Vijesti

Balkanske vojne igre: Kakvim oružjem raspolažu Hrvatska, Srbija, BiH… Jesu li nove generacije spremne za rat

Sukob između ministra odbrane Hrvatske Marija Banožića i predsjednika Zorana Milanovića otkrio je kako je stanje u Hrvatskoj kopnenoj vojsci zabrinjavajuće. Radi se o stožernoj grani Oružanih snaga i nositelju najvećega broja međunarodnih aktivnosti i vježbi. To je nešto novo, što do sada nije bilo aktuelno, pišu 24sata.hr.

Iza nas su tri decenije od raspada bivše Jugoslavije i vrijeme je za analizu čime raspolažu oružane snage u regiji i jesu li nove generacije Hrvata, Srba, Bošnjaka, Crnogoraca, Makedonaca ili Albanaca spremne za novi sukob ili rat na Zapadnom Balkanu.

Do rata teško da može doći, ali preduvjeti za sukob zapravo postoje, od ratobornih političara u Srbiji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori i Kosovu pa do značajnog naoružavanja.

Najveći intenzitet, gotovo na granici sukoba je između Srbije i Kosova. Koncept „srpski svet“ čini regiju najviše nervoznom pogotovo BiH i Crnu Goru.

U Srbiji i Republici Srpskoj i dalje postoje usijani političari, Aleksandar Vulin i Milorad Dodik, koji bi prekrajali međunarodno priznate granice.

Treba se samo vratiti u ratne 90-te kada je Srbija htjela ostvariti ideju o „Velikoj Srbiji“ i naravno da u tome nije uspjela, a dijelom zasluge idu i međunarodnoj zajednici čiji mehanizmi kontrole i nakon gotovo trideset godina postoje (KFOR, EUFOR) i dalje zaustavljaju ekstreman razvoj prilika. S druge strane i EU pazi na Zapadni Balkan jer na taj način štite sebe, ne dajući zeleno svjetlo zemljama Zapadnog Balkana (Srbija, Crna Gora i BiH) za ulazak u EU bez potpunog ispunjavanja pretpristupnih uvjeta.

Na Kosovu u operaciji KFOR došlo je do većeg učešća vojski država regije i po prvi put KFOR-om zapovijeda zapovjednik iz bližeg okružja, ali i manje zemlje - mađarski general.

Mnogo kompleksnija situacija je u BiH gdje kontingent EUFOR-a nadgleda provođenje Daytonskog mirovnog sporazuma. Kompleksnost se ogleda u tome da jedan entitet je za pristupanje u NATO (Federacija BiH), a drugi želi ostati vojno neutralan (Republika Srpska). S druge strane, Srbija želi biti NATO partner, ali vojno neutralna.

Cilj joj je osnažiti vlastiti utjecaj ulaskom u međunarodne zajednice ili kroz proizvodnju sofisticirane vojne tehnike ili kupovinom nove vojne tehnike. Gledajući općenito val modernizacije vojski Zapadnoga Balkana najviše se može uočiti u Srbiji i Hrvatskoj.

Nabavljeno je novo naoružanje i vojna oprema, ponovo se pozivaju rezervisti na obuku, a ozbiljno se razmišlja i o vraćanju služenja obaveznog vojnog roka.

Ratno zrakoplovstvo

U izlici vida strateškog odvraćanja zemlje Zapadnoga Balkana se ponovo naoružavaju. Predvodnik je Srbija koja na svojim brojnim smotrama i vježbama pokazuje novu tehniku nabavljenu iz inozemstva (Rusija, Kina, Francuska, Njemačka, a vjerovatno ubuduće i iz Turske) te brojnu novu, polovnu, remontiranu i moderniziranu tehniku iz vlastite proizvodnje. Prvo takvo sredstvo su remontirani avioni MiG-29, ukupno ih je 14, od toga je 11 jednosjeda, a tri su dvosjeda.

Zapravo je eskadrila obnovljena donacijom iz Rusije šest i Bjelorusije četiri aviona, dok su samo četiri preostala iz bivše JNA. Avioni su modernizirani na standard MiG-29SM, dobili su nove rakete zrak-zrak, vođene rakete, a vjerovatno i proturadarske rakete. Modernizacija je skupo plaćena, a nepobitna je činjenica da im životni vijek uskoro ističe (10 godina) i da će trebati u roku od šest do osam godina ponovno tražiti novo rješenje.

