Sport

Bogdan Tanjević za Raport o Bosninom 5. aprilu

“Prije 43 godine Bosna je postala košarkaški prvak Evrope… tog 5. aprila 1992. počela je proslava godišnjice titule KK Bosna … sve sa ŠENLUČENJEM.. i tako 1.450 dana”, napisao je na svom profilu na Twitteru, ne bez gorčine, Bogdan Tanjević, ukazavši na ironiju po kojoj je istog datuma, samo različitih godina, glavni grad Bosne i Hercegovine doživio i najveselije i najmračnije dane u svojoj historiji.

Legendarni Boša je u prvom datumu, 5. aprila 1979. imao jednu od glavnih uloga, kao trener je predvodio Bosnu do titule prvaka Evrope.

Rat dočekao u Italiji

Drugi je, zlokobni 5. april 1992., dočekao u Italiji, gdje ga je još početkom osamdesetih odveo profesionalni put, i gdje je, mada o tome nije nikad javno želio govoriti, primio koga je stigao, najviše svoju sarajevsku i bosansku raju koja je iz ratnog pakla krenula u izbjegličku neizvjesnost.

Kao veliki emotivac, naročito kad je u pitanju njegov grad, Boša nas je zamolio da ovaj put ne načinjemo temu iz 1992., koja bi, neminovno, povukla sjećanja na sve strahote rata i na mnoge koji danas više nisu s nama.

Više je želio govoriti o onome što nam je zajedno sa Kinđetom i ostalim igračima poklonio tog magičnog 5. aprila 1979. godine. Bio je to i najbolji poklon Sarajevu koje danas također slavi svoj rođendan.

“Nekako se nama sve potrefilo, jedno je vodilo drugom, sve do titule prvaka Evrope. Definitivni mali znak da će se to desiti bio je poraz Reala iz Madrida kod kuće od Varesea za jedan poen u posljednjem kolu, desetom kolu u grupi (provjerili smo podatak, Varese je zaista slavio 83:82, znak da Bošu pamćenje još uvijek fantastično služi, op. a.).

Boša na rukama Bosninih igrača

Taj je poen za nas bio veliki, jer je Varese na kraju grupe zbog te pobjede osvojio prvo mjesto, ispred nas, što je značilo da će nam upravo Italijani biti rival u finalu, što sam priželjkivao.

Već ranije sam procijenio da je bolje da igramo u finalu sa Emersonom, koji jeste do tada osvojio pet evropskih titula i igrao devet finala, ali sam smatrao da su najbolji dani iza njih i da su već u laganom padu. O samoj finalnoj utakmici u francuskom Grenobleu već je dosta toga ispričano, samo bih konstatirao da je to bila naša fenomenalna i furiozna pobjeda”, kaže Tanjević (75) za Raport.

Niko nas nije mogao zaustaviti

Temelji titule su, kaže, udareni tokom takmičenja u grupnoj fazi koju su “Studenti” u konkurenciji šest klubova (Real Madrid i Joventut Badalona – Španija, Emerson Varese – Italija, Maccabi Tel Aviv – Izrael, Olympiacos – Grčka) počeli po sistemu toplo-hladno (na kraju su sa omjerom od po 7-3 zajedno sa Emersonom zauzeli prva dva mjesta u grupi).

“Mi smo finale uhvatili u drugom dijelu grupe, prvih pet utakmica igrali smo veoma promjenjivo, jednu dobru, drugu loše… Ono što mi je čudno i čega se uvijek sjetim jeste kako se nama sve poklopilo.

Nisam siguran koliko znate, Mirza Delibašić je tek počeo igrati u decembru 1978. nakon problema s kičmom zbog kojih ga nije bilo dva mjeseca. I, razumljivo, igrao je katastrofalno dok nije ušao u formu. A kad je ušao, niko nas više nije mogao zaustaviti.

“Studenti” sa peharom prvaka Evrope

Pomoglo nam je i to što se Žarko Varajić neočekivano vratio iz vojske nakon samo četiri mjeseca, to nam je bilo strašno pojačanje. Plus sam i ja povukao jedan potez, ispostavit će se kao pun pogodak.

