Admir Glamočak, velikan bosanskohercegovačkog glumišta, reditelj i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu za Raport je govorio o svojim počecima, glumi, politici, odnosu prema kulturi i umjetnosti, ali nam je i otkrio svoje buduće projekte.
Djetinjstvo bh. glumca
Rođen je i odrastao u Sarajevu, diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti. U toku školovanja je igra neke od zapaženih teaterskih uloga. Međutim, kako kaže i nakon velikog broja uloga i danas radi na sebi i svom usavršavanju.
"Ja imam skoro 60 godina, ali postoje određene vježbe koje radim svaki dan i kada ne igram, jer prosto ako hoćeš da budeš glumac u formi i da te traže moraš da radiš na sebi", kazao je Glamočak u intervju za Raport.
Vaš stan je bio odmah preko puta Narodnog pozorišta u Sarajevu, u blizini „Kamernog teatra 55“ i Pozorišta za mlade. Zbog toga ste veliki dio svog djetinjstva proveli u pozorištima u komšiluku. Kada se rodila ljubav prema glumi? Jeste li kao dijete željeli postati glumac?
Nisam maštao, to je došlo samo po sebi. Između igranja u parku i odlaska u pozorište ja sam uvijek birao odlazak u pozorište. I onda sam nekako, odrastao gledajući neki drugi, čarobni svijet koji je bio na sceni kao dijete samo počeo da igram u tim nekim dramskim serijama u Narodnom pozorištu, najviše. I nekako je sve poslije bio logičan slijed. Kao i sva djeca jedno vrijeme sam htio da budem učitelj, ili neko drugo zanimanje. Kao i sva druga djeca. Ne znam je li upitanju komšiliku ili nešto drugo sam odlučio se na glumu, to ne znam. Prosto, pozorište mi je bilo neko krasno utočište i budilo mi svijet mašte.
Bili ste student prve generacije upisane na Odsjek za glumu, a 1984/85. godine ste diplomirali na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Bore Stjepanovića. Sjećate li se možda Vaše prve profesionalne uloge nakon diplomiranja? Na šta ste naročito ponosni iz perioda kada ste tek počinjali?
Igrali smo dobar dio predstava od 1984. godine kada je otvorena "Otvorena scena Obala". Igrali smo dosta predstava tu i to su na neki način bile uz studij profesionalne uloge. Tokom studiranja sam igrao nekoliko predstava u Narodnom pozorištu, a onda sam iz nekog razloga nešto bio ljut na njih. Mislim da je prva uloga bila "Kako vam drago", Shakespeare, igrao sam Kremena. Dugo smo pripremali tu predstavu, mislim da smo je pripremali i nekih šest mjeseci. Zanimljivo isksustvo, bez obzira što sam imao ja neki kontinuitet rada u pozorištu imao, ali prosto osjećaš veću dozu odgovornosti, sada si naučen da se baviš tim poslom, nije više samo amaterski zanos ili poluprofesionalni. Lijepo sjećanje. Imao sam divne partnere. Mnogi od njih nisu više tu u Sarajevu, ali su živi.
Odnos sa studentima na Akademiji
Kada govorimo o Vašoj karijeri, koja uistinu jako bogata. Moramo istaknuti da ste i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, a bili ste i dekan. Šta vam je važno da naučite studente?
