Užasno zavijanje vukova uglavnom je utihnulo širom američkog zapada do 1930-ih.
Ljudi su uglavnom previdjeli njihov gubitak u regiji, čak i u naučnim istraživanjima, ali utjecaj njihove odsutnosti glasno je zapisan u stablima koja nedostaju.
"Istraživači se općenito slažu da je gubitak vukova i drugih velikih grabežljivaca, praćen pojačanim brstenjem losova (Cervus canadensis), bio glavni uzrok smanjenja zajednica drvenastih biljaka u mnogim zapadnim parkovima", piše ekolog William Ripple sa Univerziteta Oregon State i kolege u svom novom istraživanju, prenosi Science Alert.
Ovo je još jedan primjer kako je sve na našoj planeti čvrsto međusobno povezano i kako ne uzimamo u obzir te vitalne veze.
Ripple i tim pregledali su 96 ekoloških studija provedenih između 1955. i 2021. u 11 američkih nacionalnih parkova. Otkrili su da je samo 39 od ovih studija razmatralo odsutnost glavnog predatora u regiji, sivog vuka (Canis lupus).
"Proučavanje izmijenjenog ekosistema bez prepoznavanja kako ili zašto se sistem promijenio tokom vremena zbog odsutnosti velikog predatora moglo bi imati ozbiljne implikacije… poput dijagnosticiranja bolesnog pacijenta bez osnovnog zdravstvenog pregleda", objašnjavaju istraživači.
"Različiti nacionalni parkovi u zapadnim Sjedinjenim Državama, koji se smatraju krunskim draguljima američke divljine, nemaju svoje vrhunske predatore, što rezultira time da su sjene svoje navodne ekološke cjelovitosti."
Gubitak vrhunskog predatora ekosistema uzrokuje domino efekte kroz hranidbeni lanac ekosistema poznat kao trofičke kaskade. Budući da ekosistemi mogu biti tako složena zbrka interakcija, nije uvijek lako predvidjeti kako će se odvijati trofičke kaskade, posebno da mogu ovisiti o kontekstu.
Stoga se ne nalazi svaka trofična kaskada u svakom krajoliku, čak i ako su prisutne iste vrste. Ponovno uvođenje izgubljenih vrsta, poput povratka vukova u Nacionalni park Yellowstone, ne može nužno popraviti sve prekinute veze, nakon što se dogodi niz promjena.
Ali historijski zapisi u 11 parkova otkrivaju pad nekoliko vrsta drveća, uključujući crnu (Populus trichocarpa) i ravničarsku (Populus deltoides) šumu pamuka, otkako su vukovi iskorijenjeni.
Ne samo da je uklanjanje vukova pokvarilo mrežu veza koje proizlaze iz njihove grabežljivosti jelena, već je utjecalo i na interakcije ekosistema oko kojota (Canis latrans).
"Vukovi mogu smanjiti populaciju kojota, posredujući na taj način u njihovoj grabežljivosti plijena i populacije manjih grabežljivaca, poput glodavaca, papkara, malih zvijeri, leporida i ptica", pišu Ripple i tim.
To uključuje veću grabežljivost ugroženih vrsta, što je posebno zabrinjavajuća posljedica usred šestog masovnog izumiranja.
Isti scenarij događa se u oceanima, gdje odsutnost grebenskih morskih pasa znači da se previše zelenih kornjača hrani vitalnim livadama morske trave koja zadržavaju CO2, te u Australiji, gdje široko rasprostranjeno iskorjenjivanje dinga znači da se manji grabežljivci poput lisica i mačaka zasitiše predatorskih naivnih tobolčara.
Klokani su sada također prebrojani zahvaljujući nedostatku dinga, pridružujući se jelenima u prvih deset najzastupljenijih divljih životinja prema biomasi. Ripple je prethodno otkrio da u područjima bez vukova ima gotovo šest puta više jelena u usporedbi s područjima s njima.
Obnova ekosistema kritičnija je nego ikad jer se naši destruktivni utjecaji na našu živuću biosferu ubrzavaju. Ali da bismo imali bilo kakav uspjeh, ključno je da bolje razumijemo interakcije koje upravljaju ovim okruženjima u njihovom povijesnom stanju funkcioniranja, pozivaju istraživači.
"Nadamo se da će naša studija biti od koristi i organizacijama za očuvanje i vladinim agencijama u identificiranju ciljeva upravljanja ekosistemom", kaže Ripple.
Ova studija objavljena je u časopisu Bioscience.
