Moguće je da će, iako vrlo nervozni i preplašeni, Putinovi saradnici odlučiti kako je za ruski nacionalni interes, ali i za njihove privatne interese, najbolje riješiti ga se.
Ovako je trenutnu situaciju u Kremlju sažeo ekspert za rusku historiju sa Univerziteta u Oxfordu profesor Robert Service u svojem razgovoru za Wall Street Journal. Slično misli i prestižni sedmičnik The Economist, za koji moskovski “dvorski prevrat izgleda kao vjerodostojna mogućnost u trenutku kad užasi rata u Ukrajini izlaze na površinu i kad postaje jasno da ginu hiljade ruskih vojnika, ali i hiljade ukrajinskih civila”.
Još je konkretniji Financial Times, koji ističe kako je moguće da će, bijesni zbog izglednog vojnog poraza u Ukrajini i nezadovoljstva građana zbog ekonomskog kolapsa, pripadnici ruskog obavještajnog vrha jednostavno ukloniti Putina.
Iako je predviđanje budućnosti vrlo težak i nezahvalan posao, historija Rusije u 20. stoljeću nudi vrlo realistične scenarije za politički pad ili čak smrt Vladimira Putina. Najizgledniji takav scenarij odigrao se početkom ljeta 1941. godine.
Putin kao Staljin i Hitler
Naime, kad je 22. juna 1941. Hitler iznenada napao Sovjetski Savez, Staljin je bio potpuno zatečen. U strahu da će ga najbliži suradnici ukloniti s vlasti jer je, vjerujući u Hitlerovu miroljubivost, napravio stratešku grešku epskih razmjera, Staljin danima nije izlazio iz ureda. Ipak, Staljin je imao sreće jer su ga se bliski saradnici jako bojali i ostali su mu apsolutno odani.
Gledano iz današnje perspektive, gomilanje ruskih vojnih žrtava u Ukrajini, koje se približavaju brojci od oko 1.000 poginulih, ranjenih ili zarobljenih dnevno, i sve teža političko-ekonomska izolacija koja bi mogla Rusiju baciti u političko i privredno rasulo, izgledaju kao dovoljan razlog za uklanjanje diktatora koji zemlju vodi u propast. Naravno, ključno je pitanje koliko se današnja ruska elita zaista boji Putina.
U ovom scenariju vrlo je aktualna historijsko-politička analiza Financial Timesa, čiji kolumnist Simon Kuper ističe kako bi ruska opsada Kijeva na koncu mogla izgledati kao strahovita trogodišnja njemačka opsada Lenjingrada, u kojoj se borio Putinov otac.
To, kao i činjenica da su ruske trupe nedavno bombardirale spomenik žrtvama holokausta na lokaciji Babiy Yar, u sjevernom predgrađu Kijeva, i što su se, slično kao i nacisti u Drugom svjetskom ratu, upustili u opsadu i uništenje drugog po veličini ukrajinskoga grada Harkova, Putina bi moglo pretvoriti u neku vrstu modernog Hitlera.
Druga je važna kremaljska povijesna epizoda situacija poslije Staljinove smrti u martu 1953., kad je sigurni kandidat za novog sovjetskog vođu bio zloglasni šef političke tajne policije NKVD, kasnije KGB, Lavrentij Berija.
Ipak, u zakulisnim političkim igrama stvar je u svoje ruke preuzeo Nikita Hruščov, inače rodom iz Ukrajine, koji je uz pomoć vojnog vrha uhitio Beriju i dao ga osuditi na smrt i strijeljati. Zato ne bi bilo čudno da se i najlojalniji Putinovi poslušnici preko noći pretvore u zavjerenike i egzekutore. Uz sve ovo, ruska historija, kako piše prestižni Foreign Affairs, za Putina krije i jednu 105 godina staru zamku.
Naime, Putin se od sredine prošle godine sve više počeo oslanjati na policiju i vojsku, što je značilo sve veću represiju u zemlji i sve veću ratobornost prema van, iz čega je proizišla aktuelna invazija Ukrajine. Ipak, ni batine ni topovi ne mogu riješiti društvenu i ekonomsku krizu u Rusiji, zbog koje može izbiti nezaustavljiva masovna pobuna građana, na način kako se to dogodilo u Putinovu rodnom Sankt Peterburgu prije malo više od 105 godina.