Nakon što nas je Varese u grupi razbio sa 19 razlike, odlučio sam povesti ekipu na pripreme na Pale deset dana početkom februara ‘79. Boravili smo u hotelu Koran s tim da smo se na treninge spuštali u grad, u dvoranu Skenderija. Tražio sam od igrača da se do dvorane probijaju trčeći kroz snijeg. I Mirza je bio prvi u redu, što inače, do tada nije bio slučaj. I to mi je bio još jedan znak da se sve može dogoditi.

I dogodilo se, u nastavku Kupa šampiona niko nas više nije mogao zaustaviti. Mi smo protiv Varesea u finalu zatvorili tada najbolju radnju u Evropi. Naša pobjeda označila je i kraj velikog Varesea…”, prisjeća se Boša.

Igrački kadar finalista Kupa šampiona iz 1979. godine

No, Tanjević naglašava da ništa od toga ne bi bilo moguće da Bosna nije dobila, kako kaže, njegovu najdražu utakmicu u životu.

Meč koji je također ušao u historiju sarajevske košarka Bosna je odigrala protiv gradskog rivala Željezničara u Skenderiji. I taj duel odigran je u aprilu, preciznije 28. aprila 1972. godine, ističe Boša.

Ulog majstorice između dvije najbolje i po svemu poravnate ekipe Druge lige bio je plasman u najviši rang, Prvu ligu Jugoslavije…

Povratak na teren

“Da tad nismo pobijedili i da nismo ušli u Prvu ligu pitanje je da li bi Sportsko društvo Bosna moglo da izdrži, odnosno podrži Košarkaški klub u svemu ono što je kasnije slijedilo. Utakmice se sjećam kao danas, nekih 7-8 hiljada gledalaca, jedna tribina plava, druga bordo.

Mi smo, objektivno, bili autsajderi. Željezničar je plaćao igrače tri puta više, imali su više talenta, imali su dara za improvizaciju, bili su pravi mangupi, čaršijaneri, šoumeni koji su znali protivniku probacivati loptu kroz noge…

Moji igrači, s druge strane, u poređenju s njima zaista su bili “studenti”, akademsko ponašanje, fer-plej i slično. Zato sam morao pripremiti ekipu na poseban način. Procijenio sam da nema druge nego da i ja izađem na parket”, kaže Tanjević.

Objašnjava da je godinu prije toga završio igračku karijeru i sjeo na klupu, ali da se protiv Želje odlučio ponovo aktivirati te biti u dvostrukoj ulozi – igrača i trenera!

“Mjesec sam trenirao pred tu utakmicu i pripremao ono što smo zvali “ruskom košarkom”, a što je značilo kontrola igre, sporiji tempo da što više smanjimo prednost Želje.

Statistika finalne utakmice Kupa šampiona

Više nije tajna da sam igrače pripremao i na moguće provokacije. Na kraju sam, priznajem, ja napravio jednu zbog koje sam isključen, ali i ponajbolji igrač Želje, što nam otvorilo put prema pobjedi”, otkriva Boša.

Podsjeća da je tada glavni centar Želje bio Miloš Skakić, a da je jedna od najgorih “uvreda” prema igraču bilo, kad bi mu protivnik “lupio” blokadu”, dodatno ga isprovocirati riječima: “Gdje si pošao sa cvijetom u kosi”.

I nakon jedne blokade, Boša je dočekao svoj trenutak i Skakiću izgovorio upravo ove famozne riječi. Ono što je uslijedilo nije bilo iznenađenje…

Haos na parketu

“Odmah je, naravno, nastao haos na terenu. U tom hrvanju iskoristio sam priliku da Skakića “nasadim” na nogu i prebacim preko glave.

On je bio sjajan igrač ali je, kao i ja dobio isključenje”, prisjeća se Boša, čiji je tim slavio sa 65:59, a dodaje da je burna utakmica regularno privedena kraju samo zbog toga što su je vodili iskusni suci poput Jakšića i Beloševića.

Plasman u Prvu ligu bio je veliki uspjeh KK Bosna koji je prije Tanjevićevog dolaska proveo 16 sezona u nižem rangu.

Ubrzo nakon toga u sarajevski klub iz Tuzle stigao je momak po imenu Mirza Delibašić Kinđe i počela se stvarati najljepša priča u historiji bosanskohercegovačkog sporta…



Povezani postovi:

Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare