Znate onu teoriju po kojoj bi nuklearnu kataklizmu na Zemlji preživjeli jedino žohari? Prisjetimo se toga svakoga ljeta, kad se obično značajno poveća broj neugodnih susreta s ovim prilično bezopasnim, a istovremeno omraženim kukcima. No vrsta koja obično umakne ispod kakvog ormara ili frižidera živi među nama i s nama duže nego što se mislilo, a širi se zbog ljudskih aktivnosti.
Studija koja je nedavno objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences pokazuje, naime, da se Blattella germanica, kako njemačkom žoharu kao najraširenijoj vrsti glasi latinsko ime, pojavio prije više od dvije hiljade godina u drevnim azijskim civilizacijama, a raširio se svijetom prateći globalnu trgovinu, kolonizaciju i ratove.
'Njemački' kukac prvi je put u evropskim naučnim publikacijama opisan prije oko 250 godina, no malo se znalo o njegovom porijeklu. Inače, ta je vrsta nešto drukčija od one koja je kod nas najraširenija, orijentalnog žohara (Blatta orientalis).
Sada je voditelj istraživanja, dr. Qian Tang s Harvarda, sa saradnicima pozvao naučnike i stručnjake za kontrolu nametnika širom svijeta da mu pošalju lokalne primjerke žohara. Dobili su točno 281 uzorak s 57 lokacija u 17 zemalja te potom istraživali njihovu DNA ne bi li im pratili evoluciju 'unazad'.
Proučavajući genomske podatke iz uzoraka, Tang je otkrio da su današnji žohari značajno stariji od vremena u kojem su prvi put opisani u 18. stoljeću. Evoluirali su, kako je utvrdio, od divljih azijskih žohara (Blattella asahinai) prije 2.100 godina. Zaključili su da su ljudi tog vremena počeli saditi usjeve na područjima današnje Indije i Mjanmara, na mjestima koja su bila prirodni habitat žohara. Zbog toga su se kukci prilagodili novoj situaciji, adaptirali se na hranu koju su ljudi uzgajali, pa je preostao samo mali korak da se i teritorijalno prošire na kuće.
Tako udomaćeni žohari proširili su se prema zapadu oko hiljadu godina kasnije, kad je južna Azija trgovinom i ratovima došla u kontakt s Bliskim istokom i kasnije Europom. Preživjeli su put, jasno, tako što su imali hrane, vjerovatno u vrećama ili torbama s hranom vojnika i drugih putnika. Genetskom analizom utvrđeno je da su se prvi primjerci u Evropi pojavili prije oko 270 godina. To se poklapa s radom u kojem je slavni švedski prirodnjak Carl Linnaeus 1776. opisao žohare, otprilike deceniju nakon što je Sedmogodišnji rat divljao Azijom, Evropom i Sjevernom Amerikom. Na američkom kontinentu žohari su se trajno naselili prije oko 120 godina.
Ono što se zna od ranije je osobina koja je kod njemačkih žohara vrlo jedinstvena i sigurno je pomogla širenju: oni međusobno komuniciraju o tome gdje naći hranu. A naći će je najčešće u našim kuhinjama i svuda gdje žive ljudi. Na taj način ova su bića neodvojiv dio ljudskog društva. Poboljšavajući uvjete života, izgradnjom kanalizacije, grijanja, vodovoda… istodobno smo poboljšali uvjete života žoharima te su se oni baš u tim prostorima najviše širili. Kanalizacija im je tako doslovce nepresušan izvor hrane.
Sljedeći korak koji Tang najavljuje je izdvajanje cjelovitog genoma iz brojnih uzoraka koji su mu na raspolaganju kako bi utvrdio podrijetlo još jedne važne osobine žohara. Želi, naime, otkriti kako im je uspjelo razviti otpornost na insekticide kakvu drugi nametnici nemaju, što znači i iznimno brzu i uspješno prilagođavanje na ljudski okoliš. Također, nastavit će istraživati njihove komunikacijske sposobnosti.