Naime, 8. marta 1917. je, nakon tri godine krvavog Prvog svjetskog rata, u Sankt Peterburgu izbio masovni protest žena koje su tražile više kruha i bolje uvjete života i rada. Ovom protestu uskoro su se pridružile stotine hiljada radnika koje su organizirali lokalni ljevičarski radnički odbori, poznati pod imenom “sovjeti”.
Iako je carska vlada na demonstrante poslala najprije zloglasne kozake, a onda, slično kao i Putin u Ukrajinu, mobilizirane regrute, vojnici nisu htjeli pucati na demonstrante jer su u njima vidjeli svoje majke, sestre, očeve i braću. Pod ovakvim pritiskom propao je tristogodišnji caristički sustav, a Rusija je potonula u haos komunističke revolucije i građanskog rata.
Iako situacija 1917. i 2022. nije sasvim ista i iako se historija ne ponavlja doslovno, krvavi rat u Ukrajini i globalne sankcije mogli bi Ruse dovesti do situacije nezadovoljstva, koje bi moglo eksplodirati na sličan način kao i 1917. godine. Iako je ovaj scenarij, za sada, daleka mogućnost, njegovo ostvarenje ne treba isključiti, posebno zato što Putinova vojska nije onakva kakvom izgleda, pa bi se moglo dogoditi da zaista neće uspjeti pregaziti Ukrajinu.
Naime, prema najnovijim analizama američke obavještajne kompanije RAND, ruski vojni planovi ne sadrže strateška rješenja za dugoročnu okupaciju okolnih zemalja, zbog čega Rusija trenutno nema ni vojne, ni materijalne ni administrativne resurse za okupaciju Ukrajine.
Umjesto toga, Putin će se vjerovatno pouzdati u svoje političke štićenike i agente u Ukrajini, ali i u predstavnike ruske manjine koji su, na primjer, služili kao pokriće za osvajanje Krima i istočnih dijelova Ukrajine. Iza ove učene analize krije se puno grublja stvarnost koju su na stranicama The Economista i Newsweeka opisali brojni američki obavještajni eksperti.
Seljačka vojska ubija ili siluje
Po tim riječima, Rusi u Ukrajini danas, po zastarjelom modelu iz Drugog svjetskog rata, “poredaju topništvo, sravne sve pred sobom, a onda u napad pošalju seljačku vojsku koja ubija ili siluje sve preživjele”.
Ovakva vojska, ako i osvoji Ukrajinu, neće biti dovoljno snažna za okupaciju jer joj, prema NATO-ovim standardima, za učinkovitu okupaciju Ukrajine treba oko milijun vojnika, dok ih Rusija u ovom trenutku na raspolaganju ima oko 200 hiljada. Zato ne čudi to što Putinova vojska, kako stvari sada stoje, nema ni dovoljno ljudi za učinkovitu opsadu ukrajinske prijestolnice Kijeva, koji bi, sa svojih gotovo tri miliona stanovnika, mogao biti groblje ruskih tenkova i ruske pješadije.
Rezultat svega je sporost i neučinkovitost Putinove vojske, koja u ovom trenutku skoro mjesec dana kasni u ostvarenju svojeg glavnog cilja – osvajanja Kijeva i pretvaranja Ukrajine u Putinovu satelitsku državu.
Ovo kašnjenje ruske vojske i njezina borbena neučinkovitost već sada Ukrajincima daju 30 do 40 posto izgleda za uspješnu obranu, što bi se na duge staze moglo pokazati kao ogroman vojno-politički uspjeh ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Zato ne treba čuditi što Ukrajinom kruži, ponešto crnohumorna, priča kako ukrajinske “babuške naoružane samo metlama pobjeđuju rusku vojsku”.
Zbog svega ovoga eksperti čija mišljenja donose The Economist i Newsweek smatraju da Amerika rusku vojsku ne treba uzimati previše ozbiljno niti se pretjerano bojati Putinovih prijetnji. Ovo bi moglo značiti da Amerikanci očekuju kako će se ruska vojska u Ukrajini toliko istrošiti da će prema “rasklimanom” Putinu, ako ostane na vlasti, moći nastupiti puno odlučnije nego sada.
