Mnogo je razloga zašto se čini opravdano učiti djecu hodanju prije nego što su sama za to spremna – možda su neki njihovi vršnjaci već usavršili tu vještinu, možda roditelji imaju osjećaj da djetetu treba pomoć, ili im je „hodajuća“ beba naprosto slatka. Ali, razlozi protiv u svakom su slučaju puno snažniji.
Kada dijete primite za ručice i pomognete mu držati ravnotežu, uskraćujete mu šansu da samo ispituje vlastite mogućnosti i samo nađe potrebnu ravnotežu. Iako se čini da je dijete sigurnije ako ga držite za ruke, zapravo mu dajete lažan osjećaj sigurnosti.
Prije ili kasnije dijete će morati početi hodati samo, a ako prethodno nije vježbalo pokreti će mu biti ishitreni te će tek tada riskirati povrede. Istraživanja su pokazala da su bebe kojima je dozvoljeno da same istražuju i isprobavaju različite pokrete primjerene njihovom stepenu razvoja mnogo opreznije i svjesnije vlastitih mogućnosti. To posljedično dovodi i do manjeg broja povreda.
Pomažete li vašoj nespremnoj bebi prečesto da „hoda“, vrlo vjerovatno će tražiti uvijek još – što će za roditelje vrlo brzo postati iscrpljujuće, a beba će biti ljuta jer još ne može sve sama.
Dozvolite li mališanu da sam usavrši svoje vještine, poštedjet ćete se stalnog ponavljanja „ne opet“ i vjerovatnih bolova u leđima. Dozvolite li djetetu da samo otkriva svoje granice i konstantno ih pomiče, omogućit ćete mu da istovremeno vježba i vlastito samopouzdanje, čime mu pomažete da u budućnosti manje ovisi o vama.
Također, istraživanja pokazuju da djeca koju se ne požuruje u procesu „prohodavanja“ imaju bolje motoričke sposobnosti, budući da su ih „brusili“ u nizu pokušaja i grešaka tokom razvoja.
Djeca ne znaju čitati tablice odraslih – svako dijete je mala individua koja se razvija i uči prema vlastitim mogućnostima i afinitetima.
Neko će vrlo rano prohodati, drugo će ranije od ostalih progovoriti, treće će tek u pubertetu pokazati izniman talent ili sposobnost. Roditelj bi trebao biti onaj koji potiče razvoj i pruža ruku pomoći kada stvari zapnu, a nikako onaj koji požuruje.