Ja sam bio šef klase za deset generacija studenata, to je skoro 80 studenata, bio sam mentor mnogim kolegama koji su bili na drugim klasama studenti. Najvažnije je da shvate da gluma jeste igra, ali da ta igra ima tačno određena pravila. Profesionalni odnos prema poslu, ogromna motivacija i strast, da se što bolje napravi posao su nekako najsnažnije potrebne odrednice da bi se radio ovaj posao. Gluma je kolektivni posao, zavisimo od drugih. Treba se truditi da igramo sa boljim partnerima od sebe, jer ćemo samo tako napredovati. Svako novoj ulozi pristupiti od nule, kao da ne znaš ništa. Istraživati, pripremati se za ulogu. Profesionalno se odnositi sa partnerima na sceni. Slušati pažljivo upute reditelja, ako ih nema onda sam pokušavati razumijeti šta to reditelj hoće. Igrati se, maštati i unaprijeđivati stalno svoja glumačka sredstva. Ja imam skoro 60 godina, ali postoje određene vježbe koje radim svaki dan i kada ne igram, jer prosto ako hoćeš da budeš glumac u formi i da te traže moraš to da radiš. Ja sam zaposlen na Akademiji scenskih umjetnosti i meni nije zagarantovano da ću igrati ikada, jedino me kvalitetan pristup radu i rezultati tog rada koji su uvijek vidljivi, mi omogućavaju neki naredni posao.
Vi ste upravo jednom prilikom i kazali da uvijek birate da radite sa boljima od sebe ili onima sa kojima ste u istoj ravni.
Tačno tako. Uvijek se može naučiti. Naš posao je da gledamo ljude oko sebe, da pravimo neki banku podataka u glavi, da to kasnije koristimo u nekim profesionalnim zadacima. Likovi iz romana, dramskih tekstova su likovi koji su na papiri ti im moraš dati život. Nije ti dovoljno samo tvoje iskustvo, moraš se pozivati i na tuđa iskustva, na tuđu vrstu razmišljanja, u zavisnosti zadataka koji imaš, igrajući određeni karakter koji imaš u predstavi.
Da ste jedan od najboljih potvrđuje i nagrada koju ste nedavno osvojili. Radi se o nagradi ‘Žan Marolt’ za najboljeg glumca za ulogu u nagrađenoj predstavi "Schindlerov lift". Koliko su nam značajni festivali poput ovog?
Nisam pratio cijeli tok festivala, ali je jako bitno da ono što u Bosni nismo imali nikada, to je podrška kulturi sjećanja na ljude koji su mnogo učinili za bosanskohercegovački teatar da postoji festival sa imenom Jurislava Korjenića, koji je osnivač Kamernog teatra 55, osnivač festivala MESS, bio je direktor Pozorišta mladih. Ostavio je ogroman trag u tetarskom životu i Sarajeva i BiH. Postojanje, takve vrste festivala na neki način nam pomaže da imamo dovoljno zdravog razuma da cijenimo ono što je u BiH važno kada je upitanju teatar i teatarska umjetnost. Nagrada Žan Marolt je nešto što je meni vrlo drago priznanje, iz prostog razloga što je Žan bio divna osoba, divan glumac i otišao je kada je bio na vrhunce neke svoje stvaralačke moći.
Pandemija je utjecala na sve sfere života, ali za čim je publika danas „gladna“ u smislu sadržaja koji im se nude?
Malo je komplikovano govoriti o tome jer publika generalno gladna i u onom najbukvalnijem smislu. Nekako, ja sam uspio na samom početku pandemije da režiram u Narodnom pozorištu predstavu "Vođa". Iza toga sam uradio još dvije režije. Jednu za Altteatar, tu su igrali mladi glumci. To smo uradili na krovu Doma mladih na otvorenom, našli smo neki način da se bavimo ovim poslom uprkos pandemiji. Iza toga sam radio u Kamernom teatru 55 i nekako se našla neka mogućnost da se ipak radi. Onda smo počeli da radimo na predstavi "Schindlerov lift". Nisam pravio neku pauzu. Što se tiče Akademije, dio nastave je bio online, koliko je to bilo moguće zbog stručnih predmeta. Kada bi došlo vrijeme da radimo praktičnu nastavu na Akademiji onda bi radili dupli fond sati kako bi nadomjestili. Nije me pandemija zakočila i zakovala za kuću. Naravno, odrekao sam se svih drugih izlazaka, okupljanja u nekim prostorima gdje ima više ljudi, kako bi zaštitio zdravlje svoje porodice i studenata.
