Sport je u stanju napisati najljepše priče na svijetu. Put od trnja do zvijezda je nešto što očarava i oduševljava, ali postoji i drugi put. Put povrataka nazad u trnje. Upravo jednu takvu priču će te pročitati u ovom tekstu.
Njen junak je Marijan Beneš, jedna od legendi sportske scene. Prije nego se okrenuo boksu i razmahao u ringu, Beneš je svirao klavir i violinu pod utjecajem oca koji je bio učitelj glazbe, a zajedno s trojicom braće i sa sestrom proveo je djetinjstvo u Tuzli. U bokserski ring stupio je dok mu je bilo 10 godina i odmah je pokazao što može pobjedom nad osam godina starijim protivnikom u svojoj prvoj borbi. Sa 16 godina potpisao je za Slaviju iz Banje Luke, a u tom klubu trenirao je za čitave svoje amaterske karijere.
U amaterskoj karijeri Beneš je osvojio devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne naslove. Za svoje uspjehe je u bivšoj državi bio odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslavenskog sportskog lista, no to je bio samo dio velikih stvari koje je napravio.
Marijan Beneš okrunio je amatersku karijeru zlatnim odličjem na Europskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine, a za to je bio proglašen najboljim sportašem Jugoslavije, i to godinu nakon što je nagrada pripala drugom velikom bokserskom asu Mati Parlovu. Unatoč oboljenju od hepatitisa, koji mu je mogao okončati karijeru, Beneš se upornošću i radom vratio u ring i osigurao je nastup na Olimpijskim igrama 1976.
Beneš se profesionalnoj karijeri okrenuo 1977., godinu nakon OI u Montrealu, a brzo je napredovao do europskog vrha. Naslov prvaka Europe osvojio je u velikom meču u martu ’79. u Banjoj Luci kada je nokautirao branitelja naslova, Francuza Gilberta Cohena, a svoju titulu je kasnije odbranio četiri puta. U 394 bokserske borbe u karijeri imao je 309 pobjeda. Davao se bespoštedno, a dolazile su i posljedice. Kosti je lomio 26 puta, povrijedio je i glasnice, zbog čega je govorio tiho i sporo. Iz boksa se povukao 1983. godine, slijep na lijevo oko zbog povreda iz ringa.
Više puta je izrazio javno protivljenje velikosrpskim idejama, iako se i sam izjašnjavao Jugoslavenom ne porićući pritom svoju hrvatsku narodnost. Bio je sudionik rata u BiH u kojem 1992. izgubio brata, a kasnije i suprugu Stanu koja je nakon rastave s kćerima Žanet i Marijanom otišla živjeti u Niš, piše Dnevno.hr.
Naposljetku je bio otjeran iz Banja Luke, “grada koji je volio najviše na svijetu”, po vlastitim riječima. Ratne godine proveo je u Hrvatskoj, a u Banja Luku se vratio 1996., ali niti u godinama nakon rata nije mu bilo dozvoljeno trenirati u matičnom klubu. Tužna sudbina je ovog velikana iz ringa baš nemilosrdno ‘šibala’, tonuo je u besparici i u bijedi.
Na kraju, Marijan Beneš je nakon svih zadanih i pretrpljenih udaraca iz ringa obolio od Alzheimerove bolesti te naposljetku i preminuo 4. septembra 2018. u Banja Luci. Za njime su ostala sjećanja na najveće uspjehe u karijeri u kojoj je postao legenda u bivšoj Jugoslaviji. Njegov put se ne zaboravlja, a tako je i s tužnim krajem. Prema njegovoj želji, na posljednji počinak bio je ispraćen uz himnu bivše Jugoslavije, “Hej Slaveni”. Po njegovoj je želji na komemoraciji u Banskom dvoru u Banjoj Luci bila je odsvirana i pjesma “Zbog jedne divne crne žene” Kiće Slabinca, jedan od velikih hitova u bivšoj državi…
