemlje. "Još nikad nije neko pitanje toliko uzbudilo duhove našeg naroda, još nikad nisu tako ogorčeno bili suprotstavljeni stavovi", konstatirao je kasnije ministar vanjskih poslova Scheel.
Dramatično je bilo i samo glasanje 23. februara 1972. Kancelar Brandt je računao na parlamentarnu većinu njegovog SPD-a i koalicijskog partnera FDP-a, ali i neki od zastupnika tih stranaka su glasovali protiv. To je navelo tadašnjeg lidera kršćanskih demokrata Barzela da već dan kasnije postavi parlamentarno pitanje povjerenja vladi - i makar je Brandt izdržao to glasovanje, to je ostala politička misterija koja je riješena tek godinama kasnije.
Jer lideru opozicije su nedostajala dva glasa njegovog bloka koja nisu glasovali za pad Brandta. Kako se uspostavilo, tu je svoje prste imala tajna služba socijalističke Istočne Njemačke: zastupnik CDU-a Julius Steiner je bio potplaćen s 50.000 maraka, a zastupnik bavarskog CSU-a Leo Wagner je ionako bio doušnik Stasija. Istok nije htio da Brandt, a s njim i ovi sporazumi propadnu.
"Peta kolona"?
Tek tri sedmice kasnije i nakon iscrpnih pregovora s opozicionim kršćanskim demokratima u kojima su se raščistila sporna pitanja tih sporazuma, tačno prije pola vijeka, 17. maja 1972. su sporazumi opet došli na ratificiranje u Bundestag i u glasovanju se većina zastupnika CDU/CSU-a suzdržala. Sporazum je prihvaćen, ali s tijesnom većinom.
Je li to ustrajanje kancelara Brandta - i upletenost Stasija - potvrda teze da njemački socijaldemokrati još od onda "vode rafinirani propagandni rat" i pokazuju naklonjenost prema Kremlju? Je li i ovisnost Njemačke o ruskom plinu zapravo djelo Willy Brandta? Jer doista su prvi plinovodi i dogovori o nabavi nastali još u njegovo doba.
Danas je i pozicija Njemačke sasvim drugačija: dok je postojala Željezna zavjesa je i Njemačka bila na prvoj bojišnici mogućeg sukoba, sad je ugodno smještena u centru Evrope razmjerno daleko od granice s Rusijom. "Nakon 1989. je uspostavljen posve novi mirovni poredak u Evropi, a u devedesetima je to još prilično dobro izgledalo", misli Rother. A da Njemačka i dalje ustraje na pregovorima, "to ne vidim da je u prvom redu rezultat politike Brandta. Nije samo Njemačka, a nipošto samo njemački socijaldemokrati ti koji su ustrajali u pregovorima s Rusijom", ukazuje historičar, prenosi DW.
Podilaze li njemački socijaldemokrati uporno Kremlju? To je pitanje koje i kancelara Olafa Scholza dovodi do usijanja: "Još od doba Adenauera postoji to krivotvoreno i uvredljivo prikazivanje politike njemačkih socijaldemokrata prema Rusiji. A to me ljuti." Promjenu jasno sažima i član predsjedništva SPD-a Lars Klingbeil: "Ako u stranačkom programu SPD-a i piše kako je sigurnost u Evropi moguće postići jedino s Rusijom, onda u tome vidimo: obzirom na aktuelni rat, to više ne stoji."
Historijska uloga Brandta
Klečao je samo 30 sekundi. Ali Willy Brandt je za pola minute ušao u historiju. Njemački socijaldemokrat je u decembru 1970. bio prvi njemački kancelar koji je stupio nogom na poljsko tlo. Od Drugog svjetskog rata tada je bilo prošlo samo 25 godina, od njemačke okupacije Poljske i njemačkog ubijanja. Brandt je doputovao u Varšavu da bi omogućio novi početak u njemačko-poljskim odnosima, piše DW.
Pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu Brandt je u prijepodnevnim satima 7. decembra polagao vijenac. Položio je vijenac, vratio se korak-dva nazad i zastao na nekoliko trenutaka. Odjednom je kleknuo pognute glave. Tako je ostao klečeći na tvrdom, mokrom granitu. Fotografi su se sjatili oko njega sluteći da će ta fotografija obići svijet.