Hrvatska se odlučila za nabavku 12 francuskih Rafale F3R. Mora se priznati da će 2024. godine Hrvatska imati najbolje avione u regiji. Radi se o avionu koji ima sofisticiranu avioniku i veliki izbor raznog naoružanja zrak-zrak i zrak-zemlja.

Helikopter UH-1H-II Hjui II koji dolaze u BiH

Za sada je nepoznato što će Hrvatska sve nabaviti od naoružanja, nagađa se slabiji radar kao i naoružanje, ali je sigurno da ovi avioni imaju taktički radijus leta do 1.800 km. Ovakva autonomija nudi prostor da se može ponuditi da hrvatsko ratno zrakoplovstvo bude garant sigurnosti zračnih prostora zemalja u regiji (Slovenija, BiH i Crna Gora).

Najteže će biti slijedeće tri godine na životu održavati zastarjele lovce MiG-21 koji mogu parirati srpskim lakih jurišnicima Orao i Galeb 4 koji se ponovno moderniziraju. Ostale zemlje regije nemaju operativne avione nego su prizemljeni i ne koriste se već jako dugo.

Po brojnosti helikoptera također prednjači Srbija koja na papiru ima preko 60. Stvarno stanje je znatno slabije jer stvarno lete najnovija četiri Mi-35, pet Mi-17V-5 i pet H145M koji su nabavljeni u prethodnih pet godina.

Od ostale tehnike leti par Mi-8 i nekoliko Gazela. Najavljeno je da će se nabaviti još tri Mi-17V-5, četiri Mi-35 kao i još sedam H-145M za popunu eskadrile koji su u načelu civilne letjelice, ali Srbija ima tri s nosačima naoružanja.

Hrvatska u klasi izvidničko-borbenih helikoptera ima 15 OH-58D (jedan je pao) primljenih iz američke donacije. Za obuku se koristi osam helikoptera Bell 206B Jet Ranger III, dok za transport i druge zadaće se koristi 24 komada raznih inačica Mi-8 i Mi-17. Helikopteri Mi-171Sh nakon ruskoga remonta prije nekoliko godina su izgubili borbenu sposobnost. Plan modernizacije odnosno prelaska na zapadnu tehniku usmjeren je na nabavku četiri američka UH-60M Black Hawk.

BiH na papiru ima preko 30 helikoptera, 12 Mi-8/17,13 UH-1H i 13 Gazela. Može se reći da tek poneki leti, a politika upotrebe je komplicirana što je bilo vidljivo prilikom potrebe za gašenjem požara ove godine u Hercegovini.

Kroz američku donaciju uskoro se očekuje prijem četiri UH-1H-II Hjui II.

Sjeverna Makedonija, također, na papiru ima 20 helikoptera, ali samo ih šest (dva Mi-24V i četiri Mi-8/17) povremeno leti. Crna Gora ima tri Bella 412 i 2 Bella 505, dok je 13 Gazela prizemljeno i namijenjeni su za prodaju.

Kada je riječ o transportnim avionima samo Srbija ima jedan An-26, hrvatski An-32 su prizemljeni. Na izložbi Partner 2021 Srbija je objavila da planira nabavu dva nova Airbasova C-295 s čime bi imala jedina transportnu flotu u regiji. Sve druge zemlje u regiji za prijevoz u međunarodne misije moraju se oslanjati na potporu saveznika ili iznajmljivanje putničkih aviona.

Borbene besposadne platforme

Srbija je nabavkom kineskih izvidničko-borbenih besposadnih letjelica CH-92A u 2020. godini postala prva zemlja naoružana borbenim dronovima u regiji. Vojska Srbije je ukupno nabavila šest letjelica i 18 raketa.

Sposobnosti ratnog zrakoplovstva vjerovatno bi uskoro trebao povećati i drugi kineski izviđačko-borbeni dronovi CH-95, bitnica sastava šest dronova. Srbija je kupovinu besposadnih letjelica iz Kine iskoristila za unapređenje vlastite besposadne letjelice Pegaz. Na dva potkrilna nosača nosi kineske vođene PO rakete FT-8D. Očekuje se uvođenje 12 letjelica slijedeće godine. Navodno se pregovori vode s Turskom o kupovini njihovih borbenih dronova Bayraktar TB2.

