Veronika (Veronica officinalis) je višegodišnja zeljasta biljka. Mnoštvo sitnih svijetloplavih ili svijetloljubičastih cvjetova sakupljeno je u grozdaste cvjetove, a njeni nazubljeni, zeleni listovi, sa naličja su ljubičasti i maljavi.
Sadrži iridoidne glikozide (aukubozid), flavonoide, tanine, organske kiseline (hlorogensku i kafenu), saponine i tragove etarskog ulja.
Upotreba u narodnoj medicini
Zbog svog djelovanja na „čišćenje krvi“ veronika je nekada korištena za liječenje gubavosti. Vjeruje se da biljka dobila ime po Svetoj Veroniki, koja je po legendi, izliječila imperatora Tiberija od lepre, time što mu je lice prekrila tkaninom na kojoj su bile utisnute Isusove crte lica.
Tradicionalno upotrebljavana kao sredstvo protiv tuberkuloze, za olakšavanje iskašljavanja, i za preznojavanje, veronika se koristi i kod bolesti organa za varenje, jetre, slezene, bubrega i mokraćnih puteva, kao i za ublažavanje tegoba kod gihta i reumatskih oboljenja.
Upotreba se preporučuje i za ublažavanje vrtoglavice i nervoze izazvane pojačanim intelektualnim naporima.
U narodnoj medicini se koristi kod ekcema, za ublažavanje svraba kože, i za ispiranje kao sredstvo za ubrzanje zarastanja rana.
Blagotvorno djelovanje
Ljudi uzimaju veroniku za probleme sa:
plućima (respiratorni trakt)
želucem i crijevima (gastrointestinalni trakt)
bešikom i bubrezima (mokraćni trakt)
za giht, artritis
bolove u mišićima i zglobovima (reumatizam)
gubitak apetita
probleme sa jetrom i bolesti slezene
Veronika se također koristi kao tonik, za izazivanje znojenja , za „pročišćavanje“ krvi i za povećanje metabolizma. Neki ljudi ispiraju grlo veronikom za smirivanje upale usta i grla. Ponekad se nanosi direktno na kožu kako bi se zaustavilo znojenje stopala, zaliječile rane i tretirali tekući problemi kože i svrab.
