Svjetski poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata obično se smatra posljedicom američke snage. Zajedno sa svojim saveznicima, pobjednički SAD nametnuo je svoju volju ostatku svijeta, kreirajući institucije i standard koji služi njegovim interesima i osiguravaju njegovo vodstvo. Međutim, rijetko se govori o tome kako je taj poredak također proizvod umjetne slabosti Njemačke i Japana, piše Foreign Affairs u svojoj opširnoj analizi.
U analizi je navedeno kako su obje zemlje od završetka Drugog svjetskog rata svjesno izbjegavale status velikih sila te provodile miroljubivu vanjsku politiku. Iako je Zapad to prihvatio kao nešto normalno, treća i četvrta najveća ekonomija svijeta egzistirale su u gotovo neprirodnim uvjetima. Njihova poslijeratna reginalna premoć bila je, geografski, demografski i povijesno gledano, vrlo predvidiva.
Ruska invazija na Ukrajinu te rastući antagonizam između Kine i SAD prijete obaranju statusa quo ove dvije zemlje, ali i Pax Americane (perioda svjetske historije koji je karakterizirao izostanak većih oružanih sukoba i političke nestabilnosti, a koji se tumači kao posljedica američke hegemonije nad drugim zemljama).
Naime, njemački odgovor na rusku invaziju bio je preokret vanjske politike iz temelja. Nijemci su postali odlučni u tome da ulažu u svoju obranu te drže situaciju u Ukrajini pod budnim okom. Japan je sve bliže sličnoj transformaciji dok oprezno promatra kako Kina pokušava uspostaviti dominaciju u regiji.
Ove promjene u kratkom bi roku mogle ubrzati konsolidaciju ili čak oživaljavanje Zapada, smatra Foreign Affairs, napominjući kako je rat u Ukrajini povećao ovisnost Njemačke i Japana o SAD te doveo do saradnje kakva nije viđena od Hladnog rata. Međutim, ukoliko Njemačka ostane na svome putu, a Japan nastavi sličnim smjerom, te ukoliko obje zemlje smanje ovisnost o SAD a više se povežu sa susjedima, moglo bi se dogoditi nešto potpuno suprotno. To bi značajno promijenilo, ne samo sigurnosni poredak u Evropi i Aziji, već i dinamiku Zapadnog svijeta točno u trenutku kada Drugi svjetski rat iz sjećanja prelazi u historiju.
Kratkoročno gledano, ova tranzicija bi za Washington mogla biti bolna i teška. Dugoročno, ove promjene mogle bi biti zdrave za svjetski poredak pa tako i za SAD.
Snažan zaokret u njemačkoj vanjskoj politici
Četiri dana nakon što je Rusija napala Ukrajinu, uobičajeno oprezan njemački kancelar Olaf Scholz održao je revolucionaran govor u kojem je najavio prekretnicu u njemačkoj vanjskoj politici, a promjene koje je iznio toliko su značajne da bi mogle promijeniti sam identitet zemlje.
Berlin je, naime, odlučio opskrbljivati Ukrajinu oružjem nakon što se desetljećima odupirao naoružavanju zaraćenih strana u bilo kojoj konfliktnoj zoni; uspostavio je fond od 100 milijardi eura za nadogradnju svojih oružanih snaga nakon godina odugovlačenja s izdatcima za obranu te odluči ostati na kraj energetskoj ovisnosti o Rusiji, nakon višegodišnjih pokušaja transformiranja Rusije kroz ekonomske veze.
Ove promjene rasplamsale su raspravu o tome što bi ovaj preokret mogao značiti za različite aspekte njemačke politike, ali i za veću ulogu te zemlje u svijetu. I dok neki analitičari to vide kao njemačko buđenje i preuzimanje odgovornosti nakon desetljeća geopolitičke uspavanosti, mnogi kritički strahuju da bi nova njemačka politika mogla iznevjeriti očekivanja.