Borbeni dron OBAD je dizajniran za potrebe specijalnih jedinica, prije svega u urbanim sredinama. Izvodi izviđačke zadaće i udare po utvrđenim ciljevima, živoj sili, vozilima. Može biti naoružan s četiri rakete Zolja, dvije Ose ili adaptiranim minama 60 ili 120 mm.

Besposadno daljinski upravljano vozilo Mali Miloš je malo oklopno gusjeničino vozilo namijenjeno za podršku specijalnih i izvidničkih jedinica, posebno u protuterorističkim djelovanjima u urbanim sredinama, uključujući i djelovanja u zgradama.

Nekoliko je naoružanih verzija, prva verzija je s DUBS s strojnicom 12,7 mm i dva RRB 64 mm M-80 Zolja.

Druga umjesto Zolje ima RRB 90 mm M79 Osa. Treća ima samo strojnicu. Planira se nabava od 50 do 100 vozila, s time da bi dio trebao biti naoružan POVRS Kornet koji je nabavljen od Rusije i očekuje se skoro uvođenje u operativnu upotrebu.

Besposadna letjelica-projektil ili dron kamikaza (samoubojica) pripada u kategoriju oružja naziva lutajuću municiju. Dvije verzije su GAVRAN-145 i GAVRAN-2.

Ovi dronovi samoubice služe za odvraćanje od napada, a predstavljaju jeftino dalekometno izviđačko/jurišno sredstvo namijenjeno promatranju u realnom vremenu i napad na širok spektar ciljeva iza prednje ivice borbene zone.

Namijenjene su uništavanju tenkova i drugih oklopnih vozila, komandnih mjesta, topničkih položaja, žive sile i drugih pokretnih i nepokretnih ciljeva, čamaca i dronova. GAVRAN-145 je promjera 145 mm, masa bojeve glave iznosi 40 kg, a ima dolet 150 km (komunikacija sa stanicom za vođenje), visinu leta do 2.000 m, dok je autonomija leta 5 h (pri brzini od 100 km/h), a 3 h (pri brzini od 150 km/h).

Najnovija verzija je GAVRAN-2 kojeg odlikuje elektro pogon zbog čega je daleko tiši, promjera je 175 mm, masa bojeve glave iznosi 20 kg, a može biti kombinirana (kumulativna sa fragmentirajućim djelovanjem), termobarična i probojna. Maksimalni domet je 80 km. Brzina leta 100 - 150 km/h. Oba drona kamikaze mogu biti postavljene u sistem besposadnih letjelica kontejnerskog tipa, 18 dronova u 3 x 6 kontejnera postavljenim na kamionskoj lansirnoj rampi na vozilo TAM 110. Upravljanje se izvodi iz kabine vozila, a može biti obavljano i s udaljenosti do 200 m od vozila.

Topništvo

Topništvo u Srbiji broji puno cijevnih i raketnih oružja.

U jedinicama je više od 400 oružja. Brojna su i u skladištima namijenjena za rezervne jedinice. Za strateško odvraćanje trenutno služi samohodni višecijevni lanser raketa Orkan M-87 u kalibru 262 mm dometa 50 km. Najavljuje se proizvodnja rakete produženog dometa na 70 km (Jerina-2).

U operativnoj upotrebi su četiri Orkana s po četiri cijevi na sovjetskim vozilima ZIL-135LM koja su nekada bila lansirna oružja za balističke rakete Luna. Istovremeno se na izložbama pokazuje raketa koja će imati maksimalni domet od 285 km (Jerina-1, kalibar 400 mm) prvenstveno jer se Srbija obvezala da neće izvoziti rakete dometa od 300 i više km.

Ova raketa je namijenjena za nove višecijevne modularne lansere Šumadija i Tamnava domaće proizvodnje. Prvo bi u operativnu upotrebu trebao biti uveden višecijevni lanser Tamnava u kalibru 122 mm sa dometom od 40/52 km, bitnica sastava 6 oružja dok bi Tamnava 262 mm trebala ući u uporabu za dvije godine. Također započela su testiranja sličnog višecijevnog lansera Šumadija.