„Kada jezik zakaže"
„Nad ponorom njemačke historije, pod teretom miliona ubijenih, učinio sam to što ljudi inače čine kada jezik zakaže", napisao je kasnije Brandt u svojim sjećanjima. Brandt je klečao kao grešnik, oslanjajući se na kršćanske motive. Rekao je da se molio da Nijemcima bude oprošteno. On, koji je oduvijek bio protivnik nacista, htio je da njegovom narodu oproste.
Brandt je rekao da to nije bilo planirano. „Moji najbliži saradnici nisu bili manje iznenađeni od reportera i fotografa koji su bili pored mene“, zapisao je on.
Krzysztof Ruchniewicz, profesor historije na Vroclavskom univerzitetu kaže da je i poljska vlada bila iznenađena: „Do tada su to bili 'zli Nijemci'. Predstavljali su ih kao revanšiste. A onda dođe njemački kancelar i klekne, pokazujući spremnost na kajanje.” Poljski historičar kaže da je poljska vlada ispravno shvatila Brandtovu gestu, ali da partijska propaganda nije prestala proizvoditi negativnu sliku Nijemaca.
Većina to nije odobravala
Ruchniewicz kaže da brojni Poljaci nisu ni saznali za tu gestu. Fotografija nije objavljena u poljskim novinama. Tek na dužu stazu je Brandtova politika pokazala rezultate. A Nijemci? Historičarka Kristina Meyer iz Fondacije Willyja Brandta kaže da je Brandtovo klečanje bilo kršenje tabua. Izgleda da većina Nijemaca još uvijek nije bila spremna zamoliti za oprost zbog nacističkih zločina. Ankete su 1970. pokazale da je svaki drugi Nijemac u Zapadnoj Njemačkoj smatrao da je Brandtova gesta pretjerana i odbijao ju je.
Brandt je prilikom tog posjeta potpisao Varšavski ugovor kojim se Njemačka odriče svojih bivših istočnih teritorija, koji su poslije Drugog svjetskog rata pripali Poljskoj. Konzervativna kršćansko-demokratska opozicija je to odbila. A ekstremni desničari su Brandta čak nazivali “narodnim izdajnikom”.
Mnogi historičari sada vide ovaj Brandtov potez kao korak na putu prema ponovnom ujedinjenu Njemačke 1990.
Povratak sjena
Šta je s današnjim njemačko-poljskim odnosima? U Varšavi od 2015. vlada konzervativna stranka Pravo i pravda i to uz apsolutnu većinu. Riječi kao što su nepovjerenje, udaljavanje, paraliza vladaju od tada u medijskim naslovima koji opisuju odnose Varšave i Berlina. Sjene prošlosti se često nadvijaju nad te odnose. Do nedavno se ogorčeno polemiziralo o mjestu na kojem bi u Berlinu trebalo podići spomenik poljskim žrtvama nacista.
„Iz perspektive posljednjih nekoliko godina mogu promatrati to klečanje kao praznu gestu”, kaže Arkadiusz Mularczyk, političar vladajuće poljske stranke Pravo i pravda i dodaje: „Iza toga nije stajalo ništa. Kakva je to isprika za zločine ako potom nije uslijedilo obeštećenje Poljske?“ Mularczyk je predvodio parlamentarnu komisiju koja je formulirala reparacijske zahtjeve Poljske prema Njemačkoj.
Poljski historičar Ruchniewicz kaže da ga današnji njemačko-poljski odnosi podsjećaju na one iz sedamdesetih, ali danas je potpuno drugačije vrijeme – Njemačka i Poljska imaju brojne ugovore, granice su sigurne, obje zemlje su u Evropskoj uniji: „Ali simbolična komponenta koju je Brandtova gesta donijela sa sobom nije usvojena.”
U Njemačkoj je napravljena zlatna kovanica od dva eura s motivom Brandtovog klečanja, predstavljena je i poštanska marka, a planirani su simpoziji. Ruchniewicz kaže da poljska strana nije ništa planirala. Na Trgu Willyja Brandta u Varšavi, jedva 200 metara od mjesta na kojem se sve odigralo, postoji spomenik koji podsjeća na Brandtovu gestu. Znači li taj trenutak nešto današnjim ljudima? Brončanu ploču već prekriva patina, ali Brandtovo lice još uvijek blista. Izgleda da ljudi koji ovamo dođu imaju potrebu dodirnuti kancelara koji kleči.