Japanski oprez oko Tajvana
Rasprava u Njemačkoj snažno je odjeknula i u Japanu, čija se obrana i sigurnost službeno hvataju u koštac sa sve asertivnijom Kinom. Sukob s Kinom, zemljom u usponu, nasuprot Rusije, zemlje u padu, stavlja Japan u kompleksniju situaciju od one u kojoj se našla Njemačka, a dugoročno gledano, i nesigurniju.
Japan i Kina su 2005. godine imali gotovo identičan budžet za odbranu. Sada, kineska je odbrana pet puta veća od Japana, a procjenjuje se da će do 2030. biti deveterostruko veća (za usporedbu, budžet za rusku obranu je bio svega 18 posto veći od njemačkog, prije nego što se Berlin odlučio na zaokret u vanjskoj politici).
Kako bi zadržao privid ravnoteže u regiji, Japan je značajno povećao ulaganje u svoju obranu, s 45.1 milijardi dolara u 2017. na 54.1 milijardu dolara u 2021. Japanska vladajuća Liberalna Demokratska stranka usuglasila je da bi država trebala trošiti dva posto BDP-a na obranu, što bi značilo udvostručenje trenutnog budžeta. Japan je tražio i produbljenje savezništva s SAD te započeo pregovore koji uključuju i kontroverzno pitanje potencijalnog sporazuma o podjeli nuklearnog naoružanja s Washingtonom. To bi obavezalo Tokio da učestvuje u konzultacijama o nuklearnom naoružanju i njegovoj upotrebi. Na kraju, Japan mijenja svoje sigurnosne odnose s partnerima u regiji, posebno s Australijom, Indijom, Filipinima, Singapurom i Vijetnamom. Tokio je sve ove promjene uključio i u svoju nacionalnu sigurnosnu strategiju koja će biti objavljenja do kraja godine.
Takva brza reakcija na rusku invaziju uvelike se razlikuje od onoga kako je Japan reagirao na rusku aneksiju Krima 2014. godine, kada je nastojao održati stabilne odnose s Moskvom, dijelom kako bi se ogradio od Pekinga, a dijelom - poput Njemačke - kako bi zadržao jeftinu rusku energiju.
Ovoga puta, Japan se udružio s SAD i evropskim zemljama u jačanju sakcija Moskvi, te dostavio finansijsku pomoć Ukrajini kao i vojnu pomoć koja nije oružana. Jednim dijelom Japan se na to odlučio kako bi osnažio veze s Washingtonom, ali dijelom i radi straha da bi Kina mogla pokrenuti invaziju na Tajvan. Tako zapravo Japan nameće visoku cijenu Rusiji kako bi Kina shvatila poruku: napadnite Tajvan i bit ćete preplavljeni vojnim, političkim i ekonomskim sankcijama.
Tokom godina, Njemačka i Japan imali su nekoliko nacionalnih debata o tome da postanu 'normalne sile' i postepeno su krenule u tom smjeru. Obje zemlje sada su više vojno aktivne nego što su bile decenijama, ali to je još ispod njihove ekonomske snage. Rat u Ukrajini to bi mogao promijeniti.
Po prvi put u poslijeratnoj eri, Njemačka i Japan suočeni su s neizbježnim prijetnjama. Čak i prije nego što je Moskva započela invaziju, u istraživanju provedenom u januaru 2022., više od polovine njemačkih ispitanika izjavilo je da napad Rusije na Ukrajinu predstavlja veliku oružanu prijetnju njihovoj zemlji.
Istraživanja u Japanu pak pokazuju kako velika većina Japanaca strahuje da će rat u Ukrajini utjecati na kinesku želju da riješi svoje teritorijalne sporove. Narushige Michishita, potpredsjednik Nacionalnog diplomskog instituta za političke studije u Tokiju, kaže:
"Ako dođe do rata na tajvanskim ulicama, Japan će gotovo automatski biti uključen jer se u Japanu nalaze američke vojne baze i Kina će ih napasti."