BVP Lazanski Srbija

Svaka od četiri brigade KoV-a u Vojsci Srbije ima po jednu bojnu od 18 višecijevnih lansera raketa Oganj M-77 128 mm i jednu bojnu od 18 samohodnih haubica 2S1 Gvozdik 122 mm. U planu je modernizacija Ognja u digitalizirani kao i haubice 2S1. Najveću paljbenu moć ima Mješovita artiljerijska brigada iz Niša. Najnovije u njihov arsenal je ušla bitnica od šest domaćih samohodnih haubica na točkovima Nora-B52 M15 u NATO kalibru 155 mm, dometa 40 km. U planu je nabavka još 12 oružja za popunu jedne topničke jedinice. Nulta serija MGS-25 Aleksandar bi trebala biti uvedena slijedeće godine, oružje koje treba predstavljati udarnu snagu topništva u budućnosti. Najveća prednost Srbije je što ima domaću proizvodnju topničkog oružja i i municije za njih.

Hrvatska ima daleko manje topničkih oružja jer ima i manje jedinica. Viš od 100 topničkih oružja koriste hrvatski topnici. Većina tih sredstva nije perspektivna. S druge strane, HV ima najsavremeniji topnički sistem u regiji, njemačku samohodnu haubicu PzH2000 kalibra 155 mm. Nabavljeno je samo 12 komada, a u planu je da baterija PzH2000 u 2023. godini učestvuju u NATO aktivnosti u Poljskoj. Maksimalni domet je 40 km. Nekoliko desetina samohodnih višecijevnih lansera raketa 122 mm Vulkan i Grad čini raketno topništvo HV čiji je domet malo preko 20 km.

Druge zemlje regije imaju daleko manje topničkih oružja u operativnoj upotrebi.

U BiH u tri pješačke brigade su tri topničke bojne s po 24 haubice 122 mm D30. Raketno topništvo čine rumunski višecijevni lanseri raketa 122 mm APR-40 kakve ima i Hrvatska samo ih naziva Grad. U Sjevernoj Makedoniji u topničkoj bojni su američke haubice M2A1 u kalibru 105 mm i sovjetske M-38 u kalibru 122 mm iz vremena Drugog svjetskog rata. Najavljena je modernizacija topništva kroz nabavku 18 turskih haubica Boran kalibra 105 mm. Najmanje topničkih oružja ima u Crnoj Gori. U operativnoj upotrebi je samo jedna bitnica haubica 122 mm D-30.

Oklopništvo

Po broju glavnih borbenih tenkova Vojska Srbije je uvjerljivo dominantna. Na papiru ima 277 tenkova svrstanih u šest bataljona. U četiri bataljona su po 53 tenka M-84. Jedna tenkovska bojna od 35 tenkova M-84 je u sastavu rezervne brigade.

Nedavno je formiran tenkovski bataljon T-72M u Nišu, u čijem je sastavu 30 tenkova T-72B1MS dobivenih iz ruske donacije. U obučnom centru se nalazi još tenkova M-84. Srbija modernizaciju tenkova planira odavno, ali za sada se na izložbama može vidjeti samo dva pokazna primjerka M-84 AS1 i AS2.

Planira se modernizacija 212 tenkova na M-84AS2. Pored M-84 u skladištima se sigurno nalazi još par stotina tenkova T-55A.

Hrvatska u svome sastavu ima jedan tenkovski bataljon od 70 tenkova M-84 raznih verzija, te za obuku pet tenkova M-84. Također se u skladištima sigurno nalazi još preko stotinu tenkova T-55A.

U Bosni i Hercegovini je 47 američkih tenkova M-60A3 u oklopnom bataljonu u Tuzli. Upitno je koliko je operativnih. Za potrebe obuke zadržana je četa od 13 M-84 u Mehaniziranoj vježbovnoj bojni koja se nalazi na poligonu Manjača.

Sjeverna Makedonija ima bataljon od 31 tenka T-72A. Aktivna je samo jedna četa od 10 tenkova, a ostatak je rezerva. Kada se nabave borbena vozila s protuoklopnim raketnim sistemima Stryker i ona biti će prevedena u rezervu.

