Nema tko nije skočio na sve četiri pa prosuo malo pameti o sukobu navijača u Mostaru u kojem su u oni koji nemaju što drugo raditi u životu u dvadesetak minuta uspjeli teško ozlijediti dvije osobe, više njih lakše, osramotiti policiju i udaljiti se u vječito nepoznatim smjerovima.
Prosuta je pamet
U seriji tekstova prosuta je pamet u kojoj je jedna strana više kriva a neki su išli čak toliko u jedva čitljivim elaboratima da se djeca tuku jer nisu osjetila prijeratni Mostar i jer njima ne živi jugoslavenstvo. Kao da se oni koji su živjeli u Jugoslaviji, zvali se Jugoslavenima, vidjeli mostarski mir prije rata, nisu bili dio pokolja iz devedesetih u kojima smo, po tko zna koji put u povijesti, pokazali zube jedni drugima i zagrizli meso da ga potom godinama poslije rata žvačemo i pomalo pljuckamo.
Uslijedile su poruke jednoj strani, zavisno s kojim je predznakom pamet, i lekcija policiji koja u očima kritičara nije poduzela ništa. A poduzela je onoliko, vidi se na snimkama, koliko joj je dozvolio suzavac kojeg su bacali a nisu imali maske.
Sukob je završio, u glavama navijača zabilježen je poraz ili pobjeda, grafit s javnog wc-a kojem je radno vrijeme kao da je državni ured do 16 sati, je prebrisan, policija traga za počiniteljima, a u Mostaru se nastavljaju natezanja onih koji se čude što se djeca, kojoj se ne nudi nikakvo drugo ''istresanje'', tuku.
Licemjeri
Licemjerni kakvi jesmo u ovoj zemlji naslađivanja, nismo skočili na sve četiri pa osudili napade u kojima ne možemo zaigrati na sigurno i prosuti mozak na elaborate o tome kako se ne tuku oni koji su doživjeli Jugoslaviju, neki drugi Velež i koji šetaju čitavim gradom.
Nitko, naime, nije skočio, kako se to skočilo za mučenje psa, zbog premlaćivanja i teškog ozljeđivanja maloljetnika u Mostaru kojeg je pretukao državni prvak u jednoj borilačkoj vještini. Nisu se lijepili statusi, nisu urednici koji nemaju pojma ali vole namirisati krv i klikove naručili komentare o tome, nije teško ozlijeđeni dječak dirnuo ničije srce kao što to dira pas.
Nije ni Tužiteljstvo požurilo da riješi slučaj, tek je savez oduzeo dječaku medalju, tiho i posramljeno a da to veliki sportski novinari, specijalizirani za navijačke nerede, nisu uzeli ni dobili kao temu pa razradili priču kako se kod nas i sportske vještine koriste za pokušaj ubojstva.
Sigurnosno zanimljivo
Nije zanimljivo nikome i to što se šuška da je moguće da je klub u kojem je trenirao državni djelitelj lekcija šakama, koji je pretukao dijete i ostavio ga da nepomičan leži na cesti, sigurnosno zanimljiv onima koji brinu o našim sigurnostima. Zanimljiv je samo sukob u koji se mogu uvući tragovi prošlog rata i postaviti predznaci uz upiranje prstom u slobodno odabranog krivca.
Nismo u velikim medijima pročitali ništa o slučaju koji je, a što drugo, zapeo u tužiteljstvu, nisu propitkivači propitkivali je li državni prvak, u trenutku premlaćivanja i sam maloljetan, užasan primjer drugima, nisu pozvane i prozvane institucije, nisu održane lekcije niti se tko sjetio prosuti pamet da prvaci koji su osjetili Jugoslaviju ne bi tako zloupotrijebili sport.
Nije se dogodilo ništa. Jedan život je ovako ili onako uništen, oporavak dječaka još traje baš kao što vjerojatno traje i slava siledžije kojem, eto, ni Tužiteljstvo ne može ništa jer možda ima negdje nekog, jer netko ne želi kvariti sliku o zlatnoj mladeži i jer se nitko nije sjetio u taj slučaj uključiti predznake. A da su stavljeni predznaci, koji su u ovoj priči napadača i žrtve različiti, onda bi se o tome pričalo, pisalo, prosipala bi se pamet i nastajali bi elaborati o prijeratnom Mostaru u kojem nema granica.
Kao da granice nisu u glavama i kao da ih ne tvore oni koji i u svetim odorama i u kravatama huškaju narode, ispiru mozgove i koji pišu elaborate u kojima se uvijek optužuje neke njih a ne neke nas. A mi smo ti koji šutimo, gledamo kako mladosti propadaju, biramo za koji premlaćeni život ćemo galamiti i ne biramo za kojeg ćemo psa izaći na ulice.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
