Sport

Al Khelaifi je doveo Galtiera i najavio “kraj ere šljokica i blještavila”. Ali ono što PSG-u nedostaje ne može ispraviti nijedan trener na svijetu

Tačno 35 riječi. Toliko je trebalo da se Paris Saint-Germain u službenom saopštenju na web stranicama kluba pozdravi s Mauriciom Pochettinom, čime je napokon potvrđeno ono što su svi znali već mjesecima, praktički još od ispadanja protiv Real Madrida, piše Telegram.

“Ovo je kraj ere šljokica i blještavila”, objasnio je prošlog mjeseca Nasser Al-Khelaifi u intervjuu Le Parisienu što čeka PSG u idućem razdoblju prije nego što je Pochettinov otkaz formaliziran. “Moramo stvoriti pravu momčad, pronaći pravi kolektivni duh koji će nas voditi do uspjeha. To će biti prva i osnovna misija novog trenera.”

Čovjek koji bi to trebao napraviti je Christophe Galtier.

Prvi njegov samostalni posao bio je onaj u Saint-Étienneu. Nakon igračke karijere koju je većinom proveo u Marseilleu i uloge pomoćnika Alainu Perrinu, Galtier je od Perrina preuzeo Saint-Étienneovu klupu. Ondje je tih godina bio trenersko čistilište. Još uvijek nogometni klub s najviše titula francuskog prvaka, bio je u krizi rezultata, a samim time i u krizi identiteta. Standardi su bili postavljeni nerealno visoko, očekivanja su bila još viša, a cijenu rezultatskih razočarenja obično su plaćali treneri. Od septembra 2000. kad je Robert Nouzaret dobio otkaz do decembra 2009. kada je otišao Perrin, Saint-Étienne je promijenio 11 trenera. Galtier je u tom ludilu izdržao osam godina. Odradio je ukupno 2.753 dana na klupi, a 2013. je klubu donio Coupe de France, prvi njegov trofej nakon 32 godine suše.

Međutim, poenta je u tome da se održao na klupi, jer prve tri godine nije bilo nikakvog trofeja. Sezonu ranije je ispao već u prvom kolu, a prvenstvo je završio s četiri utakmice bez pobjede. I nikome nije palo na pamet otjerati ga jer je stvorio imidž trenera koji zna šta radi, koji ima radnu etiku, ali i dozu šarma koji ga može izvući iz problema.

U tom aspektu posla Galtier je sličan Jürgenu Kloppu. Dijeli ih jako puno, Galtier nije ni blizu nogometno definiran kao što je to Klopp niti razvija toliko prepoznatljiv stil igre. Međutim, spaja ih to što obojica imaju nekarakteristično dobar status kod javnosti koji proizilazi iz njihove autentičnosti. Recimo, Brendan Rodgers je nakon 65 utakmica u Premier ligi na Liverpoolovoj klupi imao 117 bodova. Klopp je nakon 65. utakmice i imao jednakih 117 bodova, s identičnim omjerom od 33 pobjede, 18 neriješenih ishoda i 14 poraza. Razlika je u tome što je Klopp dobio kredit da radi dalje, a Rodgers je bio meta kritika javnosti koja mu nikad nije do kraja povjerovala u ono što je govorio i klub ga se odlučio riješiti.

Ništa flashy-bling-bling

Javnost vjeruje u ono što Galtier govori.

Lako je vjerovati nakon što je uzeo naslov prvaka s Lilleom, baš kao što je lako vjerovati Kloppu kad je osvojio Premier ligu i triput igrao finala Lige prvaka. To su neosporni rezultati koji bi svakome dali barem neku dozu autoriteta. Međutim, Galtier je imao autoritet i prije toga. Ta ista javnost koja je gutala trenere, njemu je vjerovala kad je bez imalo samostalnog iskustva preuzeo Saint-Étienne koji se borio za opstanak i dala mu je više od tri godine kredita za miran rad kojim je mogao izgraditi osnovu za taj trofej.

Zašto je dobio taj mir? Glavni razlog je harizma koju je izgradio na radnoj etici koja je sastavni dio njegova karaktera. To je onaj autentični dio Galtierove pojave. Kao trener je vrlo zahtjevan i od igrača traži da rade naporno. Tjera ih do samih granica, a one koji izdrže nagrađuje mjestom u ekipi.