Daleko brojnija u zemljama regije su borbena vozila pješaštva. I u tome pogledu prednjači Vojska Srbije koja u jedinicama ima 376 komada borbenih vozila pješadije i komandnih vozila od najbrojnijeg domaćeg BVP M-80A (320 komada u osam mehaniziranih bojni) do sovjetskih gusjeničara BTR-50PK/PU i vozila na bazi gusjeničara MT-LB. Sigurno ih ima još više od stotinu u obučnom centru i u rezervnim jedinicama.

Najnovije uvedeno u operativnu upotrebu je domaće oklopno borbeno vozilo Lazar 3 u konfiguraciji 6x6.

Uvedeno ih je samo šest, te se uskoro očekuje uvođenje dodatnim 30. Nove verzije Lazar IIIA1 i III P, u nultoj seriji od 10 vozila trebale bi uvedene sljedeće godine. Također je uvedeno 10 oklopnih borbenih vozila Miloš M-16 u konfiguraciji 4x4, a uskoro se može očekivati uvođenje dodatnih 15.

Nedavno je na izložbi Partner 2021 prikazan prototip borbenog vozila pješaštva Lazanski u konfiguraciji 8x8, koji od naoružanja ima top od 57 mm, najveći u regiji i šire. U kategoriji minski otpornih vozila očekuje se uvođenje nulte serije od 10 vozila MRAP M-20 6x6 i M-21 4x4. Iz vremena JNA razne verzije BOV-3 su prerađene u komandna i izvidnička vozila BOV-KIV M16. U pripremi je modernizacija 320 BVP M-80A s novom kupolom i topom 30 mm u M80AB-1. Zajedno s tenkovima T-72 stiglo je 30 moderniziranih BRDM-2MS iz Rusije.

Flota HRM

Hrvatska je inferiornija kada su u pitanju gusjeničari, koristi iste kao Vojska Srbije, oko stotinu BVP M-80A se nalazi u operativnoj upotrebi. Najavljena je nabava 84 američkih borbenih vozila pješaštva M2A2 ODS Bradley.

Zadnja izjava premijera Plenkovića ne ulijeva optimizam nego da ipak treba razmotriti studiju isplativosti uvođenja ovog vozila, odnosno da postoje slična vozila evropskih proizvođača. Kada je riječ o točkašima Hrvatska je vodeća, ima 126 finskih OBV Patria AMV, od kojih je većina naoružana daljinski upravljanom oružanom stanicom 12,7 mm kao i srpski Lazar 3. Nedavno je završena nadogradnja osam Patria s izraelskom kupolom s topom kalibra 30 mm i protuoklopnim sistemom Spyke LR.

U kategoriji minski otpornih vozila je preko 200 doniranih američkih vozila točkaša M-ATV, Maxx Pro i RG-33 HAGA.

Ukupno je preko tri stotine točkaša u operativnoj upotrebi što je impresivna brojka.

Sjeverna Makedonija na papiru ima znatan broj oklopnih borbenih vozila, preko 150 gusjeničara i točkaša. Najčešće se na vježbama pokazuju njemačka vozila TM-170 Hermelin i ruski BTR-70. Uskoro se očekuje nova tehnika, naručena su 54 američka vozila Stryker u konfiguraciji 8x8 koja će biti osnovno sredstvo deklarirane bojne za NATO zadaće. Također je naručeno oko 40 lakih vozila JLTV 4x4. Identična vozila je naručila Vojska Crne Gore. Ugovorena je nabava 67 vozila, a krajem prošle godine primljeno je 20, dok bi ostatak trebao postupno doći do 2023. godine. Vozila se naoružavaju izraelskim daljinski upravljanim oružanim stanicama 12,7 mm.

Najmanje oklopnih borbenih vozila ima BiH. Manje od dvadeset je operativnih američkih gusjeničara M113A2. Nekoliko BVP M-80 je u centru za obuku. Jedina u regiji BiH nema oklopnih borbenih vozila u kategoriji točkaša.

Ratna mornarica

Hrvatska ima najjaču vojnopomorsku silu u regiji i tako će sigurno ostati još dugo vremena. U operativnoj upotrebi je pet raketnih topovnjača naoružanih raketama more-more, sedam desantnih brodova i minopolagača te nekoliko pomoćnih brodova. U sastavu flote su i tri mobilna obalna lansera naoružana s po četiri RBS-15B.