Koliko bi ovo moglo biti istina, svjedoči Wall Street Journal, čiji ekspertni kolumnist za historiju vanjske politike Walter Russell Mead poistovjećuje ruskog predsjednika s italijanskim fašističkim diktatorom Mussolinijem jer ruskom vođi, jednako kao i Mussoliniju nekad, nedostaju ekonomija i vojska dostojne prave velike sile.
To znači da Putin, kako stvari sada stoje, nema realne snage za obnovu Sovjetskog Saveza i dominaciju u tzv. ruskom svijetu. Zato se njegova politika posljednjih dvadeset godina temeljila na zastrašivanju manjih susjeda, ali i zastrašivanju Evropljana čiji su lideri poslušno hodočastili u Moskvu.
Suočen s činjenicom da Rusija, za razliku od Kine, nije ubrala plodove dosljednog kapitalističkog razvitka i da Rusija danas ima upola manje stanovnika od bivšeg Sovjetskog Saveza (oko 144 miliona prema oko 293 miliona), Putin je morao nastupati agresivno kako bi prikrio svoju realnu slabost. Ta bi se slabost u budućnosti mogla očitovati u ruskoj zastavi iznad srušenog Kijeva u kojem se vode teške i krvave ulične borbe.
Sve ovo znači da zajednički američko-evropski ekonomski i politički pritisak i vojni neuspjeh u Ukrajini Putinu mogu donijeti Mussolinijevu sudbinu, odnosno državni prevrat, a onda i bolnu smrt.
Bilo kako bilo, nepunih mjesec dana nakon početka agresije na Ukrajinu Putin nije pobjednik ovjenčan slavom. Naprotiv, svjestan je opasnosti koja mu prijeti pa je sve zatvoreniji i poseže za sve većim sigurnosnim mjerama. To znači da će se u danima i tjednima pred nama njegova sudbina rješavati na bojištu Ukrajine, iza kulisa Kremlja, ali i na ulicama ruskih gradova.
Ipak, puno će toga ovisiti o šačici obavještajnih, političkih i ekonomskih moćnika koji se kriju iza imena “siloviki”.
Ko su siloviki
Kako piše Financial Times, ovi su ljudi u posljednje dvije decenije stekli ogromno bogatstvo i ogromnu moć, zbog čega su daleko iznad “običnih” ruskih oligarha. Ekonomska kriza zbog zapadnih sankcija i sve krvaviji rat u Ukrajini silovikima ne odgovara jer može ugroziti moć i bogatstvo koje su stekli.
No ova medalja ima i drugu stranu – intenzivni ruski nacionalizam silovika, koji smatraju da je potpuno nezavisna i evropska Ukrajina ozbiljna prijetnja ruskim nacionalnim interesima. Zato je ključno pitanje jesu li siloviki spremni sasvim uništiti Ukrajinu i ratovati s Amerikom i Evropom ili su spremni ukloniti Putina, koji ih je nedavno javno ponizio, i nastaviti dosadašnje diplomatsko “pripetavanje” sa Zapadom kako bi mogli izgraditi snažnu totalitarnu Rusiju po uzoru na Kinu.
U takvoj računici nema mjesta za Putina, koji je, kako piše The Economist, još krajem prošle godine samog sebe stjerao u ćošak očekujući da će prijetnjama natjerati Evropu i Ameriku da mu prepuste Ukrajinu. Kad blef nije uspio, odlučio se za rat koji će ga, vrlo moguće, stajati glave.
Vrijeme je za bijeg
”Putinovim doglavnicima bilo bi vrlo pametno da razmišljaju o bijegu u Sjevernu Koreju”, napisao je u prestižnom dnevniku Times bivši britanski ministar vanjskih poslova William Hague, koji dijelom lično poznaje pripadnike ruske elite.
Iza ovih riječi krije se potpuni kolaps ruskog obavještajnog i vojnog sistema, koji priznaju čak i Putinovi saveznici Kinezi, čiji je utjecajni znanstvenik nedavno objavio članak u kojem je Putinovu agresiju na Ukrajinu opisao kao “nepopravljivu pogrešku”.
Očito, na Zapadu se misli da je Putinu i njegovim suradnicima došlo vrijeme za bijeg od čvrste ruke međunarodne pravde.
