Oko 1.500 zemljotresa pogodi Japan svake godine. Od toga je oko 50 primijetno, a šest ili sedam jakih, prelazeći magnitudu od 5 stepeni Richterove skale. Budući da se Japan nalazi u seizmički najaktivnijoj oblasti na svetu, gdje se spajaju četiri tektonske ploče, a ima i deset posto svjetskih aktivnih vulkana, Japanci su postali poznati po svojoj anti-zemljotresnoj arhitekturi i građevinskoj infrastrukturi koja može da izdrži zemljotrese magnitude 7.
Nakon zemljotresa jačine 7,6 stepeni Richterove skale koji je pogodio zapadni Japan, najveći problem, kako prenose mediji, nije bila velika materijalna šteta od zemljotresa, koja bi vjerovatno sravnila veći dio Evrope, već mogućnost tsunamija.
Razlog male infrastrukturne štete u Japanu danas, koji je jedna od najgušće naseljenih zemalja sa 125 miliona stanovnika, čak i za vrijeme razornih zemljotresa, jesu propisi. Nakon dva razorna zemljotresa u novijoj japanskoj historiji, 1978. i 1995. godine, tzv. Zakona o građevinskim standardima, sa ciljem povećanja sigurnosti drvenih objekata i nivoa antiseizmičkih performansi svih objekata koji se grade u budućnosti.
Tri osnovna standarda
Uopšteno govoreći, sada su na snazi dva najvažnija pravila: ako je zgrada oštećena u manjem zemljotresu, ona mora biti obnovljena od nule prema najnovijim pravilima protiv zemljotresa. Ili, ako je objekat oštećen jačim zemljotresom, stepen materijalne štete je prihvatljiv, ali sve dok nema ljudskih žrtava.
Sada, kako tačno Japanci čine da svoje zgrade izdrže jake zemljotrese? Kako piše Iasuharu Macuno, stručnjak za nekretnine u Tokio Portfolio, oni to rade sa tri osnovna standarda u strukturnom dizajnu svojih zgrada. Prvi se zove Taišin i zakonom propisan standard je da sve grede, stubovi i zidovi zgrada moraju imati minimalnu debljinu, dovoljnu da apsorbuju intenzivno podrhtavanje tla. Ovo je pravilo za niske zgrade i to je najosnovniji oblik zaštite od zemljotresa.
Međutim, za visoke zgrade i nebodere preko 150 metara, kojih Japan ima više od 270, važi još jedan standard, Seishin. Podrazumijeva ugradnju amortizera, gumenih slojeva ili seizmičkih izolatora između temelja i okvira zgrade, koji treba da apsorbuju energiju zemljotresa koja ide odozdo ka vrhu. Zigi Lubkovski, stručnjak za seizmiku sa sjedištem u Londonu, kaže da japanski zemljotresi izazivaju pomjeranje zgrada do 1,5 metara u stranu.
Najviši Skytree Tower na svijetu
Zato se u nekim slučajevima, kao što je toranj Mori Mori od 53 sprata u Tokiju, na svaki sprat do vrha postavljaju takvi amortizeri, što drastično smanjuje kretanje. Ili, može biti kombinacija dizajna i seizmičkih izolatora, kao što je slučaj sa Skytree Toverom u Tokiju, koji je sa 634 metra najviši na svijetu. Izgrađen od elemenata tradicionalne japanske pagode, ali uključuje centralni stub pričvršćen za seizmičke izolatore, zapravo strukture sa linearnim vođicama koje služe kao 'tampon zona' za temelj i vrh zgrade.
Dok treći standard, Mensin, najnapredniji i najskuplji, podrazumijeva da se građevinska konstrukcija izoluje od tla slojevima olova, čelika i gume. Ispod temelja ili okvira zgrade postavljaju se amortizeri ili gumeni blokovi debljine oko 30-50 cm kako bi se oduprli zemljotresnim pokretima. U stvari, slikovito rečeno, zemljotres trese tlo ispod zgrade dok sama zgrada miruje.
Pored ovih standardizovanih i zakonom propisanih metoda, postoje i druge. Na primjer, japanske unutrašnje zgrade su često napravljene od čelika, a ne od armiranog betona. Također, na veoma visokim zgradama i neboderima postavljaju klatna koja se ljuljaju naprijed-nazad tokom zemljotresa i pomažu u sprečavanju pomjeranja zgrade sa jedne strane na drugu. Također, svoje kuće opremaju senzorima za rano upozorenje na seizmičku aktivnost i postavljaju preklopna vrata, koja se otvaraju i prema spolja i prema unutra, za brzu evakuaciju u slučaju nužde.