Pored toga Obalna straža ima sedam ophodnih brodova. Hrvatska ima ambicije razviti još snažniju flotu, nedavno je u operativnu upotrebu ušao obalni ophodni brod Omiš, a u sklopu modernizacije naručena su dodatna četiri koji bi trebali biti uvedeni u roku od dvije godine. Osmišljen je projekt izgradnje prve hrvatske korvete.

Riječ je o korveti višenamjenske / modularne koncepcije opremanja koja bi trebala postati stožerni brod ratne mornarice.

Srbija je po pitanju ratnih brodova iza RH, iako nema izlazak na more, ima jaku riječnu flotilu u sastavu KOV-a. U Novom Sadu, Beogradu i Šapcu su četiri riječna minolovca, četiri patrolna čamca, pet desantno-jurišnih čamaca i još nekoliko brodova uključujući zapovjedni brod riječne flotile BPN-30 Kozara.

Crna Gora je rasprodala većinu brodova ili prodaje zadnje patrolne brodove iz bivše JRM. U operativnoj upotrebi je samo jedan patrolni brod, a crnogorska mornarica bi se uskoro trebala povećati donacijom SAD-a za nova četiri patrolna čamca Archangel 44.

Brojno stanje

Najveći bauk u Vojsci Srbije je brojno stanje. Jedina u regiji, a vjerovatno i puno šire Srbija je brojno stanje u Ministarstvu odbrane i Vojski Srbije kao i broj rezervista proglasila tajnom. Slobodna procjena je da se radi o brojnom stanju od oko 30 hiljada vojnika bez rezerve, što je daleko najviše, ali Srbija ima i najviše stanovnika u regiji. S druge strane tu ulazi i brojno stanje Univerziteta odbrane, Vojnomedicinske akademije i Vojnotehničkog instituta.

Nedavno je uveden brzi kurs za rezerviste koji su stariji od trideset i nisu služili vojni rok. Obavezni vojni rok je ukinut, a dragovoljno služenje nije dovelo do potrebite popune osam pričuvnih brigada, stoga je za očekivati da će Srbija prva u regiji, i to već iduće godine vratiti obavezno služenje vojnog roka.

Riječna flota Vojske Srbije

Prema Godišnjem izvještaju o odbrani za 2020. godinu brojno stanje djelatnog sastava Ministarstva odbrane i Hrvatske vojske na dan 31. decembtra 2020. bilo je 16.884 osoba od kojih su 14.836 djelatne vojne osobe i 2.048 državnih službenika i namještenika. U skladu s revitalizacijom rezervne komponente Hrvatske vojske, u februaru 2017. donesena je Odluka o veličini, sastavu i mobilizacijskom razvoju Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom je utvrđena brojčana veličina do 21.000 pripadnika rezervnog sastava, od čega do 1.000 ugovornih rezervnih i do 20.000 razvrstanih rezervista.

U Oružanim snage BiH 31. decembra 2020. godine bilo je više od 9.500 vojnika.

Po ustroju je malo više od 10.000. Situacija u BiH je komplicirana jer se podjela radnih mjesta provodi po nacionalnom ključu po participaciji tri konstitutivna naroda i onih ostalih. Rezerva u BiH ne postoji.

U Sjevernoj Makedoniji brojno stanje iznosi preko 7.500, ali cilj je smanjiti ih na 6.850 plus pričuva.

Crna Gora u Ministarstvu odbrane ima 232 radnika, a Vojska Crne Gore 2.368 vojnika u miru i 5.159 u ratu. Rezerva je ukinuta 2006. godine, ali ulaskom u NATO moraju vratiti rezervu tako da je u toku formiranje Zapovjedništava dvije pješačke bojne i mješovite topničke bojne.

Kosovo

Kosovo nema klasičnu vojsku nego je započeta transformacija Sigurnosnih snaga u vojsku Kosova, ali bez promjene imena. Proces transformacije ići će postupno i trajati će deset godina kada se planiraju dostići puni odbrambeni kapaciteti.

Zakonski akti su doneseni 2018. godine uz snažnu podršku SAD i Njemačke. Kosovo ima pravo na oružane snage koje su naoružane samo lakim naoružanjem i broje 2.500 vojnika i 800 u rezervnom sastavu, dok bi nakon transformacije trebale brojati 5.000 aktivnih vojnika i 3.000 u rezervnom sastavu. Vojni budžet iznosi 55 miliona eura, s time da će postupno povećati na osnovu potreba i mogućnosti na 70 odnosno 100 miliona eura.