Puno trenera želi imati takav pristup. Svako malo se pojavi neki Felix Magath-wannabe koji misli da je dovoljno poslati igrače da trče do povraćanja, ali rijetki su oni koji mogu iz toga dobiti kredibilitet kod igrača. Ono što Galtiera dijeli od tih drugih jest činjenica da je pošten do samog kraja. Kod njega nema ega i nema sivih zona koje svi treneri imaju jer svaki trener ima neku svoju viziju i povlaštene igrače u toj viziji. Sve je transparentno; pravila su jasno postavljena, kriteriji se znaju i on će promijeniti svoju odluku svaki put kad mu igrač dokaže da je bio u krivu.

Granice kod Galtiera naprosto nisu postavljene tako da ih se ne može probiti. To obično rade ‘zahtjevni’ treneri; postave ljestvicu nerealno visoko i onda imaju diktatorsku slobodu za odlučivanje unutar sive zone pod izlikom da je trening pokazao svoje. Kod Galtiera je stvar obrnuta. On želi da mu se igrači dokažu i svoj autoritet gradi kroz to da svi imaju šansu ako se nametnu tako što će probiti postavljene granice. Kao takav, Galtier je idealan karakter za prekidanje ere šljokica i stvaranje kolektivnog duha koji će PSG dovesti do uspjeha.

Samo, ironično je što ni Thomas Tuchel ni Pochettino nisu bili flashy-bling-bling treneri kao što je to opisao Al-Khelaifi. Obojica su fanatici rada, obojica su gradila svoju karijeru od klubova koji su u donjoj polovici ljestvice i obojica su se podigla do finala Lige prvaka. Ništa flashy-bling-bling, samo konkretan rad i jasni kriteriji koji u PSG-u nisu prolazili, tako da je i Tuchelu i Pochettinu momčad izgledala kao da se slučajno sastala na travnjaku. To jasno pokazuje da problem koji PSG ima — a samim tim ga ima i Nasser Al-Khelaifi koji mora objašnjavati kako potrošene milijarde redovito završe blamažom u Ligi prvaka — nije u treneru. A samim time ga dovođenje Galtiera neće riješiti. Pogotovo ne Galtiera.

Kultura izgrađena na šljokicama

“U PSG-u sam se osjećao kao da sam ministar sporta, a ne glavni trener”, izjavio je Tuchel za italijanske medije već nakon što je napustio Pariz i već osvojio Ligu prvaka s Chelseajem. “Puno je toga bilo pod mojom ingerencijom. Možda i previše. Morao sam baviti i rodbinom te prijateljima igrača, sve kako bi moje zvijezde bile zadovoljne. Ovdje mogu raditi u potpunom miru, bez ikakvih uplitanja sa strane. U Chelseaju, gdje je sama igra i organizacija fluidnija, mogu bolje primijeniti svoju metodologiju rada.”

Neosporno je to da je Galtier odličan trener. Ali on je trener koji svoj rad temelji na tome da nema povlaštenih, a PSG je momčad koja je građena na tome da postoje povlašteni. Koliko god Al-Khelaifi najavljivao drugačije temelje, PSG je momčad koja će uvijek biti šljokičasta i nema šanse da trener dobije zeleno svjetlo da ostavi Neymara na klupi ako se bude ponašao kao što se obično ponaša. Na kraju krajeva, kako uopće pričati o tome da neće biti povlaštenih kad je Kylian Mbappé u novom ugovoru crno na bijelo dobio ovlast da upravlja sportskom politikom momčadi i da ga se pita oko ključnih strateških odluka koje će klub donositi za vrijeme trajanja njegova ugovora.

Sva raspadanja koja je PSG zadnjih nekoliko sezona doživio u Ligi prvaka i sve one utakmice u kojima je PSG odigrao tako da su Tuchel i Pochettino izgledali kao cirkusanti, sve se svede na to da momčad na toj razini mora imati disciplinu, hijerarhiju, mentalnu čvrstinu i koheziju koja će omogućiti da se individualni talent realizira. Nasser Al-Khelaifi je dobro detektirao problem koji postoji u kulturi kluba izgrađenoj na šljokicama i blještavilu.

Ali rješenje situacije nije promijeniti trenera. Ono što PSG treba napraviti jest promijeniti momčad i obrasce ponašanja na koje su zvijezde u momčadi navikle, a to će biti vrlo teško. Čak i za nekoga ko je autentičan u svojim zahtjevima kao što je to Galtier.