Ne treba smetnuti s uma da se događa i značajna generacijska promjena: njemačka i japanska krivica izumire zajedno s posljednjim preživjelim počiniteljima i žrtvama Drugog svjetskog rata. Kao što je historičar Andreas Wirsching izjavio, rat u Ukrajini ubrzava raskid Njemačke s njenom nacističkom prošlošću (ali, na način koji on smatra zabrinjavajućim).
Nakon što je zauzeo stav protiv Moskve, Berlin je napokon "na pravoj strani historije". A s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Kremlju, na evropskom kontinentu napokon postoji još jedan negativac optužen za genocid i vođenje rata do istrebljenja.
Strah Japana od rastuće kineske moći pak pomračuje sjećanje na prošle zločine te zemlje, kako u japanskoj javnosti tako i u mnogim azijskim prijestolnicama.
Konačno, Njemačka i Japan možda više ne osjećaju da se mogu osloniti na SAD. Prema jednoj nedavnoj anketi, 56 posto njemačkih ispitanika vjeruje da će Kina za deset godina biti jača sila od SAD, a njih 53 posto izjavilo je da se Amerikancima ne može vjerovati nakon što su 2016. godine izabrali Donalda Trumpa za predsjednika. Šezdeset posto Nijemaca reklo je da Njemačka ne može uvijek računati na to da će je SAD braniti te stoga mora ulagati u europsku obranu. Kako je Wolfgang Ischinger, bivši njemački ambasador u Sjedinjenim Državama, rekao:
“Njemci su sretni što imaju Bidena u Bijeloj kući, ali Njemačka mora imati plan B u slučaju da dođe do velikih promjena u američkoj politici.”
On vjeruje da bi Njemačka trebala istražiti mogućnost nuklearnog jamstva Francuske, što je do prije nekoliko mjeseci bilo nezamislivo.
Sumnje u američku pouzdanost i moć u Japanu se manje otvoreno izražavaju međutim, prema anketi provedenoj u aprilu 2022. godine, gotovo dvije trećine Japanaca podupire jačanje japanske odbrane, a većina se slaže s prijedlogom vladajuće Liberalne Demokratske stranke o trošenju dva posto BDP-a na odbranu. Ken Jimbo, stručnjak za sigurnost na Univerzitetu Keio, kaže da nakon Trumpove vladavine mnogi japanski stratezi smatraju kako bi zemlja trebala više ulagati u vlastitu obranu.
“Pitanje je koliko možemo vjerovati Sjedinjenim Državama da će braniti Tajvan pred kineskim nuklearnim prijetnjama” kaže Jimbo.
Podjela odgovornosti ili globalni haos?
Rat u Ukrajini doveo je u fokus pitanje koliko je SAD potreban Njemačkoj i Japanu? Invazija je u kratkom roku potaknula obje zemlje na jačanje, pa čak i širenje, tradicionalnih saveza s Washingtonom. Dok je Tokio stao na stranu Zapada i pridružio se sankcijama Rusiji, Berlin se ponovo opredijelio za NATO te dao do znanja da planira kupiti američke borbene zrakoplove F-35 i izgraditi terminale za ukapljeni prirodni plin koji će mu omogućiti kupnju plina od SAD.
Atlantisti u Njemačkoj nadaju se da će rat u Ukrajini vezati SAD za Evropu te ponovo stvoriti hladnoratovski model u kojem Sjedinjene Države vode, a Evropa doprinosi samo onoliko koliko mora.
Ipak, promjene u njemačkoj i japanskoj obrambenoj politici dugoročno bi mogle kreirati puno drugačiji scenarij te promijeniti regionalni poredak u Evropi i Aziji, transformirajući saveze tih zemalja s SAD. Veća njemačka i japanska asertivnost vjerojatno će na duge staze ići ruku pod ruku sa smanjivanjem relativne ekonomske i vojne moći Washingtona. SAD će biti prisiljen usredotočiti se na svoje ograničene resurse i na izazove koje postavlja Kina.