Strateška orijentacija države je postati članica NATO-a. Dio lakog pješačkog naoružanja je iz bivše JNA, dio je nabavljen od Njemačke i SAD. Također su SAD, Njemačka i Turska donirala razna vozila za potrebe Sigurnosnih snaga Kosova. SAD je donirao preko 50 oklopnih vozila HMMWV i 55 M1117 ASV, Njemačka je donirala 44 korištena laka vozila Mercedes G, a Turska Otokar Cobra, s time da se planira još od Turske nabaviti 14 vojnih vozila BMC Vuran 4x4 kao i četiri besposadne letjelice za nadzor područja. U planu nabave su helikopteri kao i teško naoružanje.

Odbrambena industrija

Najjaču odbrambenu industriju u regiji ima Srbija, koja proizvodi širok asortiman proizvoda od metka za automatsku pušku do samohodnih topničkih sistema. Grupacija odbrambene industrije Srbije obuhvata 19 firmi u većinskom vlasništvu države, u kojima radi oko 17.000, s kooperantima oko 70.000 zaposlenika živi od odbrambene industrije. Ukupno još 36 privatnih firmi ima dozvolu za proizvodnju naoružanja i opreme.

Razvoj naoružanja i vojne opreme obavlja Vojnotehnički institut. Municija se proizvodi u tvornicama Prvi partizan Užice i Belom Uzići. U portfelju su topnički projektili 105-155 mm, tenkovske granate 100 i 125 mm, minobacačke mine 60-120 mm, protuzrakoplovna municija 20-57 mm, rakete 107-128 mm, te granate 30 i 40 mm. Državna firma Jugoimport SDPR zadužena je za promet naoružanja, vojne opreme i transfera tehnologije.

Pored Srbije, samo je u Bosni i Hercegovini sačuvana proizvodnja municije u većim količinama u tvornicama IGMAN Konjic, BINAS Bugojno i PRETIS Vogošća. Pored streljačke municije postoji sposobnost proizvodnje topničkih projektila 76-155 mm, minobacačkih mina 60-120 mm, tenkovskih granata 125 mm i protuzrakoplovne municije u više kalibara.

Proizvodnja municije u Hrvatskoj je ograničena na minobacačke mine 60-120 mm i haubičke granate od 105-155 mm. Tvornica streljačkog oružja je tiha želja koja se može jedino realizirati inozemnim ulaganjem.

Dobra vijest je da vojna brodogradnja ponovno oživljava. Nekadašnji integrator tenkova M-84 Đuro Đaković Specijalna vozila ima vojni proizvodni program koji uključuje borbeno oklopno vozilo AMV 8x8, borbeni tenk M-84, a također održavanje oklopnih vozila, te modernizaciju tenkova T72 i M-84 u skladu s najnovijim vojnim tehnologijama.

Također bi Đuro Đaković trebao biti uključen u uvođenje M2A2 ODS Bradley u HV. U RH firma zadužena za razvoj sistema i pružanje usluga trgovine naoružanjem i vojnom opremom je Agencija Alan. Nekoliko desetina firmi se u RH bavi proizvodnjom vojnog naoružanja i opreme, od kojih treba izdvojiti perjanice kao što su HS Produkt, Šestan-Bush i Dok-ing.

Vidljivo je da se sve zemlje regije naoružavaju, neke sve brže i kupuju znatne količine novoga naoružanja. Istina je da nijedna zemlja u regiji nema potencijala za brzo naoružavanje iz vlastite proizvodnje jer više niko nema jaki vlastiti industrijski potencijal. Ne može se očekivati da se samo u nekoliko tvornica (najviše u Srbiji) preko noći osigura masovan priljev novog i moderniziranog naoružanja. Dio opreme za novo naoružanje se nabavlja iz inozemstva i nametanjem embarga ne bi se više moglo proizvoditi.

S druge strane, svima u regiji više nisu dostupni naslijeđeni stokovi naoružanja i streljiva bivše JNA. Većina toga je potrošena u međusobnim ratovima ili na uvježbavanju, viškovi su prodani drugim zemljama, a zastarjelo uništeno tako da rata u regiji neće biti u skoro vrijeme, dok su manji sukobi veoma mogući.