Ima sredina koje bi bile ponosne da je u njihovim redovima stasao i djeluje pisac i biser poput Borisa Lalića (36). Ovaj sarajevski pisac mlađe generacije, da ništa nije uradio osim genijalnog teksta za predstavu “Mirna Bosna” – treba mu skinuti kapu.
Njegov posebni talent prepoznali su i velikani Abdulah Sidran i Dževad Karahasan, iz čijih predavanja, razgovora i djela je Lalić crpio znanje i učio zanat.
E, sad koliko današnje sarajevsko i bh. društvo ima interesa za intelektualce poput Lalića druga je priča.
No, Boris živi svoj život, iz njega se trudi izvući najbolje. Oni koji vole njegov književni stil zadovoljno trljaju ruke kada Boris na Facebooku objavi priču, a on s druge strane svoju dušu hrani uživajući u skejt avanturama.
U veoma otvorenom intervjuu za Raport Lalić je govorio o svojoj novoj knjizi, statusu pisaca u današnjem društvu kao i uopće o bh. društvu, ljubavi prema životinjama, a otkrio je i je li tačno da djevojke vole pisce.
U mraku koji me je snašao poslije toga ponovo sam ugledao svoju svjetlost
Ono što se prvo pita pisca jeste kada će biti objavljen Vaš novi roman, koji ste već najavljivali.
“Istina jeste da sam najavljivao roman, ali na kraju ide nova knjiga priča. Sadrži petnaest raznolikih novela, a ime toj knjizi je "Komparativna književnost". Osjećam veliku tremu u vezi s njom, ja bih da ona dobije krila kao albatros, a plašim se da ipak nisam stvorio samo još jednu knjigu-krticu, čija je prirodna težnja da se zakopa u duboko podzemlje. Vidjećemo kada izađe, što će biti uskoro, baš danas sam obavio drugu rundu testiranja, ispalo je da ni na jednom nasumice pogledanom mjestu nisam zatekao nespreman rukopis. Ostaje još treća runda i fajront, odlazi u štampu”.
Mada je u Vašem izdavaštvu pauza od nekoliko godina, poklonici Vaše pisane riječi u njoj mogu uživati na Facebooku.
“U prethodnih šest godina nije bilo mojih novih radova u formi štampane knjige, ali objavio sam ih dosta na internetu, na mom blogu, koji jeste neka vrsta izdanja. Od toga mi je vidljivost opala u velikoj mjeri, ali poslije pet minuta slave što sam ih doživio ranije nije mi to krivo, u mraku koji me je snašao poslije toga ponovo sam ugledao svoju svjetlost, ono što mi je najviše nedostajalo dok sam pokušavao da se bavim šoubiznisom”.
Kakav je uopće status i položaj pisaca, pogotovu mlađe generacije, u našem društvu?
“Meni se čini da u opštoj moralnoj dekadenciji ljudi u Bosni istinski poštuju još samo bogatstvo, pa to ne stavlja pisce niti jedne generacije u neki poseban položaj. Mislim i da očekivanja u tom smislu pripadaju piscima nezrelim, ozbiljni deveraju brige spisateljske, koje su takve da te poslije njih boli briga i da počne rat, a ne kakav je tvoj društveni položaj”.
Životno pravilo "skejt svaki dan"
Koliko se danas čita?
“Ja bih rekao da se čita puno, ali da u tome dominiraju tekstovi iz domena šuplje priče, koji više služe pomračenju, nego prosvjetljenju društva. Neprevaziđena čuvarica znanja, gospođa knjiga, odavno je poskupila toliko da nije za svačiji džep, pa narod uzima ono čega ima u izobilju, a to su dezinformacije na internetu, koje su opustošile kritičku misao u Bosni tako da možemo biti sretni što je sihirbaz Torabi došao onomad, jer danas bi taj čovjek odnio iz naše sirote zemlje ne milione, nego milijarde”.
Do kraja njegovog života bili ste uz Abdulaha Sidrana. Koliko osjetite prazninu u svom životu, s obzirom na vaša intenzivna druženja?
“Ne dopuštam prazninama da se osjete puno, popunjavam ih svojim fantastičnim sjećanjima, koja su u slučaju Sidrana veoma lijepa. Nedostaje mi najviše od svega njegovo planiranje književnih poslova, to je bilo nešto uistinu posebno i neobično, satkano od same svjetlosti, koja mi je punila baterije tako da sam se osjećao kao da mi iz olovke gruhaju gromovi”.