Analitičari poput Roberta Kagana tvrde da bi Pax Americana mogao ustupiti mjesto globalnom haosu. To je svakako moguće, ali ne i ono što se dogodilo na većem dijelu Bliskog istoka, gdje je SAD bio najviše angažiran u posljednja dva desetljeća te odakle se velikom brzinom povlači.
Julien Barnes-Dacey i Hugh Lovatt iz Evropskog vijeća za vanjske odnose navode kako je isprva došlo do porasta regionalnog natjecanja između Irana i Saudijske Arabije te vojnih sukoba u koje su bile uvučene vanjske sile poput Rusije i Turske. Međutim, mnogi od tih sukoba su se usporili i započeo je lokalizirani proces preustroja.
Smanjen utjecaj SAD Evropi bi mogao donijeti veći suverenitet jednom kada Evropljani napokon shvate da rat u Ukrajini neće zaustaviti dugoročni interes Washingtona prema Aziji.
Jedan od razloga zbog čega Europa nije uspjela razviti zajedničku vanjsku politiku jest nedostatak povjerenja među evropskim zemljama. Međutim, agresija Moskve ujedinila je Evropu, a zemlje koje su prethodno bile naklonjenje aranžmanima s Rusijom, poput Njemačke i Italije, da prihvate politiku obuzdavanja te saradnje. Ako to potraje, moglo bi doći do europskog strateškog usklađivanja potpomognutog europskom industrijom naoružanja, pa je čak i spremnošću Francuske da podijeli svoj nuklearni arsenal.
Evropa bi tako, dugoročno gledano, mogla stvoriti zajednički okvir za upravljanje odnosima s drugim silama, poput Rusije i Turske, koji uključuje nuklearno naoružanje, njegovo selektivno razdvajanje radi smanjenja napetosti te neki oblik dijaloga koji bi spriječio eskalaciju.
Umjesto nastavka širenja Evropske unije i NATO saveza, Evropa bi se mogla odlučiti za manje, fleksibilnije multilateralne aranžmane koji uključuju neke od najvažnijih igrača, po uzoru na azijski QUAD (koji osigurava strateški sigurnosni dijalog između Australije, Indije, Japana i SAD-a). Ukratko, evropski poredak mogao bi postati sličniji azijskom.
Jačanje savezništva izvan tradicionalnih veza s Washingtonom
Istovremeno, Azija će vjerovatno postati sličnija Evropi. Sjedinjene Države zadržat će fokus na Indo-Pacifiku, ali će se njihova privredna i vojna težina smanjiti u poređenju s Kinom. Kao rezultat toga, Tokio i druge regionalne sile vjerojatno će ojačati svoje veze s SAD, ali će se nastaviti diverzificirati izvan svojih tradicionalnih saveza s Washingtonom. Kao što je Michishita rekao:
"Ono što pokušavamo učiniti je pozvati više prijatelja u savez Japana i SAD."
Novi azijski poredak, koji uključuje veze sa Sjedinjenim Državama i bližu saradnju među silama kao što su Australija, Indija, Japan, Filipini, Singapur i Vijetnam, već se formira. Međutim, Jimbo smatra da azijske zemlje neće formirati savez nalik NATO-u, već će povećati suradnju u područjima kao što su obavještajne službe, pomorska sigurnost i provođenje zakona.
Određena regionalna integracija, bez sudjelovanja Washingtona, već se dogodila u trgovini, kroz sveobuhvatni i progresivni sporazum za transpacifičko partnerstvo, koji je nastao nakon što je SAD odustao od Regionalno sveobuhvatnog gospodarskog partnerstva.