Igre bh. političara
Niste pravili neke pauze za snimanje nekih novih serija?
Nisam pravio pauzu. Igrao sam u četri sezone serije "Lud, zbunjen, normalan". Snimio sam seriju "Ne diraj mi mamu", to je isto bilo deset epizoda, vrlo zanimljiva serija. Odmah poslije Nove godine krećem sa snimanje nove serije, koja se zove na Rubu pameti, autora Amira Kapetanovića, u režiji Elmira Jukića. Ima me dovoljno. Treba praviti pauze, nije baš lijepo ulaziti ljudima u kuću svaki dan. Nije lijepo iskakati, iz frižidera pogotovo.
Ono što je svakako obilježilo ovu godinu je i film Quo vadis, Aida?. Mnoge je dotaknuo tamo gdje najviše boli. Međutim, i tu su se pojavile tenzije kada je riječ o prikazivanju filma na RTS-u. Mnogi su naveli da bi prikazivanje filma značilo kraj rata. Šta vi mislite, zar se rat nije odavno završio?
U glavama ludih ljudi rat još uvijek nije završen. Njima je to očita jedina mogućnost da ostanu na vlasti i da se poigravaju sa narodom koji je patio i u ratu i pati 30 godina poslije rata. Nažalost. Po nekim informacijama koje ja imam 29. decembra bi trebala u Novom Pazaru biti premijera filma. To je važan film i jednostavno moj mozak ne može da prihvati takve stvari. Naravno, ti se ne moraš slagati sa porukom ni sa idejom koju šalje film, ali ako se svi u okruženju hvale da žive u demokratskom okruženju, pravo svakog gledaoca je da ode i pogleda. Očito smo mi daleko od demokratskog društva i demokratiju smatramo onako kako nam to odgovara.
Kada već govorimo o ratu. Ponovo svakodnevno živimo u tenziji, pod stalnim smo prijetnjama o otcjepljenju. Jednom prilikom ste rekli da se nikada ne bi bavili politikom jer politika nije igra. Igraju li se sa nama?
Igra se veže uz nešto što je lijepa stvar, mi imamo posla sa ljudima koji su monstrumi koji se kriju iza naroda. Kada neko nešto kaže da radi u ime naroda, znači da radi u moje ime, a ništa me nije pitao. To je nepristojno, to je laž. Mi imamo posla sa ljudima koji su na poziciji na kojima nikako ne bi smjeli biti, koji zapravo ništa ne čine za narod i koji su zajedno sa medijima uzročnici svega ovog lošeg što nam se dešava.
Šta mislite o kinematografiji u BiH?
Najslabija po produkciji i po broju projekata, ali svaki film ima vrlo snažan odjek ne samo kod nas, nego i u regionu, Evropi i svijetu. To je jedno neshvatanje političara da u kinematorgrafiju treba ulagati, i da je umjetnost kojom se mi bavimo je nešto što je najbolji i najsnažniji ambasador države. To su shvatili ovi oko nas, a mi još nikada. Iako mi prepisujemo od drugih, ali loše stvari. Naši političari ne znaju ni prepisati. Radio sam sa Pjerom Žalicom. Da nije bilo volje njega i cijele autorske ekipe opet se ni to ne bi snimalo. Imamo i mladih glumaca koji vrijede.
Kako biste sumirali godinu koja je za nama. Imate li neku poruku za čitaoce?
Želim svima dobro zdravlje, da ne čitaju novine da biraju one naslove koji će im izmamiti osmijeh, a ne varijante u kojima je sve najstrašnije, sve najgore. Valjda je vijest to da se neko ubio ili da je neko skočio sa sedmog sprata, a mnogo je manja vijest neka lijepa vijest. Malo ljudi da se okrenu jedni drugima, da podržavaju jedni druge i da se raduju. Napravimo neke stvari koje će pomoći i drugim ljudima i da izmamimo osmijeh i drugima.