Kako ste Vi u svom životu spojili ljubav prema skejtu i ljubav prema knjizi.
“To će se najbolje vidjeti u novoj knjizi, kakve su posljedice nastale u mojoj književnosti od kako sam uveo životno pravilo "skejt svaki dan", a usudiću se reći da sam postigao veoma komične rezultate. Te dvije ljubavi su rekao bih nespojive, pisci su uglavnom skloni alkoholu pa nisu za skejta, a sa druge strane skejteri nisu baš neki ljubitelji knjige, njima se obraćati u tom smislu je kao kad u bravu gurneš pogrešan ključ. Skejt je doprinio i propasti moje veze sa pozorištima, jer ja sada na njih idem kao skejter, pa onda svađe sa uposlenicima, ne mogu me više ljudi prepoznati kako sam se ošišao i onda mi psuju i zovu policiju. Jedina sreća u toj nesreći je što su moje ljubavi istinske, da nisu onda bi neko nekog ubio, ili pisac skejtera, ili skejter pisca, a ovako mi se samo tuku, ali eto bude i saradnje, biće u knjizi. Neka su mi oba živa i zdrava, ja ih puno volim”.
Zašto kanim do kraja života živjeti na Alipašinu
Kao Vaš Facebook prijatelj, svjedok sam i Vaše ljubavi prema životinjama. Mene, recimo, srce boli zbog uličnih pasa i mačaka.
“To je jedan od razloga zbog kojih kanim do kraja života živjeti na Alipašinu - naše ulične cuke i mace su tako uhranjene i pitome da je milina vidjeti. Nažalost nije svugdje tako, ali dobri ljudi se bore da bude bolje. Mene flora i fauna podstiču na pobožne misli puno snažnije od vjerskih stvari. Veliki pozdrav za sve koji naporno rade da bi njihovi ljubimci živjeli život nerada i luksuza, jer njima to lijepo i stoji, na ljudima je odvratno”.
Vaša “Mirna Bosna” je genijalna. Zašto Vas više nema u pozorištu?
“Glavni razlog tome je što poslije "Mirne Bosne" više nikada nisam dobio ponudu za rad koja bi uključivala novce. Umjesto konkretnih cifara meni su obećavani milioni, stanovi, auta, gliseri i takve gluposti, a pored toga su me probavali pridobiti i na načine poslije kojih sam morao ići provjeriti na ogledalo da nisam postao Šejla Cocalić, jer zašto mi se ljudi obraćaju kao da su na "Ispuni mi želju"? Neko vrijeme sam čekao, neće li se šta dogoditi, a onda sam pošao na posao kao sav normalan svijet i izgubio vrijeme za taj "rad". Imam dramatizaciju "Bihoraca" spremnu, to sam uradio za svoju dušu, ali bojim se da za takve radove zadugo neće biti prostora u našem društvu, Ćamil Sijarić je ozbiljan pisac i kao takav izrazito uvredljiv za naš trenutni društveni poredak, koji je principijelno tačno onakav kakvim ga je dao Ćamil u Bihorcima”.
Žene koje postoje uglavnom u pjesničkoj mašti
Koje knjige su trenutno pored Vašeg kreveta?
“Pored kreveta je "Ispovest ubice" Jozefa Rota, u toaletu su novele Štefan Cvajga, na poslu "Alhemija riječi" Jana Parandovskog i "Parergon" Derviša Sušića. Koliko mogu pratim i šta pišu Viktor Ivančić i Sinan Gudžević. Volio bih da imam više vremena za čitanje, to je po meni glavni trening za pisca, važniji od pisanja”.
Na koncu, kakav status pisci danas uživaju kod djevojaka?
“Mnogi pisci koje poznajem, a pjesnici pogotovo, tvrde da žene padaju na njihove semantičke vratolomije, ali sad kad su već prošle i neke godine, moj zaključak je da takve žene uistinu postoje, ali uglavnom u pjesničkoj mašti, dok je u stvarnosti pažnja te vrste rezervisana samo za slavne pisce, tipa Hemon i tako. Poznavatelj književnosti tu puno bolje stoji, posebno ko zna napamet ponešto od Jesenjina, a nije loše naučiti ni poneku Katulovu, koji dođe kao pravi začin na Jesenjina”
