Je li počeo rat budućnosti? Je li sukob dviju zapuštenih, nesigurnih i siromašnih postsovjetskih država - Kirgistana i Tadžikistana - možda zloguka prethodnica apokaliptičnom ratu za vodu? Možda nesigurna historija budućnosti počinje na zabačenim prostorima oko porječja rijeke Sirdarje. Naime, te dvije države posljednjih su se dana sukobile oko raspodjele vode za piće i navodnjavanje iz zajedničkog vodoopskrbnog kanala Golovnog (sagrađenog još u vremenima SSSR-a) kod mjesta Kok Taš na rijeci Aksu (u donjem toku se rijeka zove Isfara), lijevom pritoku Sirdarje nedaleko od tadžičke enklave u Kirgiziji Voruh.
Poginulo je, u međusobnoj pucnjavi dviju vojski, prema službenim izvorima s obje strane oko 46 ljudi (34 Kirgiza i 12 Tadžika), spaljeni su i uništeni deseci kuća, a evakuirano (ili pobjeglo) iz zone sukoba oko 20 hiljada ljudi. Počelo je sve tako da je Tadžikistan optužio Kirgiziju da krade vodu, odnosno uzima više nego što joj pripada, pogotovo sada na proljeće, za potrebe navodnjavanja polja i pašnjaka te za piće, te su Tadžici počeli postavljati kamere kako bi to i dokazali.
Kirgistanci su počeli uništavati kamere i uklanjati postavljene prepreke, a potom su kamenjem zasuli tadžičke graničare koji su, prvo također uzvratili kamenjem i letvama, ali potom su počeli koristiti automatske puške, pa zatim helikoptere i na kraju gađali kirgišku stranu raketama, na što su im odgovorili istom mjerom, piše Jutarnji.
Je li počeo rat budućnosti? Je li sukob dviju zapuštenih, nesigurnih i siromašnih postsovjetskih država - Kirgistana i Tadžikistana - možda zloguka prethodnica apokaliptičnom ratu za vodu? Možda nesigurna historija budućnosti počinje na zabačenim prostorima oko porječja rijeke Sirdarje. Naime, te dvije države posljednjih su se dana sukobile oko raspodjele vode za piće i navodnjavanje iz zajedničkog vodoopskrbnog kanala Golovnog (sagrađenog još u vremenima SSSR-a) kod mjesta Kok Taš na rijeci Aksu (u donjem toku se rijeka zove Isfara), lijevom pritoku Sirdarje nedaleko od tadžičke enklave u Kirgiziji Voruh.
Trenutno vlada primirje, a vojska se povlači sa spornog područja. U ovom oružanom sukobu koji je srećom, za sada, okončan nakon telefonskog razgovora dvaju predsjednika (uskoro bi se trebali i susresti) tadžičkog Emomalija Rahmona i kirgiskog Sadira Žaparova, uz posredništvo uzbekistanskog lidera Šavkata Merzizojeva, a i Vladimir Putin je ponudio svoje posredničke usluge. Osim što se radi o dvije vrlo siromašne zemlje srednjoazijskog prostora - tako je udio gastarbajterskih doznaka - uglavnom iz Rusije - u BDP-u Tadžikistana gotovo 50 posto, a Kirgistana debelo preko 30 posto, obje zemlje su poljoprivredničke i još su u sovjetsko vrijeme bile najsiromašnije republike, a u posljednje vrijeme primjećuje se sve veća investicijska prisutnost Kine, mada su obje zemlje posve politički vezane uz Rusiju. No, dobar dio "zarade" ostvaruje se i time što se obje zemlje nalaze na tzv. "opijumskom putu" odnosno na trasi su krijumčarenja narkotika iz Afganistana.
Obje su države članice proruskog vojnog saveza ODBK (Organizacija dogovora o kolektivnoj sigurnosti), nekoj vrsti ruske verzije NATO-a na postsovjetskom prostoru, i sve članice bi, prema statutu, trebale braniti napadnutog člana! Uz to, obje zemlje su politički nestabilne, bez obzira na to što Rahmon, kojeg zovu liderom nacije, vlada Tadžikistanom od 1994. godine, a u Kirgistanu se od raspada SSSR-a promijenilo čak devet predsjednika, ali uglavnom u krvavim prevratima i državnim udarima. Obje zemlje, pogotovo Tadžikistan, imaju problem s islamskim fundamentalistima, pa je u Tadžikistanu nakon raspada SSSR-a trajao i građanski rat, a džihadisti su vrlo jaki pa je u toj zemlji primjetan strah od povratka talibana na vlast u Afganistanu, s kojim imaju dugu granicu i brojnu manjinu u toj zemlji.
I Tadžikistan i Kirgistan imaju dugu i više-manje neodređenu granicu, nešto manje od tisuću kilometara, ali više od trećine je sporno, pa i kada se radi o tom vodoopskrbnom kanalu, za koji u Dušanbeu tvrde da je cijeli, još od sovjetskih vremena, pod njihovom kontrolom, mada se iz njega vodom napajaju i Kirgizija te obližnji Uzbekistan, a sve tri zemlje međusobno imaju mnoge nerazriješene granične probleme, zaostale zbog čudno povučenih granica iz sovjetskih vremena, koje su dovodile i do čestih sukoba, pogroma i napetosti, pogotovo u regijama Fergana i Oš (u tim sukobima poginule su hiljade ljudi), a Tadžikistan i Uzbekistan spore se i oko hidrocentrale Farhad na rijeci Sirdarji.
Tako, recimo, između te tri zemlje postoji čak osam kriznih pograničnih točaka, odnosno enklava u susjednim državama - četiri ih ima Uzbekistan, tri Tadžikistan i jednu Kirgizija te svako malo buknu neredi, pa i oružani sukobi oko tih spornih teritorija, zemlje su u stalnim napetostima, a često se to koristi i za unutarnje političke kampanje.
Inače, Uzbekistan, kao ekonomski najpropulzivnija država regije (među prvim zemljama po proizvodnji pamuka i velikim zalihama zlata i urana), s demografskim rastom među najvećima na svijetu, ima ambiciju biti regionalni lider, ali i Kazahstan kao najbogatija zemlja regije želi ostvariti veliki utjecaj na tom području, koje pak Moskva smatra nekom vrstom svog postsovjetskog lena, ali Kina je na to područje izvršila veliki (ekonomski) proboj. Tamošnji analitičari pribojavaju se eskalacije sukoba na tom području koje bi moglo izmaći kontroli, zbog despotskih režima koji tamo vladaju, utjecaja moguće promjene vlasti u Afganistanu, suparništva Rusije i Kine u regiji, ali i nesrazmjera u ekonomskom razvoju tamošnjih država te njihovih lokalnih ambicija da budu glavni igrači srednjoazijskog prostora.