Složeniji regionalni poretci u kojima SAD više ne igra ključnu ulogu
Što se tiče sigurnosti, Evropljani će morati preuzeti izravniju odgovornost za sigurnost u istočnoj Evropi, na Balkanu i na Bliskom istoku. Regionalne sile u Aziji će morati više ulagati u vlastite sposobnosti kako bi uravnotežile kineski utjecaj u regiji. Elbridge Colby, koji je služio kao zamjenik pomoćnika američkog ministra obrane u Trumpovoj administraciji, sročio je to ovako u intervjuu za Nikkei Asia:
“SAD je 5000 milja udaljen od Japana i Tajvana - trebamo od Japana da učini više.”
A kako evropska i indo-pacifička pozornica postaju sve više povezane – ne samo kroz kinesko-rusko zbližavanje – moguće je da će europske i azijske sile podržavati jedna drugu. Japan i Južna Koreja bi, primjerice, mogli tražiti od Evropljana da podrže njihove sankcije Rusiji. Rezultat bi bili složeniji regionalni poretci u kojima SAD još uvijek igra ulogu, ali ne odlučujući.
Drugačije vrste saveza i model zajedničkog vodstva
Bidenova administracija nada se da će rat u Ukrajini učvrstiti globalni savez demokracija. Kao rezultat, Peking sukob smatra ratom čiji je cilj djelomično oslabiti Kinu, uvjeravanjem azijskih zemalja u sličnosti između Ukrajine i Tajvana. Druga strana ove medalje je, naravno, nastojanje Washingtona da uvjeri Evropu kako će se, ako žele i dalje imati korist od potpore SAD, morati uskladiti sa SAD protiv Kine.
No, kako Njemačka i Japan postaju sve moćniji, vjerovatno će postati odlučniji u postavljanju vlastitih planova. Upravo to se dogodilo na Bliskom istoku, gdje je smanjen utjecaj SAD učinio zemlje manje spremnima slijediti vodstvo Washingtona, ukoliko ne dobiju nešto zauzvrat. Saudijska Arabija je, primjerice, odbila zahtjeve SAD da osudi rusku invaziju na Ukrajinu i poveća proizvodnju nafte kako bi zadovoljila povećanu potražnju. Umjesto toga, Rijad je radio s Moskvom na održavanju visokih cijena nafte. Drugi saveznici SAD u regiji, uključujući Izrael i Ujedinjene Arapske Emirate, bili su na sličan način otporni na zahtjeve SAD.
Čini se da mnogi američki analitičari i dužnosnici smatraju kako povijesni dug američkih saveznika podrazumijeva da bi se oni uvijek morali prikloniti SAD protiv Kine, u sve više područja i pod sve veću cijenu. Trump je to savršeno ilustrirao kada je zaprijetio da će se SAD povući iz NATO-a ukoliko Evropa kineskom tehnološkom divu Huaweiju ustupi svoje G5 mreže. Ali promjene, koje su u toku u Berlinu i Tokiju, sugeriraju da je na horizontu drugačija vrsta odnosa, koja je uravnoteženija od saveza koje je Washington izgradio i održavao u poslijeratnoj eri.
Kako relativna važnost doprinosa američke obrane pada, a troškovi usklađivanja rastu, čini se malo vjerovatnim da će Washington moći računati na automatsku potporu svojih saveznika. Umjesto toga, morat će se naviknuti na kooperativnije i pravednije odnose. U početku će to stvoriti izazove i glavobolje, pogotovo zato jer će Washington biti prisiljen obuzdati svoje unipolarne instinkte. Ali ako se novi međunarodni poredak pokaže stabilnim i korisnim u promicanju američkih interesa, američki porezni obveznici mogli bi saveze ponovo početi promatrati kao prednost, a ne kao odljev javnih resursa.
Takav poredak omogućio bi pravedniju podjelu osiguravanja sigurnosti, a SAD i njegovi saveznici mogli bi uspostaviti standarde i promicati liberalne vrijednosti koje bi, iako ne više samo američke, svakako bile više američke nego kineske.
Drugim riječima, Pax Americana mogao bi ustupiti mjesto ne kaosu, već kooperativnom modelu zajedničkog vodstva.
